Nisu potrebniji goli statistički pokazatelji da bismo zaključili kako Prva HNL postupno i sigurno prestaje biti tzv. razvojna nogometna liga. Možda je preciznije kazati da prerasta u izrazitu natjecateljsku ligu. To znači da je selekcijska politika, i posljedično stručni izbori, fokusirana na igrače od kojih se očekuje odmah natjecateljski doprinos. Povećanje konkurencije u borbi za vrh taj je trend ubrzao, a pogotovo u toj razini natjecanja teško je pronaći mjesto mladim igračima.
Zaokret politike
Nije da je u borbama donjeg dijela tablice prošlih godina bilo puno mladih igrača, ali tamo gdje ih je bilo, više bismo prepoznali manjak financijskih sredstava klubova, nego ciljanih izbora pomlađivanja. Uzmimo primjer ove sezone Hrvatskog dragovoljca, koji trenutno ima najmlađu postavu lige. Počeo je ljetos s postavom od 25,1, a protiv Šibenika je prošli vikend zaigrao s prosjekom od 22,4 godine. Klub je zbog velikih problema u financiranju kadra, uz kojeg su rezultati bili za posljednje mjesto, morao posegnuti za masovnom doselekcijom, pa su za popunu kadra i ispunjenje sezone bez tereta pružene prilike vrlo mladim igračima. I imaju bitno bolje rezultate.
Bilo je proteklih desetak godina više primjera isticanja “zaokreta politike” klubova koji su time pokrivali svoju financijsku neimaštinu. Taj zaokret podrazumijevao je uvođenje niza mladih i jeftinijih igrača jer se za dovođenje pojačanja nije imalo sredstava. Kad natjecateljski u Prvoj HNL nije bilo baš puno neizvjesnosti ili rezultatskih imperativa, jednostavnije se davala šansa mladima.
Narativ o tzv. projektima, određivanju vrlo mladih igrača koji bi se promovirali u prvu momčad, a onda agresivno medijski tretirali, uveo je Dinamo. U Maksimiru su u jednoj fazi iskoračivali 16-godišnjaci, ali nisu svi ostvarivali željene razvoje. No, Dinamo si je taj luksuz mogao priuštiti jer je imao uvijek dovoljno novca, kvalitete i rezultatske uspješnosti da podnese teret forsiranja tinejdžera. Problem je za HNL što su i drugi počeli slijediti takvo “projektiranje”, iako objektivno nisu imali ni organizacijsku-financijsku snagu kao Modri, a još manje uspješnost rezultata pa da svime time privuku kupce. Jer - o tome je riječ. Guralo se sve mlađe igrače samo da bi se privuklo inozemne klubove, koji su po tim vjerovanjima bili najzainteresiraniji za kupovinu što mlađih igrača.
Osim što se i u Europi promijenila ta paradigma o mladima i rezultatu, za domaće klubove je vremenom došlo do novog tereta. Naime, nakon perioda često isforsiranih eksporta mladih igrača, te fokusa klubova na brzopotezno “školovanje mladih igrača”, došlo je do pomanjkanja mladih razvojnih igrača. HNS je pod utjecajem pobornika “razvijanja razvojne lige” stalno mijenjao sustave natjecanje mladih kategorija, neko vrijeme čak ukinuo prvu juniorsku ligu (!?), uveo pionirsku nacionalnu ligu, poremetio je i sustave drugoligaša i trećeligaša nelogičnim mijenama. Svi ti faktori doprinijeli su da objektivno prvoligaši sve teže stvaraju mlade igrače koji su spremni za prvoligaški dril ili barem za postupno napredovanje u minutaži. Kad izostaju takvi potencijali (primjer Vlašić, Sosa, Gvardiol, Ivanušec, Kačavenda...), koji se odmah razinom mogućnosti pokažu spremnim za iskorak, onda se klubovi i treneri sve teže odlučuju nekog promicati jer objektivno više riskiraju...
Krize i osude
Sukladno svojoj strukturi, Prva HNL ima i sve manje logike da bi bila razvojna. Otkako je Liga 10 (2013.), imamo natjecanje podijeljeno na najmanje tri razreda - Dinamo i neki od pratitelja za vrh (ove sezone iznimno troje), ostatak velike četvorke i donji dio tablice (pet klubova). U potonjem dijelu često imamo i dva razreda, ako se poklope čvrsti fenjeraši kao ove sezone HD. Unatoč velikim bodovnim razlikama između tih razreda kvalitete klubova i više-manje uvijek iste europske putnike, odnosno, klubove u najužem izboru za tranzit prva-druga liga, natjecateljski imperativi i tereti samo rastu. Recimo, dosta je tenzija u dva kluba, Slavenu Belupu i Šibeniku, koji realno nemaju stresa ni borbe za ostanak, a ni ambicije za euro iskorake. Zašto je to tako? Zato jer rezultati, neovisno o plasmanima i situacijama, iznova potenciraju tenzije i opuštanja, pa ako uđete u seriju poraza ili utakmica bez pobjeda onda slijedi negativna atmosfera, neovisno što je logično da u maloj ligi s četiri izrazito jača suparnika možete imati takav pad. Slično je klubovima iz vrha, od kojih se očekuje da stalno pobjeđuju, pa ako im se zalomi negativan rezultat sa suparnikom iz velike četvorke, a pogotovo s klubovima od 5. do 10. pozicije, odmah slijede velike krize i javne osude.
Nelogičan namet
U takvom natjecateljskom drilu gotovo se nitko ne bavi dugoročnijom strategijom selekcije, natjecateljskih žrtava za perspektivu stvaranja momčadi, dakle, najmanje će biti potrebnog pozitivnog okruženja da bi se moglo sustavno razvijati mlade igrače. Smanjenje Druge lige na 12, a potom na 10 klubova, ponudit će kroz vrijeme isti trend. To što će Treća jedinstvena liga biti nacionalna, potaknut će klubove te razine da se isto počnu ponašati glede rezultatske ambicije. Veliko je pitanje hoće li nelogičan namet od čak šest igrača ispod 21 godine, a koji moraju nastupiti tijekom 90 minuta, potaknuti razvojne procese ili će se odrađivati kao nužnost propisa. Skloniji smo tezi, i prema pokazateljima Druge lige, da će prednost dobiti (manje stručno) kriteriji “projekta”, a ne logika realne procjene potencijale za perspektivu. Koja podrazumijeva sustavnost, strpljenje i povjerenje. Sve ono što nedostaje u Prvoj HNL (logičnije), još više u Drugoj (nelogično), a uskoro će se nadovezati i jedinstvena Treća liga...