"Prošlo je 20 godina..."
Bila je to rečenica umjesto pozdrava s Daliborom Poldrugačem, kojega smo sreli na utakmici dva Dinama, zagrebačkog i kijevskog. I, nije trebalo dalje objašnjavati, znalo se na što se misli, na 20. obljetnicu Zagrebova naslova prvaka, romantičarske sezone u kojoj su 'Pjesnici' iz Kranjčevićeve oduševljavali nogometnu Hrvatsku.
OK, zakasnili smo, možda, za dan-dva, toliko je prošlo od točne obljetnice utakmice u Čakovcu, gdje je remijem (0:0) protiv istoimenog domaćina momčad Cice Kranjčara definitivno 'prelomila' prvenstvo. Mislili smo tada da je hrvatski nogomet dobio još jednu silu, da će Zagreb postati dugoročni izazivač Dinamu i Hajduku, ali bio je to, zapravo, labuđi pjev, vrhunac postojanja jednog starog, simpatičnog i ponosnog kluba.
I, nije najveća sramota što je taj klub danas četvrtoligaš, događalo se u svijetu i većima i jačima. Sramota je što je Zagreb, sigurno, jedini četvrtoligaš na svijetu koji se stidi svog najvećeg uspjeha, klub koji je već odavno 'one man show' i koji je, praktički, prebrisao svoju povijest, svoj grb i boje, a da za to, zapravo, što je najgore, nitko više i ne mari. Klub koji je ostao bez svoje Kranjčevićeve, uskoro vjerojatno i bez kampa u Veslačkoj, klub na čiji će najveći rezultat i sezonu iz snova podsjetiti tek poneka fotografija na zidu, sjećanje svjedoka koji su proživjeli tu nevjerojatnu sezonu i entuzijazam neposrednih aktera i poneke još živuće klupske legende, koji s vremena na vrijeme žele oživjeti priču o 'dresu s imenom grada'. No, onda se uglavnom sudare s besmislom i odustanu...
A ako bismo priču o toj momčadi opisali jednom rečenicom i pokušali najbolje dočarati tu sezonu 2001./02. rekli bismo da su dečki bili poput Dinamove '82., škvadra na terenu, škvadra izvan njega, odlično su se zabavljali, slavili, oduševljavali gdjegod su se pojavili. Pljeskali su im na Poljudu, Kantridi, u Gradskom vrtu, naklonio im se i Maksimir nakon jedne od najboljih HNL utakmica (3:3) koju je u ovom stoljeću vidio Dinamov stadion.
Cico Kranjčar bio je njihov Ćiro, trener koji je još od ljetnih priprema počeo pričati o naslovu prvaka, o momčadi koja će poharati ligu. Smijuljili su mu se iza leđa, smatrali ga luđakom, jer, pogled na popis igrača nije nudio takav optimizam. Dobri igrači, neki još nepoznati ili slabo poznati, neki već isluženi, na zalasku karijere. Ali, u tom trenutku, bez prave, internacionalne, reprezentativne klase. No, Cico se hrabro odlučio na napad, dotad rijedak i nekonvencionalan sustav 4-2-4 pretvorio je u najjače oružje. I momčad, koju i danas mnogi u pola noći mogu izdiktirati od A do Ž.
Na golu Vasilj, u obrani Josip Bulat, Stavrevski, Ješe i Pirić, na sredini terena Poldrugač i Duro, a naprijed... Posložite ih kako želite, jer, svi su mogli igrati sve. Franja, Hasančić, Lovrek i Olić! Bila je to okosnica, ali ne i jedino što je nudila ta šampionska momčad. Bili su tu, u većim ili manjima ulogama i Štrok, Krpan, Milinović, Ćaćić, Predrag Šimić, Krpan, Jasmin Mujduža, Šabić, Osibov, Verhas, mladi Spahić, Brnjić, Tadić, Pelin, Rizvanolli... Danas, 20 godina kasnije, jasno je da je malo njih iz te momčadi ostvarilo najveće, zvjezdane karijere. Bilo ih je u Dinamu i Hajduku, bilo ih je u inozemstvu na svim meridijanima i paralelama, ali ipak je više onih koji ćete prepoznati u stihu 'Renato je u Australiji, Špiro je inspektor u općini', nego u albumu sa sličicama velikih natjecanja. Najdalje su igrački, definitivno, dogurali Ivica Olić i Emir Spahić.
I ta priča s Olićem bila je, kao i priča o tom Zagrebu, filmska. Pojavio se na scenu sezonu ranije, u Marsoniji, koju je vodio - Zlatko Kranjčar. Bernard Brnjić bio je kreator, mozak te momčad, Olić egezekutor, zabio je 16 pogodaka. Marsa se borila za ostanak, a dvojac Brnjić-Olić, baš tako, u paketu, našao se na tržištu. Dinamo ili Hajduk? Gdje će završiti? Na neki način, Brnjić je tada bio 'prvi pick', Olić kao sjajan strijelac, čovjek koji Brnjićevu genijalnost pretvara u opipljiv učinak. Međutim, još uvijek su obojica bili tek 'igrači Marsonije koja se grčevito borila za ostanak', jesu li uistinu materijal za nešto više? Sjećamo se, Zdravko Mamić tada je pomalo hvatao kormilo u Dinamu, iako je službeno bio tek član IO-a, u stvarnosti je već bio čovjek kojega se puno toga pitalo. Ipak, niti je on, a niti je Dinamo bio toliko moćan kao godinama kasnije. Modri tada nisu bili klub koji će uzeti igrače iz HNL-a samo da ih ne uzme netko drugi, promašeni transfer bio je luksuz.
"Zapravo, nisam siguran jesu li Brnjić i Olić u ovom trenutku igrači za Dinamo", kazao je tada Zdravko Mamić u Večernjem listu, u jeku najvećih nagađanja kako će Marsonijin dvojac doći u Maksimir. Odnosno, kako su već jednom nogom u Dinamu.
Bilo je tada jasno kako od toga neće biti ništa, a samo koji dan kasnije, neodlučnost najvećih hrvatskih klubova iskoristili su Miroslav Marčinković i Drago Marić, tadašnji Zagrebovi čelnici i uz Kranjčarovo inizistiranje i svoje poslovne i privatne veze, doveli Brnjića i Olića u Zagreb. Olić je postao najbolji strijelac lige, godinu kasnije otišao u Dinamo, sve ostalo je povijest. Brnjić se, pak, nije naigrao, česte ozljede mišića zaustavile su mu karijeru, svoje najbolje predstave odigrao je još u Marsoniji.
I, taj Zagreb, tako složen sa svih strana, pod Cicinom vizionarskom idejom krenuo je sjajno. Prvi poraz doživio je tek u 15. kolu kod Kamen Ingrada, na polovici prvenstva imao je omjer 11-3-1! Uz gol-razliku 42:15, dakle, s gotovo tri gola po utakmici u prosjeku. No, bio je to tek početak. Uslijedio je veličanstveni niz, uragan, koj je još jednom podsjetio na Dinamovu '82. Na Poljudu 0:2, protiv Rijeke 3:0, u Osijeku 1:6, u Varaždinu 1:4! Ovacije na svim stadionima, duboki naklon suparnika i 11 bodova prednosti devet kola prije kraja. Nogomet iz snova, Zagreb je prvak! Ili, možda još nije?
Očito, i oni su sami pomislili da je gotovo, da ih nitko ne može zaustaviti. Naslov se već slavio, nekoliko puta tjedno, o Zagrebovoj šampionskoj momčadi već su se pisali feljtoni, snimali dokumentarci... A prednost se topila; 1:1 s Marsonijom i Zadrom, poraz od Cibalije, koje kolo kasnije i od Pomorca. I tri kola prije kraja, samo tri boda više od Hajduka, na čijoj je klupi bio mladi Slaven Bilić. U Kranjčevićevu stiže Dinamo, pola grada navija za Zagreb i da Modri u tom dvoboju 'podignu ručnu', polovica želi da Dinamo odigra pošteno pa makar to značilo da će naslov prvaka u Split. Na poluvremenu 0:1, vodio je Dinamo, na početku nastavka velika šansa Zahore za 0:2, pogodio bi devet od 10 puta. Taj put nije i sve se okrenulo, zatajili su napadači, ali zabili su Ješe i Poldrugač. Naravno, pričalo se poslije svašta, razne su teorije raspredane o toj utakmici i tom preokretu kao ne baš posve slučajnom, međutim, kad se sve zbroji, Zagreb je toliko zasluženo osvojio taj naslov da bi bila, svaka čast Hajduku, svojevrsna nepravda i senzacija da trofej na kraju nije došao u Kranjčevićevu. Jer, Zagreb je igrao nogomet za poeziju, nogomet i za najizbirljivije gurmane kao malotko poslije. U idućem kolu, uostalom, Bijeli su izgubili u Sigetu, Zagreb odigrao taj remi u Čakovcu i tad je slavlje i službeno moglo početi.
Sad, 20 godina kasnije ostalo je, dakle, tek sjećanje. Nema više Cice, nema, zapravo, više niti tog kluba, osim na papiru, no, tu su ipak još neki kojima je stalo. I koji se žele sjetiti, igrači koji su potpisali taj uspjeh, nekima od njih bila je to najbolja sezona i najveći uspjeh karijere. Pokrenuli su ideju, organizaciju humanitarne utakmice, koja bi se trebala igrati tijekom svibnja u Kranjčevićevoj. S jedne strane šampionska momčad Zagreba iz 2002., s druge, još se ne zna točno tko, možda Dinamovi veterani!? Kao (možda i zadnji) pokušaj da se skrene pažnja na NK Zagreb, da ga se probudi, ponovno vrati u život. Da, malo je optimista da će uspjeti, ali, malo ih je vjerovali i tada. Odnosno, gotovo nitko osim Cice!