Era velike Jugoplastike koja neslužbeno - po anketi koju je na prijelazu stoljeća napravila FIBA - nosi titulu “najveće europske momčadi 20. stoljeća” počela je sredinom osamdesetih godina. Točnije, ujesen 1985. kad je u prvu momčad Žutih s Gripa sa 17 godina ušao najveći igrač koji će ikad navući taj dres. Jugoplastika je u pvoj seniorskoj sezoni Tonija Kukoča zauzela šesto mjesto u najjačoj europskoj ligi tog vremena, nakon toga će momčad preuzeti Božo Maljković te je odvesti do trećeg mjesta u ligaškom dijelu iza tada dvostrukog uzastopnog prvaka Europe, Cibone te Partizana koji će i osvojiti naslov te ‘88. zaigrati na Final Fouru tadašnjeg Kupa prvaka...
Iste godine je Toni Kukoč, nakon dva uzastopna ispadanja u četvrfinalu doigravanja od sarajevske Bosne, odveo Jugoplastiku do prvog naslova prvaka Jugoslavije. S nepunih 20. I pritom nitko nije mogao pomisliti što će uslijediti jer od tog naslova s kojim je izboren nastup u Kupu prvaka, Jugoplastika je u sljedeće tri godine osvojila osam od mogućih devet trofeja. Ili devet od deset, računajući taj prvi. Nezapamćeno u povijesti europske košarke.
München donio potvrdu
A nakon što su se Kukoču i njegovim suigračima, “desnoj ruci” Dinu Rađi, prekaljenim pojačanjima Dušku Ivanoviću i Zoranu Sretenoviću, koje je Božo Maljković doveo u Split iz Beograda, odnosno Podgorice, Velimiru Perasoviću, Goranu Sobinu... naklonili svi u bivšoj državi, u Münchenu je početkom travnja 1989. isto napravila košarkaška Europa. Pobjede protiv Barcelone u polufinalu i Maccabija u finalu Final Foura gromoglasno su odjeknule diljem Starog kontinenta, dok je Split svojim junacima u žutom priredio nezaboravan doček kakav će se ponoviti tek 12 godina kasnije kad je grad pod Marjanom slavio još jednog svog genijalca, Gorana Ivaniševića i njegov Wimbledon.
München je donio potvrdu talenta i - prema svjedočenjima svih trenera - nevjerojatne volje za radom Tonija Kukoča, koji se s tim naslovom prvaka Europe napunio tolikim samopouzdanjem da je postao - nepobjediv. Pitajte Cibonu, pitajte Partizan, pitajte Maccabi i Barcelonu... Nitko na košarkaškom terenu nije mogao zaustaviti Pink Panthera iz Splita, genijalca koji je s loptom radio što je htio. I ne samo s loptom.
- Za mene je njegova najveća kvaliteta, uz polivalentnost, razumijevanje kako zaustaviti protivničku momčad. Ne samo igrača kojeg čuva, već momčad. Savršeno je koristio svoj atleticizam, mogućnost da u dva koraka pokrije cijeli reket. Sve zbog svog impresivnog razumijevanja košarkaške igre.
Prvi Euroscar ‘90.
Slavko Trninić definitivno zna o čemu priča, on je uz Kukoča bio u njegovim formativnim godinama...
- Posebna Tonijeva kvaliteta je bila ta što je usvojeno počeo primjenjivati istog trenutka.
A neupitno je da je svoju najbolju košarku igrao je u najdražem mu žutom dresu. Bez obzira što je bio MVP i Eurobasketa, i Svjetskog prvenstva, što je Benettonu donio prvi trofej u klupskoj povijesti, što je kasnije igrao u možda i najvećoj NBA momčadi svih vremena, Bullsima Michaela Jordana.
Međutim, Toni Kukoč - vidjelo se to na svakoj utakmici - istinski je u košarci najviše uživao upravo na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. Jer nakon Münchena stigla je Zaragoza u kojoj je obranjen europski naslov a nakon koje su Split napustili trener Maljković te tri startera, Rađa, Ivanović i Sobin. Te sezone osvojena je i trostruka kruna, dok je Toni Kukoč 1990. uzeo prvi od svojih pet Euroscara, naslov najboljeg europskog košarkaša u izboru La Gazzette dello Sport.
Pritom Toni Kukoč ni izbliza nije rekao sve jer njegova posljednja sezona na Gripama bila je...
- Najbolja koju sam vidio da je jedan igrač odigrao u Europi - reći će godinama kasnije Velimir Perasović, jedan od četvorice (preostala trojica su Zoran Sretenović, Luka Pavićević i Žan Tabak) koji su s Tonijem bili na sva tri uzastopna Final Foura.
Benettonovi milijuni
Znači, i na onom posljednjem u Parizu na kojem je Barcelona s Božom Maljkovićem na klupi prije finala izgledala kao “sigurna oklada” nakon što je u polufinalu poderala Maccabi s 34 razlike, dok se POP 84 - prije te sezone splitski klub je promijenio sponzorsko ime - poprilično namučio sa Scavolinijem (93:87). Ali Žuti su - ponavljamo, bez Maljkovića, Rađe, Ivanovića i Sobina - izdominirali najvećeg rivala u europskim okvirima i napravili ono što je do današnjeg dana uspio napraviti samo ASK iz Rige u prva tri izdanja Kupa prvaka, osvojili su treći uzastopni naslov prvaka Europe. S Kukočem kao centralnom figurom na oba kraja terena.
- Govorio sam mu da ima ugovor s Bogom, samo što on to ne zna - u najkraćim crtama je košarkašku genijalnost svog najboljeg učenika ikad opisao veliki šjor Božo koji je te ‘91. na svojoj koži osjetio kao izgleda biti nasuprot Tonijevoj genijalnosti.
Ali nije bio jedini, ni približno, dok je era najveće europske momčad svih vremena nekoliko tjedana nakon Pariza zaključena u Beogradu. U finalnoj seriji doigravanja u kojoj je Toni Kukoč doslovno pomeo Partizan, prvaka Europe godinu kasnije, za svoj četvrti uzastopni naslov u Jugoslaviji. Do te mjere da je - kad je na nekih +30 u završnici posljednje utakmice sjeo na klupu - Hala sportova u Novom Beogradu ustala i dugim pljeskom ispratila najdominantnijeg košarkaša u povijesti lige koja je od ‘79. do ‘92. dala sedam prvaka Europe.
Čudesnu Jugoplastika još čudesnijeg Tonija Kukoča nitko nije mogao zaustaviti. Osim Benettonovih milijuna koji su ‘91. s Gripa odveli njenog najvećeg sina...
