Početkom drugog poluvremena utakmice Cibone i FMP-a, koja se okončala drugim regionalnim porazom Vukova (89:93), navijači kluba, okupljeni oko udruge “Mi smo Cibona”, izvjesili su transparent u kojemu su prvi puta jasno i glasno u priču oko propasti Cibone uveli zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.
”Naš grad nas je ubio 2011., naš grad nas može spasiti 2023. Gradonačelniče Tomaševiću, po čemu će vas pamtiti povijest?”, kočio se transparent na ogradi crvenog sektora.
Iako je propast Cibone vezana za Grad Zagreb krenula već 2006. godine kada je Milan Bandić zaustavio isplatu redovitih sredstava prema Ciboni zbog toga što klub nije želio Gradu predati zemljište na Tuškancu, a onda je misteriozno nestao glavni sponzor Cibone te osvanuo na Snježnoj kraljici, navijači su relevantnu godinu za propast odlučili uzeti 2011. godini kad su u klub ušli ljudi od najvećeg Bandićevog povjerenja, Ivica Lovrić i Zdenko Antunović.
Grad oduzeo nekretnine
U to vrijeme je lansirana i do sada najveća svota s kojom se iskazao dug kluba, a bilo je to oko 100 milijuna kuna, ili oko 13 milijuna eura. U međuvremenu je Grad oduzeo Ciboni nekretnine koje je imala u vlasništvu, ne samo Tuškanac, nego i Dvoranu Dražena Petrovića, poslovne prostore u Ciboninom prolazu, dio zgrade u Tratinskoj, a i nejasno je vlasništvo parkirališta iza Cibone dvorane. Sve te nekretnine u konačnom zbiru, složit ćete se, puno su vrednije od 13 milijuna eura s koliko je procijenjen najveći dug u povijesti, a danas znamo da ljudi u Ciboni spekuliraju s najviše pet milijuna eura sadašnjeg duga.
Pri tome je u vrijeme oduzimanja gradske imovine zbog kredita od tri milijuna eura, za koje je jamčio Grad, Cibona ostala bez najvećeg dijela te imovine. Ne treba biti previše lucidan pa zaključiti da je Cibona puno više toga posjedovala nego što je ikada bila dužna i da je netko Cibonu prilično oštetio, ne računajući pri tome sve nesavjesne poteze klupskih uprava u kojima se znalo napredovati u samo par godina od pozicije čuvara parkinga do osobe koja klubu posuđuje 200.000 eura kao pozajmicu, pa na osnovu toga blokira klub zadužnicom i konačno se naplaćuje.
Svega je tu bilo. Iza svega su stajale gradske strukture. Isti ljudi su upravljali klubom i na drugom mjestu, u čudnoj igri sukoba interesa, bili su ključni u Gradu koji je Ciboni pod nikada razjašnjenim okolnostima uzimao, pod krinkom duga, puno više nego što se ikada dugovalo. Cibona je ušla u dužničko ropstvo, uništena zelenaškim dealovima i dovedena otprilike tu gdje i danas.
Kako je situacija sve teža, kako je nad klubom odnedavno pokrenut i stečajni postupak, jer je račun bio 120 dana u konstantnoj blokadi, bilo je jasno, da će, prije ili kasnije ova priča doći do gradonačelnika Tomislava Tomaševića. On nema veze s prethodnom garniturom na vlasti i u Gradu, ali i u Ciboni, ali je svojom funkcijom postao osoba koja, vjerojatno ima moralnu obvezu ući u priču oko Cibone. Stoga je i inicijativa ljudi iz udruge Mi smo Cibona išla u tom smjeru.
Tomašević je vjerojatno posljednja osoba s kojom biste razgovarali o sportu, ali on je gradonačelnik. I kako se može doznati postoje ljudi iz gradonačelnikovog kružoka koji ga uvjeravaju da se Grad mora početi baviti gradskim simbolom, jer to Cibona jest. Uostalom, on jest u poziciji da kaže, “Cibonu nisam uništio ja, nego Bandić”, ali je svojim preuzimanjem Grada, svojevoljnom odlasku na izbore prihvatio i neke obveze, pa i one u kojima mora ispravljati uprljanu Bandićevu ostavštinu.
Cibona je opljačkana
Cibona je, eto, baš to. I sada je Tomašević na potezu, jer on je na čelu Grada u kojemu se davi klub koji je pronio sportsku slavu gradu više nego iti jedan drugi u ovom gradu. A taj se klub davi i umire baš zbog suludih odluka tog Grada. Koje nije donio Tomašević, ali danas je on Grad. A taj Grad je opljačkao Cibonu.
Zacijelo postoji računica po kojoj bi Grad mogao dati Ciboni prostora za život, uostalom, nekoliko milijuna eura, kreditne linije po sve boljim kamatnim stopama, nisu i ne bi trebale biti teško izvediv posao. Međutim, kad bi se to i dogodilo, Grad bi morao u klub istoga trena postaviti svoju Upravu, jer sasvim sigurno se neće osigurati novac, a u klubu ostati sadašnja garnitura ljudi. Pravo je pitanje ima li Tomašević kadrova koji su u stanju voditi klub. Hoće li za tako što raspisati javni natječaj i tko jamči da će temeljem tog javnog natječaja, jer radi se o specifičnom poslu, dobiti minimalnu kvalitetu ljudi koji bi Cibonu trebali izvesti u miran život.
U isto vrijeme iz kluba je stigao dopis investitora, potpisan od Harija Iyengara, predstavnika investitora, koje je zapravo odgovor na zamolbu Tomislava Šerića, direktora kluba, za dodatna ulaganja. Iz tog pisma izdvojili smo, zanimljive dijelove...
”Kao i uvijek, ja moram postaviti isto pitanje. Je li Cibona nacionalno blago Hrvatske u koje smo pozvani investirati i pomoći u privatizacijskom procesu s Gradom Zagrebom i hrvatskom Vladom? Naši partneri posjetili su zagrebačkog gradonačelnika dva puta kako bismo potvrdili da se želimo uskladiti s Gradom i da želimo sudjelovati u preoblikovanju Cibone u dioničko društvo gdje bi investitori, Grad i navijači bili ponosni vlasnici dionica.”
Duboko zabrinuti
Ima i ovaj dio...
”Bili smo uvijek ponosni ali i zahvalni za priliku da postanemo dio nečega hrvatskog i nečega velikog. No, vrlo smo iznenađeni i duboko zabrinuti s vašim izvješćem o aktualnoj financijskoj situaciji i pokrenutim postupkom stečaja a posebno s blokadom računa i nemogućnošću plaćanja igrača koja je krajnje uznemirujuća. Ako dobro razumijemo situaciju, u posljednjih 18 mjeseci, mi smo Ciboni posudili 1,5 milijuna eura od čega su više od 70 posto uzeli vjerovnici iz razdoblja između 2013. i 2021. godine a samo 30 posto, oko 450.000 eura, iskorišteno je za operativne troškove. Je li to u redu da je više od milijun eura koje smo dali blokirano ili progutano od banaka odnosno kreditora od prije siječnja 2022. godine. A posebno smo iznenađeni zašto direktori, od siječnja 2022., nisu mogli sklopiti strukturne i poštene sporazume s vjerovnicima kako bi se izbjegle blokade i loše upravljanje protokom novca.”
Uglavnom, investitori su jasno rekli svoj daljnji hodogram, odnosno da nemaju namjeru ubacivati nova sredstva u klub i to dok...
”1. Dok Cibona ne uspije deblokirati i prekinuti proceduru stečaja.
2. Dok Cibona ne uđe u strukturni sporazum o dugu sa svim nepodmirenim vjerovnicima da oni više ne blokiraju račun kuba. A on iznosi, po razumijevanju investitora, gotovo 3,5 milijuna eura nepodmirenog duga vjerovnicima, ne uključujući njihovih 1,5 milijuna eura.
3. Dok Cibona ne započne proces privatizacije u dioničko društvo i ne kompletira taj proces unutar 120 dana, dakle ne kasnije od 31. siječnja. 2024. godine.
4. Dok Cibona ne uspije skinuti blokadu na Hrvatskom košarkaškom savezu i ne registrira sve igrače.”
Uz nadu da će sve biti ipak po njihovom i klupskom planu, Iyengar zaključuje...
”U vrijeme privatizacije, investitori će uložiti dodatna sredstva da ona dosegnu ukupnu svotu od dva milijuna eura u skladu s već navedenim uvjetima i može razmotriti daljnje financiranje ovisno o poboljšanju bilance i upravljanja novčanim tijekom. Ne bude li to drugačije osigurano mi ćemo podržati minimalne mjesečne operativne troškove dok se privatizacija ne okonča. Nadam se da ovo objašnjava izuzetno jasno našu poziciju. Još jednom, zahvaljujemo vam se za priliku da nastavimo podupirati nacionalno blago Hrvatske i partnerstvo s Gradom Zagrebom i hrvatskom Vladom.”
Iz ovog pisma ostaje samo nejasno jesu li investitori dobili točne podatke o visini duga. A, jasno je i da su imali razgovore s Tomislavom Tomaševićem. Slušajući ih, vjerojatno se Tomašević oduševio kako će se netko drugi uhvatiti spašavanja Cibone. Sada je jasno da to, po svemu sudeći, neće biti tako. Na porezu je baš on. Gradonačelnik...