Ispred berlinske Uber Arene u petak je vladao kaos. Bez pretjerane kontrole organizatora koji nisu mogli zamisliti da i u košarci postoje nogometne strasti, dok im Euroliga o tome nije ništa rekla, u isto vrijeme i na istom mjestu našli su se navijači Panathinaikosa i Fenerbahčea. Ovi potonji su već dan ranije ispred službenog hotela dočekali delegaciju Panathinaikosa namjerivši se na trenera atenskog klub, njihovog zemljaka, ali za njih omraženog Ergina Atamana. U petak je bio nastavak.

Sve skupa odgodilo je podbacivanje na prvom polufinalu za 26 minuta. Kasnije je dvorana bila puna policijskih pasa.

- I na “presicu” su stigli i policijski psi. Mogli bi nekoga ugristi. Organizacija koju su napravili Nijemci je nevjerojatna - primijetio je i Ergin Ataman.

Dok je to govorio, već je bio u finalu i za ostalo ga je realno baš bilo briga. Stigao je praktički do cilja u prvoj sezoni na klupi Panathinaikosa, nakon dinastije koju je uspostavio na klupi Efesa.

Cijelo vrijeme se Ataman pri tome borio s podcjenjivanjem svojih taktičkih kapaciteta. On nije ludi profesor detalja, poput Željka Obradovića, Šarasa Jasikevičiusa ili - ako želite nešto bliže - Jasmina Repeše. On je trener koji ima nekoliko pravila i njih se drži. Jer mu oni daju rezultat.

Opušteni Panathinaikos

I rezultat je tu. Turčin je doveo Panathinaikos na Final Four nakon što je isto uradio dok je vodio već zaboravljenu Sienu, naravno, kasnije i Efes.

Taj Efesov niz u kombinaciji ovog finala protiv Panathinaikosa sada zvuči gotovo obradovićevski, posve nevjerojatno. Naime, Efes je Ataman doveo 2019. godine u Vitoriji do finala. Tada je Will Clyburn pogodio pet trica u finalu za CSKA, pa su Kruno Simon i prijatelji ostali bez najvećeg trofeja. U sljedećoj sezoni Efes je dominirao poput Real Madrida ove sezone, rugala se momčad iz Istanbula s cijelom Euroligom, da bi se ta sezona prekinula zbog korone. I tu dominaciju Efes nije stigao materijalizirati u obliku trofeja. Zato jest u sljedeće dvije sezone u kojima se turski klub i Ergin Ataman s njim na klupi popeo na krov Europe. Lani je bila sezona u kojoj je Kruno Simon već zaključio euroligašku karijeru, dok se momčad zasitila i bila je to jedina rupa od 2019. naovamo. Dok Ergin Ataman nije preuzeo Panathinaikos, koji Final Fouru nije bio od 2012. godine i koji sedmi naslov prvaka čeka od 2011. I odmah je u prvoj sezoni Ataman stigao do finala, svladavši u petak lako Fenerbahče (73:57).

Pao je otvorio utakmicu s 12-0, jer je Fener ostao izgubljen u velikoj stanci koja je prethodila polufinalu i kašnjenju utakmice od gotovo pola sata. Usput, ne prvi put, momci koje vode Šaras Jasikevičius izgledali su na terenu u ključnoj utakmici neprepoznatljivo. S tonom pritiska na leđima, sa Scottiejem Wilbekinom koji je ostao samo na dva poena i sa šutom za tri 0-5, s Motleyjem i Pierreom bez poena, sa samo dva poena Dorseyja.

S druge strane bio je tu opušteni Panathinaikos, opušten na način na koji samo Ergin Ataman zna opustiti svoje momčadi. Kendrick Nunn je stavio okvir, dok je energija Mathiasa Lessorta poništila sve nade Fenera. I nije im čak niti trebao čudesni doprinos Kostasa Sloukasa za ulazak u nedjeljno finale.

- Rekao sam igračima uoči utakmice da ovo ne shvaćaju kao Final Four, nego samo kao jednu običnu utakmicu u kojoj moramo pobijediti. S jakom obranom i pametnim napadom. Pri tome o pobjedi ne trebaju razmišljati, samo o našoj igri. Ponekad stručni stožer donose pogrešnu odluku, ali to sada nije bio slučaj, mi smo pomogli našim igračima da stignu do finala - razvlačio je osmijeh Ataman, dok su se s tribinama povlačili navijači Panathinaikosa, od kojih su mnogi imali na sebi majice na kojoj je bio karakteristični vizual Atamana s podignute dvije šake u zrak kao znak pobjede.

Realov mentalitet pobjednika

Panathinaikos, međutim, u nedjelju neće biti u statusu favorita. Jer će se druge strane od 20 sati stajati branitelj naslova i najdojmljivija momčad ove sezone, Real Madrid. Real je u polufinalu otpuhao Olympiacos, prisilivši najbolju obranu Eurolige na kapitulaciju u prvom poluvremenu. Mario Hezonja je otvorio streljačku paljbu s tri vezane trice u samo tri uvodne minute, Real je šutirao za tri 9-13 do poluvremena, u jednom trenutku uoči odlaska na veliki odmor imao je i 25 poena viška. Iako nitko nikada neće zaboraviti kako je Olympiacos 2012. u istanbulskom finalu okrenuo minus 19 protiv CSKA i košem Printezisa na asist Spanoulisa postao prvak Europe, ovaj minus se nije uhvatiti. Stigli momci iz Pireja na minus osam, ali tada je Sergio Llull smirio Olympiacos, da bi ga dotukao Džanan Musa za pobjedu 87:76.

- Ovdje sam dvije sezone i u tom sam razdoblju naučio u svlačionici što to znači imati mentalitet pobjednika - kazao je kasnije reprezentativac BiH.

I to je Real. Real koji igra lepršavo i ubitačno, Real protiv kojega, da biste ga dobili, morate odigrati najbolju moguću utakmicu i pri tome se nadati da taj pobjednički gen neće negdje iščupati neki nevjerojatni šut Llulla, ludi asist Chacha Rodrigueza ili Facua Campazza, neki nevjerojatni let u prvi red tribina ne bi li spasio već naoko izgubljenu loptu Rudyja Fernandeza. To je Real. Na koji onda samo kao šlag na tortu stigne moć Waltera Tavaresa, poeni Džanana Muse ili sva silina genijalnosti Marija Hezonje.

Da, oni djeluju nepobjedivo.

Iako se malo tko mogao okladiti na Chusa Matea kad je preuzimao klupu od Pabla Lasa, ovaj je na pragu osvajanja duple krune. Pri tome je morao menadžirati sve velike taštine u svlačionice, spajati legende na kraju karijere s mlađim potencijalima i držati ih sve zajedno na okupu. I imati ih gladne za nove trijumfe.

- Nitko u ovoj momčadi nije zvijezda. Zvijezda je momčad. I moji igrači to savršeno znaju. Oni se bore, skaču, trče zajedno, igraju obranu zajedno. Sve to se ponovilo i u polufinalu u petak - rekao je Chus Mateo te nastavio:

- Sada se treba pripremiti za finale, OK, malo ćemo proslaviti, ali znamo da je Panathinaikos sjajna momčad. Velika bi bila stvar obraniti naslov, to će ovisiti samo o nama - zaključio je Chus Mateo.

Real Madrid je igrao tijekom sezone košarku koja bi se mogla usporediti jedino s onom koju je igrala reprezentacija Jugoslavije kad je osvajala Eurobasket 1989. u Zagrebu ili SP u Buenos Airesu 1990. U isti mah toliko nadmoćno i istovremeno naoko toliko jednostavno. Tu leži najveći misterij uspješnosti.

Hoće li se ‘ukazati’ Bo Cruz?

Svi u Europi danas rade košarku, Real Madrid je igra. I Mario Hezonja, naš reprezentativac se u to jako dobro uklopio.

- Panathinaikos je zasluženo u finalu, izgubili smo doma od njih ove sezone. Trebamo se odmoriti, biti maksimalno spremni i idemo po titulu - jasan je Hezonja.

On će, pak, biti u posve drugačijem tretmanu od svih ostalih na terenu. Igra za Real Madrid, tu će nastojati osvojiti naslov, dok ga navijači Panathinaikos naprosto obožavaju i nadaju se kako će već od jeseni opet nositi zeleni dres. Obožava ga i Ergin Ataman, obožava ga gazda Panathinaikosa, ludi Dimitris Giannakopoulos.

Svi vole Marija. Ali on je (još uvijek) u Realu.

I nekako sa strane, čini se da bi Panathinaikos za pobjedu u nedjelju navečer trebao malo čudo. Recimo, da Juancho Hernangomez, za neke poznatiji kao Bo Cruz iz Hustlea, šutira trice 7-9 kao u finalu Eurobasketa kad je Španjolska svladala Francuska i postala prvak Europe. Baš u Berlinu, baš u ovoj dvorani.

Recimo, iako nije vjerojatno...