Kako smo već mogli zaključiti onako vrući nakon Italije, i par dana kasnije ipak malo hladnije glave, Hrvatska je na Euru rezultatski podbacila. Nije se prošlo grupu, kao i 2004. i 2012., što znači da nije to sada neko senzacionalno novo događanje. Tim prije što smo imali najtežu skupinu na prvenstvu, a čiju smo težinu dodatno opteretili vlastitim slabostima...
Hrvatska je od Rusije 2018. živjela svoje najbolje reprezentativne godine. Osvojila je dva mundijalska odličja, jedno u Ligi nacija, ostvarila je i prolaz grupe na Euru 2021. Očekivati da Vatreni mogu biti u kontinuitetu rezultatski uspješni, u godinama kada i velesile nogometa (primjerice Italija) ne uspiju izboriti vizu za SP, ili prolaz grupe (Njemačka), jednostavno nije realno za zemlju (bazu) kakva je naša. Činjenica je da je uspješnost podigla razinu očekivanja, koja je oduvijek bila točka na kojoj se znalo zanemariti realnosti našeg nogometa. Činjenica je i da je najveći dio javnosti vrlo zrelo prihvatilo upravo to, da Hrvatska ovaj put nije bila dovoljno dobra da bi ostvarila makar minimalističke ciljeve (prolaz grupe), te da se zbog toga nije dogodio smak svijeta. Naravno, svi navijači Hrvatske očekuju da se korigiraju one stvari koje nisu bile dobre, te da se u novi ciklus krene s novom energijom...
Lociranje glavnih limita
Kako će dani prolaziti, tako će se strasti smirivati. Stoga u idućem razdoblju, okvirno mjesec dana, stručni stožer treba ponuditi objektivnu analizu projekta Euro 2024. te iskazati svoje smjernice u kojem bi pravcu dalje trebala ići reprezentativna priča. Na HNS-u je da to recenzira i onda procijeni slaže li se s takvim pristupom te preuzme odgovornost za kadrovske odluke, prije svega stručne, a posljedično onda i u strukturi rostera Vatrenih. Predsjednik Marijan Kustić je požurio javno obznaniti da će Zlatko Dalić ostati izbornik, te da moli Luku Modrića da se ne povuče iz reprezentacije. Nije to nastup koji bi iznenadio, ali svakako bi trebalo jednom da se HNS postavi institucionalno i stvari sagleda u pravilnom protokolu. To jest, analiza, rasprava, smjernice za dalje, a onda i javno obznanjene kadrovske odluke te jasni pravci idućeg (idućih) ciklusa...
U prvom pravcu, analiza Eura, jasno je da je Hrvatska podbacila. Sama činjenica da je pobjedom protiv Albanije mogla u drugi krug, dovoljno sugerira takvu procjenu. No isto je tako činjenica da je Hrvatska bila na par sekundi od pobjede s Albanijom i s Italijom. Što priziva slučaj iz 2008., kada se propustilo ući u polufinale zbog dekoncentracije u posljednjim trenucima četvrtfinalnog dvoboja s Turcima. Hrvatska je tada djelovala bolje na Euru nego sada, ali je istina da je taj traumatičan poraz ostavio duboke ožiljke na reprezentaciju. Ona se u idućem ciklusu nije kvalificirala na SP 2010., a za Euro 2012. morala je u repesaž protiv Turaka...
Hrvatska je objektivno sada na iskušenju kako pregrmjeti ovu traumu, koja je utoliko veća jer se dogodila nakon dva svjetska super odrađena turnira, i jednog solidnog Eura. Uz to što je i u Ligi nacija pokazana snaga ove Dalićeve grupe. Kako sačuvati tu pozitivnu priču o potencijalu Vatrenih, da bi se u osvježenom izdanju izborilo i Mundijal 2026., odnosno solidno odigralo Ligu nacija?
U analizi bi trebalo, ponavljamo trezveno i bez strasti negativnog predznaka, locirati koji su glavni limiti Hrvatske isplivali na površinu u Njemačkoj, te tako jednostavnije prepoznati u kojem smjeru bi trebala vatrena vrsta nastaviti svoju priču. Je li u toj analizi najbitnije zaključiti da moraju ostati Dalić i Modrić, Perišić ili netko četvrti, moraju li ući mladi i plejada tzv. “potentnih” (koji su to?) igrača, a zahvaliti se tzv. senatorima, jesu li potrebni ovakvi ili onakvi treneri i slični “individualni rebusi”?
Uopće nisu stara grupa
Nama se čini da bi stvari trebalo gledati ipak malo drugačije, i zato treba biti hladnije glave i pogleda. U tijeku proteklih 6 godina od srebra u Rusiji Dalić i Hrvatska već jesu dosta osvježili snage. Može svatko imati mišljenje kako još nekoga više treba forsirati, drugog manje, ali globalno gledano, Vatreni uopće nisu stara grupa. Prosjek 26 reprezentativaca za Euro bio je 26,8 godina. Izdvojimo li trojicu najstarijih, Modrića (38 i 9 mjeseci), Perišića (35 i 5 mjeseci), Vidu (35 i 3 mjeseca) prosjek grupe spušta se na 25,5 godina. Gledajući reprezentativne okvire nogometa, to su prilično svježe godine. Reprezentacija je živo tijelo pa stoga uvijek možemo očekivati u jednoj sezoni kako će iskrsnuti (sazreti) nego novo mlađe igračko lice, a da će neki stariji posustati. No, ukupno gledano Hrvatska je popriličnu obnovu, na temelju baze koju ima, već učinila. Naravno da to treba doraditi u idućem razdoblju, dijelom i zbog dobi navedenih i još par iskusnijih igrača, ali Hrvatskoj sigurno ne treba nikakva “revolucija”. Taman i da ima toliko potencijala koji bi mogao postati dio radikalnijih promjena, a kamoli sada kada je većinski vladalo mišljenje da je Dalić pozvao, više manje sve ono što se smatra ovog trenutka najboljim u Hrvatskoj...
Postavljanje smjernica
Što onda? Po nama najveće promjene moraju se dogoditi u stručnim pristupima, odnosno osvježenju taktičkih ideja i izborima aktera za iste. Zlatko Dalić je puno toga dobrog napravio s jednom idejom igre (posjed, kombinatorika, energija). Hrvatska je po tom pitanju ipak potrošila ovu verziju, jer su glavni akteri provedbe te ideje (Modrić, Brozović, Perišić...) u Njemačkoj bili ispod svojih standarda te se to odmah odrazilo i na učinak cijele momčadi.
U bližoj perspektivi će moguće bitno bolji biti Perišić, Brozović, možda i Modrić ako ostane. No, Hrvatska treba drugačiju verziju svojeg temeljnog nogometnog pristupa. Mi nikad nećemo imati veći broj brzih igrača, klasičnih krila koji prolaze 1 na 1, i slično. Isto tako Hrvatska ne bi smjela, i da može stvoriti više brzanaca, odustati od svoje temeljne filozofije nogometa, a to je tehnički pristup (kontrola lopte). Slijedom tih pretpostavki ono što bi reprezentaciji trebalo to je prilagođavanje sustava i njegove tehničke komponente raspoloživom kadru, na način da što učinkovitije pomiri bržu, okomitiju i energičniju igru. To nije isključivo pitanje brzine igrača, nego brzine djelovanja, razmišljanja te pristupa.
Mlade snage su jedna od komponenti stvaranja tog novog pravca, ali Hrvatska ne može bez iskusnih igrača, a niti bez onih koji su u tzv. srednjoj dobi statusa, 24, 25 do 30-31 godine. Najbolje rezultate postiglo se s grupom koja je bila starija nego dosadašnja, ali je točno i to da su se stvari drugačije poklapale u odnosu na Njemačku 2024.
Hrvatska nije u katastrofi, ali da ne bi koračala u tom pravcu, sada je ključno donositi racionalne zaključke na temelju realnog stanja i posljedično postaviti stručne i kadrovske smjernice idućeg ciklusa. Jedan podbačaj ne bi smio biti traumatičan toliko da izazove potrese, ali mora ga se iskoristiti da se u perspektivni osnaži snaga reprezentacije kako bi iste lakše izbjegla te nastavila donositi radost hrvatskom puku...