Kad smo dogovarali ovaj intervju, meksička glumica Leticia Calderon (50) jako se razveselila jer se često sjeti svog posjeta Hrvatskoj prije 21 godinu. Susreli smo se u Palači lijepe umjetnosti (Palacio de Bellas Artes) u samom povijesnom središtu Ciudad de Mexica, piše Slobodna Dalmacija.
Glumica je stigla sa sinovima Lucianom i Carlosom, koji su tijekom našeg razgovora bili zaokupljeni igricama na mobitelu, dok im je pogled bježao prema nama jedino kad bi čuli riječ Croacia (Hrvatska), s obzirom da su veliki obožavatelji naše nogometne reprezentacije.
Netom prije razgovora Leticia je naručila dijetalnu Coca-Colu, a tijekom našeg jednosatnog druženja nisam se mogao oteti dojmu koliko majčinske ljubavi upućuje svojim sinovima, kako 14-godišnjem Carlosu, tako i 15-godišnjem Lucianu, koji je rođen s Downovim sindromom.
Mnogi vas u Hrvatskoj pamte po mnogim serijama, a najviše po nezaboravnoj Esmeraldi. Je li bilo zahtjevno ući u lik slijepe djevojke?
- Uživala sam u svakom trenutku snimanja. Išla sam u školu za slabovidne osobe, gdje sam naučila kako slijepe osobe jedu, piju, služe se prstima... Ti ljudi gledaju ušima jer slijede nečiji glas, ne gledaju se u oči kao nas dvoje dok sad razgovaramo. Svojim su mi savjetima pomogli da uspješno kreiram lik Esmeralde.
Najteže mi je bilo oči stalno držati otvorenima bez puno treptanja jer je sunce preko dana bilo dosta jako. Zbog toga sam nekad znala plakati jer to nije bilo nimalo ugodno. Snimali smo godinu dana u Pachuci, 90-ak kilometara od Mexico Cityja, na prekrasnim prirodnim lokacijama.
Za to smo vrijeme svi uistinu bili poput jedne velike obitelji. Često smo znali otići kod vodopada i tamo se družiti. Sjećam se i da mi je većinu vremena bilo hladno jer su svi na sebi imali jakne, a Esmeraldina zelena haljinica bila je laganija.
S kime ste od glumaca najviše ostali u kontaktu?
- Žao mi je da se više ne čujem s Fernandom Colungom koji mi je glumio partnera. Živi u SAD-u. Ali s mojom Domingom, kako je od milja zovem, glumicom Raquel Olmedo, stalno se čujem. Volim je puno. Ima 81 godinu i sad je malo bolesna, ali bit će ona dobro. Sigurno se sjećate i Melesija.
Ignacio Lopez Tarso ima 94 godine i još je aktivan u kazalištu. Često mu idem na premijere pa mu plješćem iz publike i vičem: Bravo, Meleso, a on mi kao u seriji odgovori: Moja curica, moja curica. Prijateljica sam i s Laurom Zapatom koja je Esmeraldi stalno zagorčavala život, kao i s Norom Salinas, mojom dragom Gracielom. Puno radi, ima već i veliku djecu.
Jeste li očekivali da će serija postići toliki uspjeh?
- Nisam. Za sve nas u ekipi bilo je to jedno veliko iznenađenje. Iako su telenovele zapravo uvijek slične, ljudi ih vole gledati jer žele sanjati i biti dio lijepe bajke.
Mislite li da im ta bajka može promijeniti život?
- U to sam se sama uvjerila. Dok sam boravila u Poljskoj saznala sam kako je upravo Esmeralda spasila život jednoj trudnoj djevojci koju je napustio dečko, a otac potom potjerao iz kuće. Ona se htjela ubiti skokom s mosta jer je mislila kako je više nitko ne voli.
Dok je hodala prema smrti u jednom izlogu trgovine na televiziji je ugledala Esmeraldu, i to scenu u kojoj tek rođenom sinu, slijepa i sama, pokušava dati majčino mlijeko. Kazala je: Bože, ako može Esmeralda, mogu i ja. Kasnije joj je je otac sve oprostio, ponovno je prigrlio i otvorio kuću za samohrane majke koju je nazvao po imenu mog sina iz serije.
Upoznala sam tu djevojku i ne mogu vam opisati taj trenutak kad smo se zagrlile i počele plakati. Veoma emotivno bilo mi je i kad sam čula da je jednom momku koji boluje od raka posljednja želja da mene upozna. Kad sam ga vidjela, kazala sam mu da je moj dečko. Tjedan dana nakon toga je umro.
Njegova mi je mama kazala da je umro nasmijan s mojom slikom u naručju. Poklonio mi je narukvicu koju još uvijek čuvam kao uspomenu na njega.
Znate li da su neke starije gospođe u Hrvatskoj plaćale mise da Esmeralda progleda?
- Zaista? Bože, nevjerojatno. Stvarno mi nedostaje vaša zemlja i svi ti dragi ljudi. San mi je ponovno se vratiti u Hrvatsku i ovaj put doći sa svojim sinovima. Voljela bih se prisjetiti lijepih uspomena s Hrvatima koji su mi ostali u sjećanju kao pravi pozitivci.
Svoj posjet najviše pamtim po dvije stvari: velikom uzbuđenju ljudi kad bi me ugledali i djece koja su me grlila i plakala od sreće. Sve sam ih željela dodirnuti, jednog po jednog. Osjećala sam ih poput svoje obitelji i željela sam da osjete moju ljubav. Sjećam se i da se u vašoj zemlji jede jako dobro, pogotovo riba, imate i ukusno vino.
Jeste li gledali prošle godine finale Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem je bila Hrvatska?
- Daaaaa! Bili ste mi favoriti. Toliko sam bila sretna zbog tog velikog uspjeha. Zajedno sa sinovima slavila sam svaku hrvatsku pobjedu. Moram sada priznati javno - imate vrlo zgodne nogometaše koji su uz to i jako dobri igrači. Svima šaljem puse.
Moja dva sina obožavaju Luku Modrića i Ivana Rakitića. Vaša predsjednica mi je bila jako simpatična na ceremoniji dodjele medalja. Ne znam što Hrvati misle o njoj kao predsjednici, meni je jako lijepa.
Djetinjstvo ste proveli u Veracruzu na obali Meksičkog zaljeva, poslije ste se preselili u La Paz. Prodorne zelene oči naslijedili ste od oca ili majke?
- Zapravo od bake s majčine strane, ima ih i moj brat. Roditelji i trojica braće ponosni su na mene, za njih sam još uvijek njihova mala princeza. S radošću se sjetim svog odrastanja, bila sam sretna, slobodna... Moja obitelj nije imala puno novca, no svejedno sam se osjećala bogatom zbog oceana, plaža, valova, dupina i planina kojima sam bila okružena.
Majka me puštala da radim sve što poželim, dok je otac bio stroži pa tako nismo smjeli gledati televiziju jer je govorio da smo premali za nju. Često smo išli na obiteljske izlete, u kino i kazalište. Tata je nekad radio u pivovari, a sada je profesor računovodstvenih predmeta. Jedan je brat trener košarke, dok je mama domaćica.
U Ciudad de Mexico došli ste kad vam je bilo samo četrnaest godina. Već tada zamijetili su vas producenti Televise i ponudili ulogu u telenovelama. Je li vas kao malu djevojčicu bilo strah dolaska u milijunski grad?
- Sve mi je tada bilo strano i čudno. Iskreno, čak nisam ni znala želim li biti glumica, jer sam kao dijete bila jako sramežljiva. Ali kad sam otišla u Televisinu školu i vidjela set, glumce, sav taj glamur, postalo mi je zabavno. Rekla sam: Vauuu. U tom sam se trenutku zaljubila u glumu.
Nakon moje prve uloge članovi obitelji zvali su moje roditelje i uzbuđeno im govorili: Evo naše Leticije. Žao mi je što zbog karijere nisam uspjela upisati fakultet pa se šalim kako ću uskoro studirati zajedno sa sinovima.
Sjećate li se na što ste potrošili prvi zarađeni novac?
- Imala sam tada 14 godina. Jedan sam dio stavila u banku, a drugim sam dijelom kupila odjeću za svoju buduću djecu. Smiješno, zar ne? Nisam znala kojeg će biti spola, pa sam uzela univerzalnu boju. Nešto sam čak kupila kad sam bila u Hrvatskoj i Sloveniji.
U Meksiku ste omiljeno lice televizijskih ekrana punih 36 godina. Snimanje telenovela i nije toliko lagan posao kako mnogi misle.
- Uh, bogme nije. Nećete mi vjerovati, ali najteže mi je kad moram poljubiti nekog muškarca. Snimanje ljubavnih scena mi baš teško pada, još kad je iza kamera toliko ljudi koje gledatelji ne vide. Pa onda kad morate udariti nekoga, scene u kojima plačete, vrištite, slamate se.
Na samim počecima svog puta osjećala sam se usamljenom i bilo mi je teško jer nisam mogla otići kući za Božić ili mami za rođendan. Svejedno, volim glumu i nadam se da će tako biti cijeli život. Svih trenutaka u karijeri sjećam se s puno ljubavi. Za razliku od nogometaša koji u jednom trenutku moraju prekinuti karijeru, glumci svoj posao mogu raditi puno duže.
Posljednjih ste godina uzeli predah od posla kako biste se posvetili odgoju sinova, 15-godišnjem Lucianu i 14-godišnjem Carlosu, koje ste dobili u braku s bivšim suprugom, odvjetnikom Juanom Colladom. Koliko vas je promijenilo majčinistvo?
- Dalo je jedan neopisivi osjećaj mom životu. U mojoj je karijeri bilo trenutaka koji i nisu bili toliko uspješni, a kad su sinovi došli na svijet, naučili su me da svaki trenutak moram cijeniti. Bila sam blagoslovljena gledati ih kako rade prve korake, uče govoriti, gledaju u mene. Imam prijateljski odnos s njima. Volimo puno putovati, pogotovo u Europu. Odvela sam ih u Rim, a posjetili smo i Španjolsku, Francusku i Englesku.
O starijem sinu Lucianu koji je rođen s Downovim sindromom napisali ste knjigu "Un angel en mi vida" (Anđeo u mom životu) o njegovih prvih pet godina. Kako je bilo okušati se kao spisateljica?
- Luciano je moj anđeo i neopisivo ga volim. Znate, neki me ljudi osuđuju i misle drugačije. Znam naići na mnoge predrasude. Kad su mi liječnici rekli njegovu dijagnozu, rekla sam sama sebi da mi to nije nimalo važno jer ću imati dijete. Nije me bilo briga. On nije savršen, ali budimo iskreni, savršeni ljudi ne postoje. Toliko sam sretna i blagoslovljena što je svaki dan uz mene. Stalno se smije, ne zna za loše osjećaje. Sve razumije. Zahvalna sam Bogu na svojim sinovima.
Osim što putujete, kako još provodite slobodno vrijeme?
- Nakon doručka vodim sinove u školu. Tri puta tjedno idem u teretanu, uglavnom na brzo hodanje. Volim jesti i puno kuham, od tradicionalne meksičke kuhinje, do europske, arapske i japanske jer želim Luciana i Carlosa upoznati s kulturom različitih zemalja. Slušamo dosta glazbe, Maluma im je trenutno hit, baš ga vole.
Prošle ste godine proslavili 50. rođendan. Je li vas strah starenja?
- Nisam jedna od onih koji se boje svojih godina. Dapače, ponosna sam na njih i osjećam se sretno. Nastojim jesti zdravo i što više se kretati, a kad su kreme u pitanju, nisam toliko disciplinirana.
Je li život u Meksiku postao opasan?
- Meksiko je opasan koliko i druge zemlje i gradovi. Pogledajte samo što se događalo u Londonu, Parizu, Istanbulu... Zabrinuta sam jer su došla vremena kad se više nitko ničega ne boji, ljudi imalo malo empatije i ljubavi za bližnje. Zato i je toliko nasilja.
To me rastužuje jer mislim da u svakome od nas ima djelić dobrote koji može promijeniti svijet. Sinove učim da prije svega budu savjesni, da znaju poštovati ženu i pomagati, bilo da je riječ o starijim ljudima, malom djetetu, oceanu ili drvetu. Te da se ne zamaraju tko je kakve boje kože, vjere, iz koje zemlje dolazi i sl. Želim da znaju razlikovati ispravne stvari od onih loših. Tako je mene moj otac odgajao.
Što mislite o politici Donalda Trumpa i podizanju zida na granici SAD-a i Meksika?
- On se smatra Bogom i taj mi se dio ne sviđa. S druge strane, razumijem da se želi zaštititi. Gledam na to kao da vam neki stranci žele ući u kuću, normalno je da ćete kazati ne. U Meksiku imamo veliki problem s migrantima iz obližnjih zemalja Latinske Amerike. Ne možete znati tko je od njih opasan, a tko nije. Ljudi im daju hranu, sklonište, slušaju ih. Tužna sam zbog tih slika, čak više ne gledam vijesti jer poslije ne mogu spavati. Mislim na njih i koliko samo kilometara hodaju. Kad ih vidim, i sama odem do trgovine, kupim im vodu i kruh. Razumijem ih.
Mislite li da su žene bolji politički vođe od muškaraca?
- Žene imaju različite talente i osjećaje. Nisam nikad podcjenjivala muškarce jer vjerujem da su neke stvari napravili bolje od samih žena. One pak imaju određene sposobnosti koje muškarci nemaju. Ne slažem se s time da bi muškarac trebao više zarađivati. Svi trebamo biti jednaki. Također, nijedan predsjednik ne bi smio krasti i uzimati novac. Kao žena nastojim biti neovisna, da me moj muškarac istodobno čuva. A ne da me udara, vrijeđa i tretira lošom osobom.
Planirate li uskoro povratak telenovelama?
- Zasad mogu kazati da me još neko vrijeme nećete gledati jer su se stvari u mojoj matičnoj kući Televisa dosta promijenile. S novim šefovima stigla je i nova uređivačka politika gdje se više pažnje posvećuje tjednim serijama, poput onih o narkokartelima, a manje telenovelama. Moj najveći prioritet su moji sinovi. Ali isto se tako nadam svom povratku na male ekrane jer želim i volim raditi.