Kada je Barbra Streisand imala 17 godina i prvi put živjela daleko od kuće, postavila je cilj. Rekla je sama sebi, piše BBC, da mora postati slavna samo kako bi joj netko drugi pospremao krevet.
"Ali, znate, bilo je uzbudljivije sanjati o tome da budeš slavan nego stvarnost slave. Ja sam vrlo povučena osoba i ne uživam u zvjezdanom statusu", kazala je glazbena legenda. Da slava nije tako uzbudljiva, lekcija je koju je rano naučila. Kad je prvi put došla u Ujedinjeno Kraljevstvo 1966., Newsweek je zaključio kako Barbra Streisand predstavlja trijumf karizme nad izgledom.
"Nos joj je predugačak, grudi premale, bokovi preširoki. Ipak, kada stane pred mikrofon ona nadilazi generacije i kulture", napisali su tada. Mediji su od samog početka imali čudnu fiksaciju na njezin izgled. Nazivali su je "ljubaznim mravojedom" s "nevjerojatnim nosom" koji je podsjeća na "kratkovidnu gazelu". Tek kada je postala superzvijezda, fokus se promijenio. Odjednom je Streisand postala "babilonska kraljica", a o njoj se počelo u svakom pogledu pisati u superlativima. Ali šteta za ženu koja ima 250 milijuna prodanih ploča, deset Zlatnih globusa, pet Emmyja i dva Oscara već je bila učinjena.
"Čak i nakon svih ovih godina, još uvijek sam povrijeđena uvredama i ne mogu baš vjerovati u pohvale", piše zvijezda u svojoj novoj autobiografiji "My Name Is Barbra". Knjiga je, kaže, njezin pokušaj da ispravi neke stvari.
"To je bio jedini način da malo kontroliram svoj život. Ovo je moja ostavština. Napisala sam svoju priču. Nakon ovoga ne moram više davati intervjue", zaključila je. Srećom, ipak je dala intervju za BBC iz udobnosti svog doma u Malibuu. Unatoč reputaciji da kasni, stigla je na vrijeme. Ona je sve čemu se možete nadati, zaključuje BBC; iskrena, duhovita, pristupačna, pomalo razmažena, iznimno karizmatična i povremeno sklona ludilu.
Streisandini memoari nastajali su gotovo 25 godina. Počela je raditi bilješke 1999. Gotovi rukopis ima gotovo 1000 stranica i dovoljno je težak da se može koristiti kao oružje. Zvijezda tvrdi da je njezino "pamćenje nestalno", ali knjiga je prepuna zanimljivih detalja o raspravama iza pozornice, zbunjenim udvaračima i najmanje jednom incidentu pada s londonskog autobusa. Govori o kloniranju svog omiljenog psa i prijavljivanju u hotele kao "Angelina Scarangella"; zatim otkriva da je njezin brak s Jamesom Brolinom bio inspiracija za Aerosmithov "I Don‘t Want To Miss A Thing". Streisand je odrasla u Brooklynu, a jedno od njezinih najranijih sjećanja je pjevanje na stubištu njezine stambene zgrade
"Imala sam samo pet ili šest godina, a moje prijateljice i ja smo pjevale zajedno u predvorju. Akustika je bila poput ugrađene jeke. Bio je to sjajan zvuk", otkriva. Ali život u kući bio je težak. Njezin otac Emmanuel umro je od cerebralnog krvarenja kada je Streisand imala 15 mjeseci, ostavivši obitelj u siromaštvu. Kao dijete, termofor je pretvorila u svoju lutku, grleći je noću dok ne bi zaspala. Kada se njezina majka nekoliko godina kasnije ponovno udala, stvari se nisu popravile. Streisandin novi očuh, prodavač rabljenih automobila, bio je distanciran i okrutan.
"Ne sjećam se da je ikada razgovarao sa mnom ili me pitao bilo što... Kako sam? Kako je u školi? Nikada me nije vidio, kao ni moja majka. Nije vidjela moju strast prema želji da budem glumica. Obeshrabrila me", otkrila je. Godinama kasnije, njezina prijateljica Marilyn Bergman rekla je da su ta rana iskustva i dovela Streisand pred svjetla reflektora.
"Ako kao dijete nemate izvor bezuvjetne ljubavi, vjerojatno ćete to pokušavati postići do kraja života", kazala joj je Bergman, što Streisand naziva briljantnom analizom koja otvara oči. Napustivši dom sa 16 godina, zaposlila se kao službenica, dok je vikendom radila kao vratarka u kazalištu, kako bi mogla pratiti najnovije predstave na Broadwayu.
"Mislim da je bilo plaćeno četiri i pol dolara, ali uvijek sam skrivala lice jer sam mislila da ću jednog dana biti poznata. Nije li to smiješno? Nisam željela da me ljudi prepoznaju na ekranu i znaju da sam im jednom pokazivala koja su njihova mjesta", prisjeća se. San se počeo ostvarivati 1960., kada se Streisand prijavila na natjecanje talenata u gej baru na Manhattanu. Nagrada je bila 50 dolara i besplatna večera, a Streisand je trebalo oboje. Svoj je set otvorila brodvejskim standardom "A Sleepin‘ Bee". Kad je završila, nastao je tajac, a onda je krenuo oduševljeni pljesak. Te večeri djevojka komičara Tigera Haynesa rekla joj je: "Mala, vidim znakove dolara po tebi."
Bila je u pravu. Streisand je bila rezervirana za nastupe diljem Greenwicha, privlačeći slavne osobe, diskografske kuće i kazališne impresarije. Počela je nizati uspjehe, ali i traume. U mjuziklu "Funny Girl" njezin kolega Sydney Chaplin (sin Charlieja Chaplina) neprestano se trudio sabotirati njezin nastup. Bio je zaljubljen u nju, pa kad ga je odbila, okomio se na nju na vrlo okrutan način, mrmljajući psovke i gadarije ispod glasa dok je ona govorila na pozornici. To iskustvo pridonijelo je tremi koja je Streisand spriječila da nastupa na koncertima 27 godina. No čak i kad je odustala od nastupa uživo, muški suradnici pokazali su se problematičnim. Walter Matthau ju je ponizio na snimanju "Hello, Dolly" vrišteći: "Ja imam više talenta u svojim prdežima nego ti u svom cijelom tijelu"; dok je redatelj Frank Pierson javno uništio verziju "Zvijezda je rođena" iz 1976. nazvavši Streisand control-freakom koja stalno zahtijeva više krupnih kadrova. Muškarci koji nisu bili ugroženi njezinom samouvjerenošću bili su njome očarani. Omar Sharif joj je pisao duga, strastvena pisma moleći je da napusti muža; kralj Charles opisao ju je kao "razarajuće privlačnu"; dok se Marlon Brando predstavio - poljubivši je u zatiljak!
"Ne možeš imati takvo držanje, leđa, a da ih se ne poljubi", kazao joj je Brando.
"Mislim da mi je srce na trenutak stalo. Koja izjava!", prisjetila se tog događaja u knjizi Streisand. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Streisand je bila nezaustavljiva. Kao i u svojim filmskim mjuziklima, glumila je lude junakinje u filmovima "What‘s Up", "Doc and The Owl and The Pussycat" te glavnu romantičnu ulogu u iznimno uspješnom filmu "The Way We Were". Paralelno je snimila glazbene hitove poput "Woman In Love", "Evergreen" i "No More Tears (Enough Is Enough)", postavši druga najprodavanija pjevačica svih vremena.
Kao redateljica debitirala je u "Yentlu" 1983., prvim holivudskim filmom u kojem je žena bila scenaristica, producentica, redateljica i zvijezda. Priča o ortodoksnoj Židovki koja se prerušava u dječaka kako bi proučavala Talmud, bila je to alegorija za spolnu jednakost, što je bilo vrlo ironično s obzirom na to da Streisand nije plaćena za scenarij, dobila je minimalnu plaću za režiju te je bila prisiljena prepoloviti svoj glumački honorar.
U knjizi Streisand, piše BBC, koristi priliku da poravna te stare račune i rasprši mit o "divi" koji je okružuje. Ona se dobro snalazi pričajući priču o upornosti i hrabrosti koja je prožeta suhoparnom samosviješću i humorom, zaključuju. Sada stara 81 godinu, kaže da su memoari točka na ‘i‘ u njezinoj karijeri.