Gostujete s baletom 'Ko to tamo peva' u Zagrebu. Što nas očekuje?
Balet Narodnog pozorišta iz Beograda gostuje u zagrebačkom HNK-u, a zagrebačka publika može očekivati djelo koje već 18 godina neprekidno igra na repertoaru, koje je 29. travnja imalo proslavu svog 200-tog izvođenja i za koje se još uvijek traži karta više.
Svi se pitaju kako je moguće taj film pretvoriti u balet?
Već navedene činjenice same po sebi govore da je moguće, a na publici je da umjetnike i predstavu počasti svojim prisustvom i sama vidi i doživi kako.
Kritike kažu da je beogradska publika bila oduševljena, te da je balet postao glavna tema kulturnog života. Kako ste doživjeli reakciju publike?
Svojevrsni je fenomen da u repertoarnom kazalištu jedna baletna predstava, pogotovo suvremenog izraza, dosegne takvu popularnost i broj izvedbi. Reakcije publike nakon praizvedbe bile su kao na nogometnoj utakmici, publika nije puštala izvođače ni sam ne znam koliko sa scene, možda i pola sata. Slično je pri svakoj novoj izvedbi sve do danas, a svjedočanstva s gostovanja po cijelom svijetu također. Predanja kažu da je publika u Kolumbiji, na Iberoamericano Festivalu, koji je najveći teatarski festival na svijetu, kroz pet izvedbi naučila poznate stihove Vojislava Vokija Kostića, i na drugom kraju svijeta, zajedno s plesačima pjevala "da sve ovo samo snevam", bez obzira na jezičnu barijeru. Umjetnost zaista ne poznaje granice. Na proslavi 200-te izvedbe, kada se ugasilo svjetlo prije početka predstave u mraku je osvanuo gromaglasan aplauz i ovacije, a na kraju samog događaja svojim nas je prisustvom počastio legendarni Mića Kostić, koji je jedan od dva poznata romska mladića iz filma, zasvirao harmoniku i otpjevao uživo Vokijeve stihove. Bilo je baš jako emotivno. Ima li nešto ljepše i više od toga u kazalištu?
Dobar dio radnje filma odvija se u autobusu. Je li to bilo teško koreografski pretvoriti u baletno djelo?
Sve je počelo u Narodnom pozorištu godinu prije praizvedbe, prilikom gostovanja s mojom prvom cjelovečernjom predstavom "Cirkus primitif balet" s zagrebačkim Baletom i koja je požnjela ovacije beogradske publike. Nakon predstave, s tadašnjim upravnikom, gospodinom Ljubivojem Tadićem započeo sam prve razgovore o mogućoj budućoj suradnji, ali nismo još razgovarali o tome što i kada. Nakon toga, gospodin Tadić me je naknadno kontaktirao, našli smo se u Ljubljani gdje sam postavljao dva kratka baleta za festival Svetski glazbeni dani za Balet SNG-a i sjećam se, tom prilikom donio mi video kazetu s filmom i predložio mi da prema njemu postavim balet. Ta njegova ideja mi se isprva učinila nemogućom za ostvariti. Kao koreografu i autoru koji iza sebe ima tek jedno cjelovečernje djelo i pred sobom breme da jedno od najpopularnijih remek-djela jugoslavenske kinematografije svih vremena pretvori u balet, samopouzdanje nije prva stvar na koju naiđe u svojoj glavi, već puno više pitanje mogu li ja to i kako. Tako da sam mu zahvalio na ponudi i dao si vremena da razmislim, odnosno nađem tu hrabrost i mogućnost u sebi.
U tom intervalu puno sam razmišljao, tražio iskru, pa naišao na savjet velikog majstora ovog zanata i vjerujem kako sam kaže “najstarijeg živućeg koreografa na svijetu”, gospodina Milka Šparembleka, koji je i dan danas moj veliki uzor i učitelj, koji mi je rekao: "Znaš mali, moraš se naučiti da je u ovom poslu veliki postotak čini narudžba, a onaj mali ostatak ono gdje imaš apsolutnu slobodu izbora". Shvatio sam njegove riječi, a ostalo je povijest.
Što ste napravili i kako ste uspjeli te jeste li zadovoljni? Primjerice, kako baletan može odigrati ulogu koju je glumio Pavle Vujsić? To je sigurno posebno duhovito.
Kao što je film neka vrsta sublimata realnosti, tako je i balet prema realnosti filma, to je bio najveći izazov. Ne prevoditi film, već stvoriti autonomno djelo koje mogu razumjeti i oni koji ne poznaju film i priču, dok s druge strane opet ispuniti očekivanja onih koji ga poznaju, odnosno ispoštovati njegovu dramaturšku strukturu i opravdati slavni naslov. Predstava se ne bavi posebno razradom likova kao što je onaj Pavla Vujsića. Balet se više oslanja na određene arhetipske teme, kao što su putovanje, svadba, pogreb, vojska, rat, ljubav, odnosno na ono što univerzalnost doprinosi razumljivosti bez obzira na predznanje.
Koliko je bilo zahtjevno napraviti glazbu (Kostić)?
Ostvarenju izazova uvelike je pridonjela glazba Vojislava Vokija Kostića, koji mi je bio predložen kao skladatelj i s kim mi je bila neizmjerna čast i zadovoljstvo surađivati.
Voki je bio majstor svog zanata. Znao je kako sam sebe nadići. Film je prepoznatljiv prema njegovim songovima i lajtmotivima koji su ga obilježili na snažan način, a jednako tako i balet. Znamo da film na cijelom prostoru bivše Jugoslavije i šire svoju popularnost duguje genijalnom scenariju Dušana Kovačevića, režiji Slobodana Šijana, nezaboravnim ulogama čitave lepeze fantastičnih glumaca, ali jednako tako i Kostićevoj glazbi.
Napravio je korak dalje stvarajući partituru za balet, a opet, sve je napravio iz filmskih tema. Bio je najvažnija spona između ta dva žanra. Iako sam bio mlad koreograf na početku karijere, a on imao čitavu karijeru iza sebe - nekoliko stotina partitura za film i kazalište, kliknuli smo, što se kaže, na prvu i surađivali u potpunom poverenju. Volim reći da su plesači i koreografija tijelo, a njegova glazba duša ove predstave, unikatno remek-djelo za koje se slobodno može reći da je kruna njegovog stvaralačkog opusa.
Možete li se prisjetiti kada ste prvi puta vidjeli film? Kakav je dojam na vas ostavio. Što vam je bilo naročito zabavno.
Film je snimljen 1980. godine, kada sam imao 7 godina i gledao sam ga tko zna koliko puta već tijekom djetinjstva, puno prije nego sam ga namjenski proučavao za potrebe stvaranja predstave. Izbjegao bih riječ “zabavan”, jer to je puno više ozbiljan film nego zabavan, odnosno on jest duhovit, ali zato što govori o istini čovjeka i svakog vremena kome prijeti rat, i kroz lokalitet balkanskog mentaliteta i kroz univerzalnost priče koja se svakog tiče i koju svatko prepoznaje. Riječ je o itekako slojevitom i stilski savršenom filmskom klasiku za koji se bez imalo sumnje može reći da pripada samom vrhu svjetske kinematografije. Zanimljivost je da sam prilikom stvaranja predstave, tek nakon petog ili šestog gledanja primijetio da u autobusu gotovo čitavo vrijeme putovanja na zadnjem sjedištu sjedi jedna “baba” u crnom. Ne znam da li je Kovačeviću i Šijanu to bila namjera, ali prepoznao sam to kao neku vrstu simbola prijetnje smrti koja se polako ali sigurno nadvija nad sudbinom putnika.
Bili ste baletni prvak, sada ste koreograf i redatelj. Koja od tih uloga vas najviše inspirira i zašto?
Mislim da se radi o samo jedno te istoj ulozi, ulozi ljubavi prema kazalištu, plesu, prema tom kolektivnom činu. Ono što je uvijek inspirativno je ljepota tog zanata ili vještine koju poklanja ta ljubav.
Možete li povući paralelu između zagrebačkog i beogradskog Baleta. Često se "dičimo" kako je zagrebački mnogo bolji, ali čini se da NP privlači ipak mnogo ljudi. Što biste rekli, koje su razlike? Kako je vama osobno raditi u Zagrebu, a kako u Beogradu?
Klonim se bilo kakvih usporedbi, jer svaka uza sebe privlači određenu negativnost. Nad inferiornost se nadvija superiornost, inferiornost se boji superiornosti, dok istost pati od različitosti. Slavimo radije posebnost, učimo jedni od drugih i plešimo zajedno na tom plesnom podiju. Gostovanju “Ko to tamo peva” u Zagrebu prethodilo je gostovanje zagrebačkog Baleta u Narodnom pozorištu u Beogradu 28. travnja s predstavom Gospoda Glembayevi koreografa Lea Mujića. Predstava je svojom zaista fantastičnom izvedbom doslovce očarala beogradsku publiku i požnjela jako duge stajaće ovacije koje će, siguran sam, zagrebački umjetnici i njen autor zauvijek pamtiti. Najljepše moguće su ih primili i to je ono što je pravi smisao umjetnosti, da komunicira, uspostavlja dijalog i puni srca, kako onih na sceni tako i onih u publici, bez obzira tko otkud stiže. To je uostalom i najjača, rekao bih A-politična poruka. Prvo slovo abecede na izvoru prave komunikacije, a ujedno i moj odgovor kako je raditi u Zagrebu, a kako u Beogradu. Nigdje ljepše.
Što mislite o baletu u Hrvatskoj, ima li dovoljno publike? Mnogima je "dosadan", ali je li to možda zato što se ide prema klasičnom baletu te bi li pomoglo da ima mnogo ovakvih "zabavnih" projekata, poput vašeg, koji bi ljude privukli u gledalište?
Po načinu na koji se Baleti u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Split i Osijek) bore za svoj opstanak, kako njeguju i stvaraju nove vrijednosti putem svojih uprava i umjetnika, u datim okolnostima mislim sve najbolje. I daleko od toga da je balet "dosadan" jer njeguje klasiku. Pa bez klasike nema baleta. Zar se za jednog Rembrandta ili Caravaggia može reći da su dosadni? Dobra repertoarna politika svakog ozbiljnog baletnog kolektiva uvijek će nastojati njegovati i klasiku i suvremeni izraz, naravno ako za to ima kadra i novaca. No tu se otvara pitanje za koje bi nam bilo potrebno nekoliko intervjua da bi se raspravilo što se da bolje napraviti u sustavu koji to omogućava ili bolje reći ne omogućava dovoljno.
“Zabavnost" svakako nije ono što treba privlačiti baletnu publiku u kazalište, već izvrsnost umjetnika i kvaliteta predstava. Odgovoriti na zahtjeve baletne struke zaista mogu samo rijetki posvećenici i zato balet zaslužuje biti na pijedestalu potpore hrvatskih institucija u svakom smislu. Već pomenuto gostovanje zagrebačkog Baleta u Beogradu ili npr. prošlogodišnje uspješno gostovanje riječkog Baleta u Bonnu, dokazuje koliko je naš balet samo hvale vrijedan ambasador hrvatske kulture.
Na kojim projektima ćemo još vidjeti vaš rad u skoroj budućnosti?
Možda prije u beogradskom ili sarajevskom Narodnom pozorištu, gdje postoje već neki razgovori o mogućoj budućoj suradnji, ali neću imati ništa protiv ako ih neko od hrvatskih nacionalnih kuća preduhitri.