Kako bi Albina koja je ove godine zapela u polufinalu, prošla na Eurosongu da su joj Branimir Mihaljević i ekipa "Tick-Tock" umjesto u brzi pop upakirali kao grandioznu trominutnu baladu, možda s kakvim violinistom i krhkom balerinom na pozornici ili opernom pjevačicom na sceni?
Možda zvuči sumanuto, jer takvim smo se hrvatskim predstavnicima često i podsmijavali, ali ako je suditi po statistici zlatnog doba hrvatskih nastupa na najpopularnijem europskom televizijsko-glazbenom spektaklu, odgovor je da bi prošla bolje. Jer, podaci pokazuju da su upravo takve pjesme, što se naše zemlje tiče, najbolje prolazile kod europske publike i žirija.
Konkretno, Hrvatska se na Pjesmi Eurovizije od 1993. do danas natjecala 25 puta. Dvije godine zaredom, dakle 2014. i 2015. godine HRT nije sudjelovao zbog financijskih poteškoća i loših rezultata koje smo ostvarili od 2010. do 2013. godine s pjesmama 'Lako je sve' grupe Feminnem, 'Celebrate' Darije Kinzer, 'Nebo' Nine Badrić, te 'Mižerijom' Klape s mora.
Sveta ljubav
Od svih nastupa ukupno, u finalu smo bili 18 puta. No, u top 10 eurovizijskih pjesama na kraju bili smo svega šest puta.
Podsjetimo, šesto mjesto smo osvojili 1995. godine kada su Magazin & Lidija Horvat-Dunjko pjevali ‘Nostalgiju’. Godinu dana kasnije Maja Blagdan s 'Svetom ljubavi' osvojila je četvrto mjesto. Danijela Martinović 1998. s pjesmom 'Neka mi ne svane' bila je peta, dok je Doris Dragović 1999. godine s 'Marijom Magdalenom' osvojila četvrto mjesto. Goran Karan je 2000. sa skladbom 'Kada zaspu anđeli' bio deveti, a Vanna 2001. s 'Strings of my heart' deseta.
Što nam to govori?
Sve i ništa, jer statistika, vele, može pokazati da svi jedemo sarmu premda u stvarnosti neki jedu samo meso, a neki tek kiseli kupus. Međutim, ako se držimo statistike onda ispada da Hrvatska na Eurosongu najbolje prolazi s grandioznim skladbama koje izvode već dokazane zvijezde s puno 'utakmica' u nogama, a koje su skladali prokušani autori poput Tončija Huljića, Zrinka Tutića, Petra Graše i Zdenka Runjića.
Autorski ne znači dosadno
No, dok je, sljedeći statistiku, sve jasno ako se oslanjamo na ulazak Hrvatske u top 10 u povijesti Eurosonga, stvar je bitno drugačije ako gledamo kakve su nas pjesme i koji izvođači predstavljali onih godina kada smo se plasirali među 15 najboljih eurovizijskih nastupa.
Ok, Boris Novković s upečatljivom autorskom skladbom 'Vukovi umiru sami' i osvojenim 11. mjestom 2005. godine, kao i Jacques Houdek s pjesmom 'My Friend' i 13. mjestom 2017. godine (što je ujedno bio i posljednji Eurosong na kojem smo Hrvatsku gledali u eurovizijskom finalu), mogu se po glazbenom stilu i atmosferi pjesme usporediti sa šest najboljih naših eurovizijskih izaslanika.
Međutim, već Severina s 'Mojom štiklom' (12. mjesto 2006. godine), Claudia Beni s 'Više nisam tvoja' (15. mjesto 2003. godine), Ivan Mikulić s 'You are the only one'(12. mjesto 2004. godine), Put s 'Don't ever cry' (15. mjesto 1993. godine), kao i Vesna Pisarović s 'Everything I want' (11. mjesto 2002. godine), pričaju sasvim drugačiju glazbenu priču.
Da sigurnog recepta za eurovizijski uspjeh nema potvrđuju i eurovizijski pobjednici u zadnjih šest godina. Jer, tu su Nizozemac Duncan Lawrence iz 2019. godine i Portugalac Salvador Sobral (2017.), s krasnim baladama, ali i Izraelka Netta iz 2018. sa svojim kokodakanjem, Ukrajinka Jamala koja je 2016. godine u pjesmi progovorila o Staljinovoj deportaciji krimskih Tatara, te Šveđanin Mans Zelmerlow koji je 2015. pobijedio s elektro-pop baladom.
Lobiranje je ključ
Što onda Hrvatska, želi li postići uspjeh na Eurosongu, iz svega ovog može naučiti?
Za početak, da recepta nema, ali da se treba truditi, ponuditi dobru, modernu ali i originalnu pjesmu, te karizmatičnog izvođača.
Nadalje, ako nam je Eurosong važan, onda mu ne smijemo pristupati kao bilo kakvom lokalnom festivalu po principu da raspišemo natječaj pa iz onog što dobijemo nastojimo odabrati najbolje. U tom smislu, Uršula Tolj, urednica projekta Dora, bila je na dobrom putu kada je lani poziv za Doru raspisala već u listopadu, čime je autorima omogućila dulji rok za skladanje i promišljanje o pjesmama koje žele poslati na Doru.
Uz to, ne bi bilo loše dodatno potaknuti naše najbolje autore i pjevače da se na Doru i prijave. Nije baš da ne postoje sponzori koji bi pobjednicima Dore bili spremni dodijeliti neku primamljivu novčanu nagradu. A što se tiče onih rijetkih autora koje novac ne bi namamio na Doru, s njima bi, kao što je to Ksenija Urličić nekad radila, trebalo sjesti, ako treba i više puta, i uvjeriti ih da pošalju svoju pjesmu.
Nadalje, u žiri koji bira pjesme s Dore treba instalirati ljude koji prate i vole Eurosong, no svakako kasnije na Eurosongu treba uspostaviti bliske kontakte sa šefovima konkurentskih delegacija koji će, htjeli mi to priznati ili ne, ipak utjecati na glasanje svojih žirija. Na kraju, uz doista dobru pjesmu i zvijezdu na sceni, nije zgoreg eurovizijskoj publici servirati i dobru priču.
Za one koji misle kako je ovo posljednje nebitno, podsjetit ćemo da se već u utorak u prvom eurovizijskom polufinalu, svi obožavatelji Eurosonga (a to su ljudi koji glasaju na tom natjecanju), znaju za skandal vezan uz predstavnicu Cipra koju je crkva optužila da u svojoj pjesmu veliča vraga, kao i za Šveđanina koji je iz Konga u Švedsku došao kao dječak izbjeglica, a poznata im je i tužna priča 'krilatog' Norvežanina Tixa koji pjeva o borbi s depresijom a sada si plasman poboljšava navodnom ljubavnom pričom s predstavnicom Azerbajdžana Efendi koja naravno nije imala ništa protiv da s javnošću podijeli detalje te romanse. To ni bivšeg izbjeglicu, ni polugolu Cipranku, ni zaljubljene golupčiće, sigurno je, neće dovesti na pobjednički tron, ali moglo bi im priskrbiti poneki bod. A svaki bod je važan.