Punih deset godina prošlo je od odlaska Vinka Coce, čovjeka božanskog glasa, možda i najvećeg tenora kojeg smo imali, barem u smislu ljubavi i važnosti za klapsku pjesmu, pjesmu općenito, čovjeka koji je s lakoćom spojio tradicionalnu dalmatinsku i zabavnu glazbu. Trogirskog slavuja, ili, pak, "trogirskog Pavarottija", najljepše je opisao njegov prijatelj i klapski kolega Igor Brešan, koji je Cocu i okitio tim nadimkom.
"Kakav li je to sjajan tumač bio, male, obične životne situacije uzdizao je uvjerljivošću do nebesa. Coci se naprosto vjerovalo, njegova je liričnost bila opojna, crescenda su donosila prkos i silinu", stoji u Brešanovom pozdravnom tekstu koji slavi Cocin život. A slave ga i svi njegovi prijatelji i sve klape Dalmacije svakim taktom pjesama koje su upravo zbog njegove interpretacije ostale nezaboravne, jer nikad više glasa poput glasa Vinka Coce, stoji upisano od 26. listopada 2013. godine. Njegovi dragi prijatelji i grad Trogir svojoj su legendi podarili projekt Slavuji Kamerlenga Vinko Coce, u bajkovitoj srednjovjekovnoj kuli Kamerlengo. Izvršni voditelj festivala bio je Radovan Slade Šilović, producent Branko Paić, a Joško Banov okupio je orkestar.
- To je koncert koji smo realizirali 2016. u kuli Kamerlengo, sa svim njegovim sjajnim prijateljima kao gostima. Snimili smo ga u čast Vinka Coce 2016. godine, pod nazivom festivala koji je on vodio godinama. Grad Trogir organizirao je koncert, a agencija Scardona pomogla je u organizacijskom smislu i snimanjem. Taj spektakl bit će premijerno prikazan 28. listopada na Drugom programu HTV-a, u povodu desete godišnjice Vinkova odlaska. Na koncertu su nastupila vrhunska imena, svi njegovi dragi prijatelji. Bili su tu Oliver, Tedi, Goran Karan, Alen Nižetić, Jacques Houdek, Zorica Kondža, Dalmatino, Hari Rončević, Dražen Žerić, klapa Rišpet, kao i niz njegovih kolega. Drago mi je da će se prikazati Slavuji Kamerlenga, a u pregovorima smo da se tijekom ove godine prikaže i njegov koncert karijere na prepunom Poljudu 2008. Posebno mi je drago da je Scardona sudjelovala u oba - rekao je Branko Paić iz agencije Scardona.
Prisjetivši se Poljuda, nezaobilazno je prisjetiti se i Vinkove gotovo fanatične ljubavi prema Hajduku.
- Bio je toliki zaljubljenik u Hajduk da smo za proslavu stote godišnjice osnivanja Hajduka Vinku morali organizirati privatni avion nakon koncerta u Sloveniji da bi on stigao na nju, jer Hajduk je pomicao događaj za jedan dan, a mi smo već imali dogovoren datum u Sloveniji. Privatni avion bio je jedino rješenje, jer Coce je rekao kako ne može zamisliti da ne bude na proslavi obljetnice. Ostavio je iza sebe toliko kultnih Hajdukovih pjesama - otkriva Paić, dodajući kako je za Cocom ostala neostvarena želja da baš na Poljudu izvede najveće pjesme Ive Tijardovića.
- Budući da je na Poljudu izveo tako sjajno Tijardovićevu "Daleko je biser mora", smislili smo da bi trebao ispjevati najveće Tijardovićeve pjesme. Nažalost, nismo uspjeli to realizirali i ostvariti Vinkovu želju - kaže Paić.
No, vratimo se riječima Igora Brešana, koje doista najbolje opisuju Cocu u njegovoj ljudskoj i glazbenoj veličini.
"Znao sam da će me tokat ispisat‘ posljednje zbogom Vinku Coci, prijatelju, mome Trogiraninu, i na koncu kolegi, ako je to uopće bitno. Velikom, moguće najvećem, tenoru što ga je organizirano klapsko pjevanje upamtilo, ali i, uprošćeno rečeno, zabavnjaku koji je dosljednije od ostalih ustrajavao na očuvanju belcanto zvuka na Splitskom festivalu. Pjevaču koji je zapravo imao dva glazbena života, onaj klapski i onaj zabavnjački. Šarmantnom i dobroćudnom debeljku, koji je osmijehom plijenio, zrelom umjetniku dječačke iskrenosti, što se šalio s visinama iz partitura. Ostaje nepobitno, osigurao je besmrtnost glasom, no njegova će pojava, karijera i osobnost, moguće više od silnih muzikologa, obrađivača, glazbenih pedagoga... popularizirati klapsko pjevanje, učiniti ga prihvatljivim i razumljivim najširoj publici".
Za svoj doprinos klapskom pjevanju, ali i hrvatskoj glazbi općenito, posthumno je nagrađen Porinom za životno djelo. A glazba je doslovno bila njegov život, od trena kad je 1954. rođen u Trogiru kao izdanak stare trogirske težačke obitelji. Njegovi su preci na tom prostoru stoljećima gradili svoj glazbeni izričaj, koji će sredinom 20. stoljeća postati prepoznatljiv kao klapsko pjevanje, a jedan od glavnih kreatora bio je upravo Cocin glas prvog tenora. Klapsko pjevanje bilo je tek prvo poglavlje njegove iznimne dugogodišnje karijere, a njegova je glazbena nadarenost zamijećena već u osnovnoj školi, pa s 13 godina počinje svirati klarinet u trogirskoj limenoj glazbi. S 15 je kao tenorin propjevao u vokalnom kvintetu Mali kanti, gdje ga zamjećuju iz Klape Trogir, čiji je član postao 1972. te nastupa na Omiškom festivalu.
Baš na toj pozornici primit će brojne nagrade i priznanja kao vodeći glas jedne od najtrofejnijih domaćih klapa. Ali nije glasom osvojio samo domaću publiku, već je ovacije i divljenje pobirao i na brojnim svjetskim scenama, od Pariza, Berlina, Los Angelesa do Sydneyja, na kojima je klapa nastupala. Surađivao je s vrsnim pedagozima i glazbenicima, kao što su Ljubo Stipišić, Josip Veršić, Eduard Tudor, Silvije Bombardelli, Nikola Žličar, Loris Voltolini, Nikola Buble, Joško Ćaleta i drugi.
Paralelno s pjevanjem u klapi, Coce svoj glazbeni talent brusi u glazbenoj školi "Josip Hatze" u Splitu, na odjelu solo pjevanja kod prof. Branke Ristić, te 1983. postaje član profesionalnog mješovitog zbora HNK u Splitu. U tom je razdoblju, kao asistent glavnim tenorskim ulogama, čest gost HNK u Zagrebu, gdje pjeva pojedine tenorske dionice. No, najveće priznanje dolazi prihvaćanjem asistencije u zboru Teatra Comunale iz Firence, gdje u operi "Boris Godunov", izvedenoj pod ravnanjem maestra Sei Ozave, pjeva uz Luciana Pavarottija.
Treći dio njegove iznimne karijere čine samostalni nastupi na zabavnoj glazbenoj sceni, koji uspješno počinju na Splitskom festivalu, a onda i na brojnim "mediteranskim" festivalima. Zbog prezauzetosti solo karijerom, na neko vrijeme prekida pjevanje s klapom Trogir, koja dijelom i zbog toga prestaje s radom 1995. godine.
"Bilo je tako sve do onoga dana kada je estradni zov prihvatio ‘da je meni s tobom kroz Pasike‘, zvijezda je još jednom bila rođena. Sve je išlo tako jednostavno i logično, Cocine pjesme (uz ispriku autorima koji su ih sročili), postale su himne Dalmaciji, popularnim turističkim razglednicama. Jednostavne melodije kačile su se uz melos, rasterećene sjete i gubitništva. Držat ću ga trubadurom uvijek žednim truverskih uzdisaja, od kojih ga može ‘spasiti‘ tek nova glazbena priča, isti ‘ritam‘...", opisuje to razdoblje Igor Brešan.
Suradnja s Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom donosi mu prve estradne uspjehe, pa 1993. snima svoj prvi album "Mirno spavaj, ružo moja", s nekoliko velikih hitova, a iste godine osvaja i Grand Prix na Splitskom festivalu pjesmom "Sićaš li se, di je Lungomare". Prvi put nastupa na Dori 1994. s pjesmom "Zlato moje", a slijedi i nominacija za Porin, za pjesmu "Kora kruha u vinu". Nagradu i dobiva, ali s Klapom Trogir, kao priznanje za rad na polju njegovanja i unapređenja tradicijskog dalmatinskog pjevanja. Ponovno okupljanje svoje klape inicira 2002., te nizom velikih koncerata, glazbenih i tiskovnih izdanja, zajednički obilježavaju 40 godina postojanja Klape Trogir. Već 2003. organizira i samostalni koncert, pod nazivom Vinko i prijatelji, koji će postati tradicionalna manifestacija, a vječno će upamćeni biti upravo njegovi veliki koncerti 2008. i 2009. na prepunom poljudskom stadionu, u sklopu spektakala "Ne damo te, pismo naša". Te iste 2003., neumorni i pjesme željni Coce pokreće u Trogiru jedinstveni festival pod nazivom Prvo međunarodno natjecanje mladih tenora, koji će se sve do 2006. tradicionalno održavati u vrijeme ljetne pozornice grada Trogira.
S punim je pravom bio uspoređivan s najvećim tenorima svijeta, no njegova je najveća odlika bila skromnost i jednostavnost, vedrina i iznimna veličina, pa tako kruži i priča da je jednom zakasnio na Prokurative jer je morao zaliti blitvu. Njegove se vječne vedrine, pa i u onim zadnjim danima, sa sjetom prisjetio i Brešan.
"Iza pozornice, na Prokurativama, dok bi se hrabrili pred izlazak, a ja bivao smrtno ozbiljan, kao apaurin sjedala mi je ta razdraganost i ležernost. Onda kad je svatko otišao svojim glazbenim putem i porukama, znali smo se naći u sjecištu krivulja na refrenu svemoćne Mucalove "More li?". Najposlije, ne kaže se zalud "ptice umiru pjevajući"! Coce nije u glavi imao klasičnog tenorskog "ćuka", tu karakternu osobinu pjevačke svojeglavosti, jer pjesma je bila tek način života, s njom na usnama otišao je i u bolnicu, nepovratno. Nigdje, kao i obično, nije bilo grča, bol je ostala začahurena, iza osmijeha dobrodušnosti i nepatvorenosti. I onda kad su me ozbiljni ljudi u bijelom uvjeravali da su stvari daleko od dobroga, isti me taj osmijeh još jednom zavarao, ispratio. Okuražen Janjinom "tercom", otišao sam koliko-toliko miran. Loše nas vijesti, nažalost, ipak sustignu".
No, nije otišao u tišini, ostavio je za sobom antologijske skladbe, koje će generacije pamtiti upravo po njegovom božanskom glasu. U njegovu su se čast nakon odlaska na neki bolji svijet u mnogim hrvatskim gradovima spontano okupili klapski, ali i brojni drugi pjevači, pjevajući pjesme uz čiju se interpretaciju veže ime jednog i jedinog Vinka Coce.