Autor bezvremenih hitova za najveća imena domaće glazbene scene, veliki pjesnik i potpisnik nekoliko libreta Željko Pavičić u petak je, u večernjim satima, umro u 72. godini. Njegove su pjesme obilježile karijere Miše Kovača, Jasne Zlokić, Olivera Dragojevića, Tereze Kesovije, Severine, Željka Bebeka, Gabi Novak i mnogih drugih, jer tijekom života napisao je više od 2000 nezaboravnih tekstova.
Počeo je kao pjesnik, no 1979. krenula je njegova suradnja s Đorđem Novkovićem i od tog trena nizali su se hitovi, koji su redom postali klasici. Upravo u to vrijeme počela je i njegova suradnja s Vladom Kalemberom, tada frontmenom Srebrnih krila i najvažnije i najljepše pjesme Kalemberove karijere nose potpis upravo njegovog velikog prijatelja Željka Pavičića. Osim toga, Kalember trenutno ima tri gotove njegove pjesme, od kojih prva znakovitog imena "To sam ja" uskoro treba biti objavljena.
- Napravio sam neku melodiju i rekao Željku da bih volio da napravimo hrvatsku verziju Sinatrine "My Way". U posljednjoj pjesmi koju je pisao meni, opisao je sebe - s tugom priča Kalember o prijatelju s kojim ga veže više od 40 godina druženja i suradnje. Pavičić mu je napisao neke od prvih tekstova, ali i posljednje pjesme upravo su njegovi stihovi.
Dečko iz Zeline
- Vjerojatno sam se s njim čuo zadnji od svih kolega iz posla. Surađivao sam s njim od početka do zadnjeg dana, no nema pjevača koji nema njegovih tekstova. On je pisao i glazbu, ali više smo ga uglavnom koristili kao tekstopisca. Upoznao sam ga davne 1979. godine kad smo radili na prvom albumu Srebrnih krila. U to vrijeme smo surađivali s Đorđem Novkovićem, a Željko je njemu slao pjesme. Prvi njegov tekst za nas bio je "Ja nisam kockar". Tada mi je Đorđe pričao da ima jednog dečka iz Zeline i da misli da su mu tekstovi jako interesantni.
On je od pjesnika krenuo u tekstopisce, a to su različite kategorije. U to vrijeme mi smo htjeli izvoditi urbani pop, pa je on hodao u tekstu po rubu poezije. To nam je odgovaralo i od prvog albuma nadalje, surađivali smo sve donedavno. Kad s nekim radite više od 40 godina, onda ste i prijatelji, a ne samo suradnici. Ja sam gotovo dio obitelji Pavičić, prijatelj i s kćerkama i suprugom. S njom se čujem svaki dan. Nakon toliko godina prijateljstva i suradnje, mogu samo reći da je bio nevjerojatan čovjek - tvrdi Kalember.
Željko Pavičić umro je od posljedica korone, a do zadnjeg trena telefonski se čuo upravo s Kalemberom.
- Tjedan dana je bio doma s temperaturom koja je padala i dizala se. Kad bih ga nazvao u trenu dok nije imao temperaturu, najnormalnije smo razgovarali. Jedne večeri temperatura nikako nije padala, završio je na hitnoj na Rebru i odatle su ga prebacili u Dubravu na respirator. Cijelo vrijeme sam bio u kontaktu s obitelji i on je spadao u 20-ak posto lakših pacijenata. Planirali su ga čak skinuti potpuno s respiratora.
Njegova žena mi je rekla da je sve dobro, doktorica je javila da ga skidaju, no samo dan prije no što se to trebalo dogoditi stvari su se zakomplicirale, dobio je sepsu. U petak u 21 sat javila mi se njegova supruga i rekla da smo ga izgubili. Mi smo se, posebno u ovo vrijeme izolacije, čuli u prosjeku svaki drugi dan i imali maratonske razgovore po dva, tri sata. Kako se nije moglo družiti, nadoknadili bismo to razgovorima - prisjeća se Kalember.
Željko Pavičić je pjesme počeo objavljivati prije 50-ak godina, iza njega je nekoliko knjiga poezije, ali i nekoliko libreta.
- Nećete vjerovati, kod sebe doma imam jedan libreto koji nikad nije objavljen. Fenomenalan je. Jednom sam htio napraviti operu "Barun Trenk". No, sve vrste opera su stravično skupi projekti i ako ne stane neka institucija iza toga, privatnim inicijativama to ne može ići. Sjeli smo, vadili podatke, pričali, radili scenarij i on je napisao fantastičan libreto i ja jedini na svijetu imam tu kopiju. Original je kod njega na kompjuteru - otkriva glazbenik.
Dva fascikla stihova
No, libreto nije jedina ostavština Kalemberova velikog prijatelja.
- Imam stotine njegovih tekstova, jer ih je on najviše davao pokojnom Đorđu Novkoviću, a kad je on umro, sve je tekstove poslao meni. Imam dva velika fascikla njegovih stihova. Ne znam predosjeti li čovjek da se nešto gadno događa, ali on je rekao svojoj ženi kako da uđe u kompjuter, jer ima dvije knjige pjesama već napisane s već dogovorenim izdavačima. Objasnio joj je gdje da klikne i kome da šalje. Napravio si je nadgrobni spomenik.
U jednom od zadnjih razgovora rekao mi je: "Stari, imam još dosta pjesama u kompjuteru. Poslat ću ti." Nažalost, nije stigao. Upravo tada su mu u posjet došli kći i unuci. Nakon toga još dva, tri dana je bio doma, ali pod temperaturom i nismo više mogli razgovarati. No, njegovih pjesama imam za bar pet knjiga. Pisao je nevjerojatnom lakoćom i brzinom - zaključio je Kalember.