Glumica Anja Šovagović Despot jedina je nominirana za ovogodišnji Zlatni Studio u dvije kategorije najveće medijske nagrade - za kazalište i za film. Posljednja godina bila je doista vrlo značajna u njezinoj glumačkoj karijeri, odigrala je ulogu bake Violete u filmu “Plavi cvijet” u režiji Zrinka Ogreste i prema tekstu Ivora Martinića, koji je dobitnik Velike zlatne arene, i ulogu Jakovice u novom tekstu još jednog renomiranog hrvatskog dramskog pisca, Elvisa Bošnjaka, “Usidrene”, u produkciji HNK Split, HNK Zadar i GDK Gavelle.
Glasajte za nominirane u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Ove uloge došle su na naslagama boli, nesreće, dvostrukog gubitka doma; glumica je zbog potresa ostala bez zagrebačkog stana i bez svog kazališta, stvarajući dalje svoj umjetnički svijet iz otočne izolacije.
Prohujalo s vihorom
- Čini mi se kao da je cijela godina prohujala s vihorom. Vihorom korone, potresa, selidbe, raznih turbulencija. Nevjerojatno mi se čini koliko sam puno radila, a kao da sam stajala na mjestu. Snimanje filma koji smo dovršili zadnji čas prije pandemije, pa ‘Usidrene’ čije smo probe zaustavili na samom početku posla zbog pandemije, nastavak rada kada smo vjerovali da je pandemija zaustavljena, pa ponovno prekid i onda premijera u prosincu, prije godinu dana, u kazalištu ispred stotinjak ljudi, u nesretnim mjerama. Nadalje, nižu se festivali, gostovanja, otkazivanja, premijera filma u Puli, festival u Moskvi, premijera u Zagrebu, nagrade, izvrsne kritike, covid-potvrde, putovanja i čuđenje - impresije su protekle godine Anje Šovagović.
Imala je, naglasit će, privilegij raditi dvije prekrasne i zahtjevne uloge u dva različita medija, a koje su pisali hrvatski pisci - Ivor Martinić, autor scenarija za film “Plavi cvijet”, i Elvis Bošnjak, autor “Usidrenih”.
- Ima čak i neke daleke sličnosti u tim napisanim licima sazdanima od prkosa, jakosti i čvrstog karaktera, uživala sam u građenju te dvije snažne osobnosti kojima sam različitim energijama i tehnikama pokušala udahnuti filmski i kazališni život - reći će.
Život na Braču
Od zagrebačkog potresa u kojem joj je stradao stan provela je gotovo godinu dana na Braču, igrajući pritom u splitskom HNK, u “Usidrenima”. Otočna izolacija donijela je svoje u intimnom i u umjetničkom pogledu.
- Osobno, presretna sam jer sam upoznala otok u onom vremenu zime i proljeća u kojem nikad do sada nisam bila tako dugo i tako intenzivno. Dočekali smo Božić na Braču i Novu godinu, pa Uskrs, pa ljeto i Veliku Gospu, i s jeseni smo se vratili u Zagreb. U Supetru se jednostavnije živi, kvalitetnije, ljepši je zrak, nebo je plavo i zvjezdano, a o miru koji nam je bio neophodan i ljepoti prirode suvišno je i govoriti. Moja djeca Ana i Josip studirali su i radili online, ja sam u Splitu radila predstavu i nakon premijere putovala na gostovanja, a suprug Dragan Despot je bio na relaciji Zagreb - Brač. Svi zajedno smo živjeli neki drugačiji život i to nam je iskustvo pokazalo da je sve moguće i da u svakom nesretnom trenutku ima i komadić sreće, samo je valja prepoznati. U umjetničkom smislu, imala sam dovoljno vremena za puno razmišljanja i analiziranja, za čitanje knjiga i gledanje filmova i serija, a radila sam u vrtu i u kući i fizički se iscrpljivala, to mi je pasalo. Dosta sam i pisala, međutim, nisam baš prezadovoljna, pa puštam da odstoji neko vrijeme. A umjetnost dođe kada joj se najmanje nadamo, pa i takva uloga Jakovice dobije se jednom u deset godina. Tko bi ikad pomislio da će baš ta prošla, nemoguća godina biti moja umjetnička godina - nastavlja glumica koja iza sebe već ima književne naslove “Divlja sloboda” i “Kad se ima kome dati”.
Nedavno se obitelj Šovagović Despot uselila u novoadaptirano potkrovlje stana Anjine majke, a sudbina njihova pravog doma stradalog u potresu ostala je nepromijenjena.
Favoriti za nagradu
- Lijepo nam je, živim opet u kući u kojoj sam odrasla, na roditeljskoj adresi. Nije još sve gotovo, majstori su naša svakodnevica, međutim, polako dovršavamo preseljenje. Naš dom na staroj adresi u istom je stanju kao nakon potresa. Zgrada čeka obnovu, a obnova ne dolazi. A Zagreb, sav u skelama, s ranjenim krovovima i gomilama prljavih kanti za smeće izgleda sasvim opskurno u kvaziadventskom raspoloženju, okićen lampicama i pretjeranim ukrasima. Moj grad više ne sliči na sebe. Raspukao se. Plače - primjećuje.
Glumica ima, dakako, svoje favorite u drugim kategorijama i potkategorijama Zlatnog Studija s ukupno 95 nominiranih.
- Što se tiče filmskih nominacija, moje su favoritkinje dvije moje filmske djevojčice - Vanja Ćirić i Tea Harčević. S Vanjom sam fenomenalno surađivala i kao partnerica je jednostavno savršena, a mladu kolegicu Harčević zavoljela sam čim sam je vidjela. Također, moj je favorit ‘Plavi cvijet’ u režiji Zrinka Ogreste i pritom uopće nisam subjektivna. Što se kazališnih uloga tiče, favorit mi je Davor Jureško, moj briljantni partner u predstavi ‘Usidrene’. Pouzdan, siguran i čudesno precizan, zahvalna sam mu na svakoj sceni koju smo odigrali - govori glumica kazališta Gavella koje je zatvoreno zbog štete od potresa i ne zna se kada će biti otvoreno.
Je li depresija zavladala u ansamblu nakon toliko čekanja?
- Ne znam kojim riječima opisati stanje ansambla, kao i tehnike i svih djelatnika i zaposlenika kazališta Gavella. Nema predstava na našoj sceni, nema niti druženja poslije predstava, nema našeg kazališnog bifea, nema, zapravo, ničega od onog kazališnog života koji je katkad bio i naporan i mučan i dosadan, ali pun emocija, intenziteta i čudesnih umjetničkih osobnosti koje su oblikovale nešto što se zvalo dramski teatar vrhunskih dosega. Beskrajno sam tužna jer mi nedostaju i piće poslije probe i kava u garderobi i žustri razgovori s kolegama i sreća nakon premijere i sve one ludosti koje smo zajedno ludovali. Gavellina je pozornica jedinstvena po udobnosti, akustici, na njoj se lako igralo, sama nas je nosila kroz predstave, baš po mjeri glumca. Vrijeme stoji, a vlast se (i gradska i nacionalna) poigrava s nama i svejedno im je jesmo li u potresu stradali i koliko teško. Većina njih niti ne zna da ne igramo na svojoj sceni gotovo dvije godine, vjerojatno im je i čudno zašto glumci uopće vole svoj posao kada od njega ionako nemaju nikakve koristi. Kad me pitate jesmo li u depresiji od tolikog čekanja, odgovaram - jesmo, jer čekamo Godota - zaključuje glumica.
