Aleksandra Mindoljević Drakulić, danas 52-godišnja psihologinja i sveučilišna nastavnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koje se mnogi sjećaju kao omiljene televizijske voditeljice, ali i jedne od najljepših žena u bivšoj Jugoslaviji koja je 1987. godine ponijela lentu prve pratilje Miss Jugoslavije, na svom je Facebook profilu podijelila s prijateljima i pratiteljima tužnu vijest.
- Umro je moj otac. Zdravko Mindoljević - započela je Aleksandra koja je mnogima poznata i kao bivše TV lice, odnosno legendarna Loto djevojka.
- Ovo je jedina slika koju imam s njim, i to iz prošlog stoljeća. Iz 1995. Drugo ništa od njega nažalost nemam. Čak ni trenutak nježnosti. Slikao nas je njegov prijatelj Vladimir Sviben za kojeg se sjećam da je strašno htio da naš odnos uspije. A nije bilo tako, jer unatoč tome i mnogočemu drugome, nismo godinama razgovarali - nastavila je otkrivši izazovan odnos koji je imala sa svojim ocem.
- Nije htio ni Olega upoznati. Ipak, sjećat ću ga se, ne kao onemoćalog starca atrofiranih mišića u pelenama, nego kao što ga ova slika i prikazuje: kao splitsku “prežencu”, direktora sa sveprisutnim šarmom i iskrom života. Možda mi je sada stvarno vrijeme da krenem u neke sublimativne, reparacijske aktivnosti i da napišem novu stručnu knjigu o tatama i očinstvu. Ali, odakle krenuti? Najbolje je sve soriti i krenuti ispočetka - napisala je oprostivši se od svog oca dok su joj mnogi prijatelji u komentarima izrazili sućut.
Podsjetimo, Aleksandra je devedesetih godina na HRT-u vodila mnoge emisije - od 'Dobro jutro Hrvatska', preko emisija Hrvatske lutrije, pa sve do emisije Gorana Milića 'Dobar dan', u kojoj je vodila i uređivala polusatni blok srijedom, 'Svijet psihe'.
Ona je, naime, još 1994. diplomirala na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a već je tada radila u struci, počela je kao školski psiholog, a postala je sveučilišna nastavnica. Upravo zbog svoje stručnosti, savršene dikcije i ugodnog glasa i danas mnogi sa žaljenjem govore kako je velika šteta što je otišla s televizije.
Iako je vrlo aktivna na društvenim mrežama, Aleksandra rijetko govori za medije. Odlučila se na nekoliko istupa tek 2019. kada je ispričala detalje svoje borbe za život.
Ona je, naime, u rujnu 2017. imala ishemijski moždani udar.
- To jutro probudila sam se sa silnom vrtoglavicom, imala sam jezivi osjećaj prikovanosti za krevet, nisam mogla micati desnu stranu tijela i lica niti govoriti. Nisam imala snage ustati i jako mi se spavalo. Kao da me je netko zalijepio za krevet. Doslovno sam se borila da ostanem pri svijesti. Shvaćala sam samo to da se sa mnom događa nešto ozbiljno i da ne smijem zaspati jer imala sam vrlo stvaran osjećaj da ću umrijeti ako zaspim – opisala je kasnije za Jutarnji svoje simptome.
Sin Oleg spasio joj je tada život, kako je ispričala u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.
- Ujutro se moj sin taman spremao u školu. Bio mu je tek drugi tjedan 6. razreda i dobro se sjećam da još nije dobio konačan raspored sati. Da jest, ja danas ne bih odgovarala na ova vaša pitanja. No, moj je Oleg toga dana, umjesto u 7.15 krenuo u školu u 9.30. Kad je vidio da sam oko 8 izbauljala iz sobe i zatim pala, i kad je shvatio da ne mogu govoriti, istog je trenutka nazvao tatu. Nažalost, nisam čula da ga zove, pa sam bila uvjerena da je to moj kraj. A kad je moj muž došao, odmah je nazvao Hitnu i našu zajedničku prijateljicu, ravnateljicu Hitne dr. Slobodanku Keleuvu, jer mu moja simptomatologija uopće nije bila jasna. A ja sam im bila silno zahvalna – otkrila je.
Hitnom reakcijom i operacijom isisavanja ugruška (mehanička trombektomija) na zagrebačkom Rebru Aleksandra se izvukla.
- Ni samoj mi nije do kraja jasno kako sam se izvukla, jer posljedice su doista minimalne. To su, s obzirom na to da sam dešnjakinja, slaba grafomotorika desne ruke, točnije sitan i nečitak rukopis, i sveopće brže psihofizičko umaranje. Sa psihičke stane, primijetila sam slabiji kapacitet za toleriranje svakodnevnih frustracija, tj. nisam više toliko strpljiva kao prije, a postala sam i nekako prirodno ugođena, osjetljivija na samu bit života, što me čak i veseli jer sam znatno manje u oblacima, a više u realnosti. Inače, kad god mogu, nastojim se više odmarati, posvetiti se ugodnijim aktivnostima, provoditi vrijeme s ljudima koji mi ne isisavaju životnu energiju. S vremenom sam sva ta ograničenja počela prihvaćati znajući ključnu stvar: da sam zapravo dobila drugu priliku za život. To često ponavljam samoj sebi, da ne zaboravim, iako znam da nikad neću zaboraviti. Stoga sam se već nakon tri mjeseca vratila na puno radno vrijeme na Filozofski fakultet predavati studentima, što mi je bila i ostala najbolja moguća vježba – rekla je ranije za Jutarnji.
Svoju je iskrenu ispovijest prije nekoliko godina podijelila i na svom Facebook profilu otkrivši da sada slavi dva rođendana.
- Zanimljivo je da sam prije moždanog udara imala 8 operacija. Bili su to sve ginekološki zahvati, svake godine jedan, i to od moje 29. do 37. zbog endometrioze i primarnog steriliteta. Sve dok konačno nisam uz pomoć IVF metode u 37. godini života rodila moju najveću ljubav Olega. Nakon te goleme sreće u medijima sam bez imalo srama mogla govoriti sve o tome. Jer je kraj tog životnog razdoblja za mene bio obilježen nečim apsolutno najvrjednijim – pobjedom i novim životom.
Mislila sam da sam sve te godine, svim tim zahvatima, odradila sve. Da sudeći po broju operacija, ne bih trebala imati u životu više nijednu. Uostalom, toliko je starih ljudi koji su preživjeli bez bolnica, pa sam se i ja nekako usudila vjerovati da bi tako moglo biti i sa mnom.
Ipak, godine 2014. sam zbog hernije diska trebala na operaciju kralježnice, ali sam vježbanjem uspjela normalizirati svoje svakodnevno funkcioniranje. I dok sam ležala u kući zbog bolova govorila sam: Eto ti sad! To ti je zbog svih onih knjiga koje pišeš... Plakala sam, osjećala bolnu paraliziranost i bila na rubu napadaja panike. Iz ležećeg bih se položaja dizala oko 10 minuta a kad bi mi bilo što palo iz ruku to je uvijek i ostajalo na podu...
No, da mi je tada itko rekao da ću još imati tri godine života (do moždanog), vjerojatno bih to protumačila projekcijom tj. da, jado koji to govori, zacijelo ima i previše vlastitih muka i da mu na toj zloći svakako treba oprostiti.
Danas je prošlo nešto manje od 5 mjeseci od mog moždanog udara i hitne operacije trombektomije koju su mi morali učiniti na Rebru. Operacija je navodno trajala dva ili tri sata. Da sam došla malo kasnije, kažu... Imali ste silnu sreću! Možete slaviti svoj drugi rođendan!
I ja sama, ova od sad, više nisam ista. Tijelom mi prolazi tjeskoba i zabrinutost, a katkada osjećam samo strah od smrti. Nakon 17 dana bolnice i dvije operacije (druga je bila zbog komplikacija u liječenju), jedva sam čekala otpust kući. Ja na postintenzivnoj neurologiji među osamdesetgodišnjacima, smrti oči u oči. Hoće li život sada biti nešto drugo?
Oleg je bio kod kuće kad mi se to dogodilo. Silna vrtoglavica, mrači mi se, ne mogu ustati iz kreveta, potpuna nemoć, frfljam. Bio je sabran, odmah je nazvao tatu i rekao mu: 'Tata, moraš doći doma, mami nije dobro'. Čučala sam u kutu sobe ispod kreveta u pidžami u polusvjesnom stanju kad su došli po mene. Osjećala sam silnu zahvalnost i nije me bilo strah. To neću nikada zaboraviti. 15. 9. 2017.', napisala je Aleksandra Mindoljević Drakulić ranije.