Stalno slušamo o tome kako su migranti mladi muškarci koji se žele dokopati socijalne pomoći europskih država, no istina je bitno drugačija, ljuti se Lana Pavić (40) s kojom smo razgovarali u povodu izlaska njezine knjige. Bivša manekenka i TV voditeljica napisala je dosta ozbiljno štivo na temu izbjeglištva.
- Dovoljno je otići do hotela Porin u Zagrebu gdje su smješteni tražitelji azila da bi se vidjelo koliko je tamo žena i djece. Tamo svaki put iznova shvatim koliko sam sretna. Da, ja imam troje djece, ali u odnosu na te žene beskrajno sam privilegirana. Imam potporu obitelji, obrazovanje, sjajan posao, odličnu financijsku situaciju. O izazovima majčinstva može govoriti trudnica koja uz sebe ima još dvoje djece i koja bježi od progona i rata te ulazi u pretrpan čamac koji svakog trena može nestati u ledenom moru. Važno je biti realan. Moj život je čisti blagoslov - zaključuje Lana.
U sklopu kolektiva "Žene ženama" već je neko vrijeme aktivna podrška ženama koje u Hrvatskoj traže azil ili su ga dobile. Kroz rad u kolektivu Lana je upoznala svoju danas vrlo dragu prijateljicu, Nadu, Kurdinju iz Sirije koja živi u Zagrebu. Novu knjigu posvetila je svojoj i Nadinoj djeci.
"Nada je mlada žena puna snova koje je prekinuo rat i trajna nesigurnost na području gdje je živjela. Danas ih pokušavaju ostvariti u Zagrebu. Suprug radi od prvog dana, starije dijete pohađa vrtić, a kad mlađe krene u jaslice, i Nada će se zaposliti. Želi biti make-up artistica pa dok pijemo kavu vježba na meni".
No nije Nada jedina. Žene koje čekaju na azil, zajedno s njihovom djecom, nose najveći teret migracija. Svima njima treba pomoći kako bi što prije zacijelile brojne rane, od fizičkih do onih nevidljivih, na duši, opisuje Lana svoja iskustva iz Porina. Na knjizi, koja će biti objavljena u prosincu, radila je pune četiri godine. Prošle godine postala je doktorica znanosti, obranila je disertaciju pod naslovom "Načelo hospitaliteta i problem europskog kozmopolitizma" na studiju političke teorije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Disertacija je nastajala od 2014. do 2018. godine, a bavi se problemom izbjeglištva, dubljeg razumijevanja migracija te propitivanja duge europske tradicije razvoja načela azila, drugim riječima razvoja ideje ljudskih prava od antike do danas, prepričava nam Lana temu kojom se bavila. Budući da kod nas nema bogate literature na ovu temu, obratilo joj se, kaže, više izdavača koji su željeli disertaciju pretvoriti u knjigu. Odlučila se za izdavačku kuću Disput i sretna je što će knjiga uskoro ugledati svjetlo dana. Bit će objavljena 9. prosinca, uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Prvi recenzenti, ugledni profesori s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti, slažu se da je riječ o važnom djelu jer na hrvatskom jeziku manjka radova ove tematike, posebno ovako sustavno i detaljno razložene. Svoj rad imala je prilike predstaviti u nekoliko stranih znanstvenih publikacija, a gostovala je kao predavač u sklopu konferencija na uglednim međunarodnim institucijama poput Sveučilišta u Oxfordu i LSE (London School of Economics and Political Science).
"Bilo je uistinu izazovno. Ali nisam išla prečacima. Kao djevojčica gledala sam oca Sinišu kako piše svoju disertaciju. Moj tata je bio vrsni mikrobiolog koji je u to vrijeme učio iz, za mene, ogromnih knjiga. Dio literature koji mu je nedostajao za završetak rada mogao se naručiti iz Amerike i koštao je kao njegova godišnja plaća. Iste knjige, bitno jeftinije, postojale su na ruskom, ali otac nije govorio ruski. Srećom, to ga nije spriječilo. Kupio je u antikvarijatu rusku gramatiku i nekoliko velikih rječnika i sam preveo sve što mu je trebalo. Zbog svega što me naučio nije mi teško palo pročitati stotine knjiga i akademskih članaka", nostalgična je politologinja, koja je u vrijeme kad se rasplamsao rat u Siriji radila kao voditeljica dvosatnog dnevnog političkog magazina na Zagrebačkoj televiziji. Pratila je domaću i vanjsku politiku.
"Moj novinarski rad poklopio se sa znanstvenim. Pisala sam tad o sirijskim izbjeglicama, o ljudima koji neprimijećeni prolaze Hrvatskom. Trebalo je proći nekoliko godina da ljudi shvate što se događa. Dogodilo se to tek u kasno ljeto 2015. za vrijeme tzv. velikog migrantskog vala kad je medije preplavila sintagma "migrantska kriza". Time se svjesno ili nesvjesno željelo pokazati da su za krizu krivi migranti, premda ljudi koji bježe od progona i rata nisu ti u koje treba upirati prstom. Krizu može stvoriti jedino pogrešna migracijska politika ili nepostojanje migracijskih politika, kao i sustavno ignoriranje ratnih sukoba koji su se događali i još nam se događaju pred nosom", priča te pojašnjava detaljnije čime se bavila u svojoj knjizi.
"Bavim se u prvom redu normativnom političkom teorijom. To znači da odgovaram na pitanje kakve bi stvari trebale biti. Da bismo mogli propisati norme, važno je znati kakve stvari jesu. A one nisu dobre. Od polisa, preko Rimske Republike i Carstva, srednjovjekovne Europe, moderne suverene države do nacionalne države i nadnacionalne zajednice poput EU bavimo se istim pitanjima - tko je onaj Drugi i kako se odnositi prema njemu. Sve to vrijeme drugi su tu. Dolaze i kad ih trebamo i kad ih ne želimo. Ne postoji način da spriječite migracije, premda je gradnja neprobojnih zidova i vojska na granicama mokri san svih obožavatelja čiste krvi. Ljudi uvijek nađu način kako otići s mjesta na kojem se osjećaju ugroženo. Kad ste suočeni sa smrću i progonom, s glađu i propašću, nemate što izgubiti. Radije ćete umrijeti u pokušaju nego ostati na mjestu. Knjiga, dakle, pokazuje da pitanja kojima se danas bavimo nisu nova".
Jesmo li mi kao ljudi prestali obraćati pažnju? Jesmo li učinili dovoljno?
"Ljudi generalno ne vide puno dalje od sebe samih. Da je drugačije, u 21. stoljeću ne bismo imali gladne, zlostavljane, zaboravljene. Misliti na druge ne znači pred Božić nazvati broj telefona neke humanitarne akcije (premda je važno i to učiniti), već svakodnevno neumorno raditi na tome da svijet bude bolje mjesto. Nije nužno da zbog toga sve ostavimo i odemo u Afriku ili u izbjeglički kamp u Libanonu. Svijet mijenjamo tako što ne okrećemo oči od susjede koju muž tuče, od djeteta koje plače u samoći. Počinjemo od prvog do sebe", priča nam politologinja. Ljuti je što danas, posebno s novim europskim Paktom o azilu i migracijama gotovo nema legalnih načina kojima ugrožena osoba izvan zapadnog kruga može doći do države EU koju smatra sigurnom. Ulažu se milijarde u obranu vanjskih granica Europe dok se istovremeno ne sprječava ljudska patnja. Smatra kako se nevjerojatne svote novca troše na naoružanje, umjesto da se ulažu u izgradnju mira.
"Kao da namjerno zaboravljamo da ljudi ne bježe iz sredina u kojima im je dobro. Mi bismo barem trebali to znati. Imamo golemo iskustvo i znanje iz Domovinskog rada, kad smo u jednom trenutku živjeli s gotovo 700.000 prognanika i izbjeglica. Umjesto da budemo europska predvodnica zagovaranja kvalitetnih migracijskih politika, igramo se zlog europskog policajca", kaže te navodi kako se često navodi da je uglavnom slučaj o ekonomskim migrantima koji nemaju pravo tražiti utočište. Kao da su glad i siromaštvo stvari koje treba pasivno prihvatiti.
"I brojni naši ljudi iselili su iz Hrvatske. Neke je na to potaknuo avanturizam, a neke izdašna primanja. Ja bih rekla da se ovo potonje zove ekonomska migracija. Naravno, to ne znači da svaka osoba koja dođe do Europe ima dobre namjere i može ostvariti pravo na azil ili supsidijarnu zaštitu, ali ne vidim zašto se bunimo protiv istog onoga što i sami stoljećima činimo. Hrvati su narod koji je izrazito sklon emigriranju. Ima nas po cijelom svijetu. Zašto mislimo da mi zaslužujemo ići gdje želimo, a drugi ne?" pita se Pavić. Kad jedna manekenka postane doktorica znanosti, to često izaziva iznenađenje.
"Oni koji me poznaju samo iz medija, kao bivšu manekenku ili TV voditeljicu, iznenade se kad čuju da sam završila doktorat. Čini im se kao da je pao s neba, premda je istina da mi je obrazovanje oduvijek važno. Nikad nisam brinula o etiketama. Ljudi su kompleksna bića. U nama postoje svakakvi talenti i interesi. Nakon završene gimnazije upisala sam studij filozofije jer sam se time htjela baviti. Onda sam shvatila da se filozofijom mogu baviti uvijek, a da ću manekenske proporcije i mladost imati samo neko vrijeme. Počela sam raditi kao manekenka jer mi je to donosilo odlična primanja, putovanja i poznanstva. Bio je to divan period mog života i nemam nikakvu potrebu rješavati ga se. Puno je logičnije da sam onda bila manekenka, a danas uspješna urednica i doktorica znanosti, nego da se kao doktorica znanosti odlučim baviti manekenstvom. Podržavam druge žene ako se koja odluči i za takav put, ali meni je ovaj moj sasvim prirodan", navodi.
Osim znanosti, Lana se uspješno bavi novinarstvom. Već sedam godina sa suprugom vodi malu tvrtku za medijsku produkciju.
"Sad već dvije godine radim na projektu Klub 7 koji se emitira na Drugom programu HTV-a. Izvršna sam urednica i novinarka. Dio sam šireg tima koji je pokazao da u Hrvatskoj ima prostora za kvalitetan lifestyle sadržaj", priča Pavić, čiji je raspored dosta dinamičan. No njezini životni prioriteti jasno su posloženi. Na prvom mjestu je njezina obitelj, suprug Marko Kožul, djeca, 14-godišnja Lara Borna, Iris Lucija (4) i trogodišnji Marko Aurelije.
"Da bih se mogla baviti produkcijom, znanošću, aktivizmom i svim ostalim što stane u jedan moj dan, moram imati pomoć. Ne moram skuhati svaku juhicu klincima, ne moram im ja peglati niti čistiti za njima. Neke stvari mogu i moraju sami, a za neke imam pomoć dviju gospođa. Uz to, imam supruga koji razumije da su djeca zajednička. Nemamo ženske i muške poslove. Svatko radi što stigne. Suprug savršeno kuha. To ga veseli i opušta. Pomaže mi i to što vjerujem da postoji sutra. Nekad jednostavno ostavim ono što trebam napraviti da bih se odmorila ili mazila s klincima. Mislim da je jako važno maziti ih dok su mali. Pritom se puno smijemo. Želim da pamte te trenutke sreće".