Dan uoči našeg najprestižnijeg festivala, onog splitskog, grad pod Marjanom i sam festival odali su počast velikoj Terezi Kesoviji vrlo emotivnom večeri "Split pjeva Terezu". Glazbena diva nedvojbeno je obilježila Splitski festival i bez sumnje tijekom 60 godina postala zaštitno lice naše najveće glazbene manifestacije. Bila je to prilika da se sama Tereza, koja je među najnagrađivanijim izvođačima Splitskog festivala, prisjeti brojnih hitova koje je poklonila publici na Prokurativama gdje je prvi nastup imala 1962. s pjesmom "Ćakule o siromajima" Zdenka Runjića.
- Nije to bila samo večer posvećena meni, nego nešto mnogo inventivnije. Splitski festival napravio je za mene nešto što sam priželjkivala u svojim snovima, kako god to zvučalo. Uvijek sam sanjala taj Split, on mi je jako puno dao, a mislim da sam i ja ponešto dala tom gradu koji volim. Svaka ružna vijest koja dolazi iz tog grada i pročitam je ili čujem, duša me boli jer to je grad humanih, dobrih i dragih ljudi - iskrena je Tereza.
Nekoliko dana prije večeri "Split pjeva Terezu" glazbena ikona susrela se sa splitskim tinejdžerima i shvatila, kako kaže, da Split i dalje ima potencijal biti i ostati veliki grad.
- Zamolio me direktor jedne škole da malo porazgovaram s njihovim đacima. Došli su u hotel Lav i tamo smo pričali, postavljali su mi pitanja, bilo je jako simpatično. Duša mi je bila puna koliko su ti sasvim mladi ljudi od 12, 13 godina postavljali pametna pitanja koja idu u njihov školski list. Uz to, donijeli su mi kaširanu fotografiju jedne naslovnice nekadašnjeg Studija i svi su se na nju potpisali. Dakle, još jedan čin ljepote duše. Takvu sam im poruku i rekla, da je trud potreban, ali još je važnija duša. Ako imaš dušu i trudiš se, nema šanse da ne uspiješ u onome što želiš učiniti. Upijali su svaku moju riječ i ostala sam zabezeknuta zrelošću tako mladih ljudi. I ako su oni baza za bolje društvo, dao Bog da se to ostvari - vjeruje glazbenica.
Himna festivala
Koliko Tereza voli Split i koliko Split voli Terezu, jasno je i iz pjesme "Nima Splita do Splita" koju je svojedobno otpjevala upravo na Splitskom festivalu i koja je postala njegova himna.
- To je bio duet mene i pokojnog Tonija Kljakovića. Ostala sam ja kao prepoznatljivija od našeg dueta, što mi je žao jer Toni je bio drag dečko i lijepo je pjevao, ali Bog ga je uzeo. To je postala himna festivala, a mislim da je ta pjesma to i zavrijedila. Melodiju je, kao što znamo, napisao pokojni Nikica Kalogjera, a taj prekrasni duhoviti tekst sastavio je, naravno, Ivica Krajač, a tko drugi? To je jako važno istaknuti. Upravo su ta dva velika čovjeka napravila tu pjesmu - ističe.
No, Tereza je Splitu i njegovu festivalu poklonila i brojne druge svevremenske hitove, većinom nagrađivane, a njoj samoj teško je izdvojiti koji joj je od njih najdraži.
- Ima puno pjesama. Imala sam samo deset prvih nagrada, a ostalo su uglavnom bile druge, rijetko kad treća, ali nikad nisam ostala bez nagrade. To je nešto na što mogu biti ponosna. No, ponosna sam općenito na sudjelovanje na jednoj takvoj manifestaciji takozvane zabavne glazbe koja zna biti itekako ozbiljna. Ono što me uvijek nosilo u nekakve oblake jest činjenica da je Splitski festival uz San Remo najpoznatiji i najveći europski festival, i to je ono na čemu radim, kao i Tomo Mrduljaš koji je na samoj probi za moju večer bio ganut do suza. Stvarno želi dobro festivalu i želi učiniti najbolje što može. Nažalost, mnogim ljudima koji bi mogli pomoći nije ni na kraj pameti da naprave nešto jer to je naš, hrvatski festival koji konkurira svima. Jedini stvarni konkurent je San Remo, koji je priznao Split. To su dva najveća europska festivala. Daj, pomozimo tim ljudima koji se trude i koji se muče da svake godine prirede takvo nešto u ovim teškim uvjetima. Ne daj, Bože, da bude još teže - poziva Tereza.
Kako kaže, nisu se samo njezini snovi u Splitu ostvarili ove godine, nego su to bila i njezina htijenja, želja i nada da će taj nastup privući i druge slavne kolege.
Mlada i željna uspjeha
- Vjerujem da bi sada i drugi mogli malo pomaknuti tu krunicu s glave i reći: "Ma, idem na taj festival". Zato je ta večer "Split pjeva Terezu" bila posebna jer su prvih deset pjesama predivno otpjevali mladi, što iz "A strane", što splitski mladi. Ja sam dotad sjedila u publici gdje mi je prišao Jacques pjevajući prvi dio "Sunčanih fontana" i odveo me na scenu gdje smo dovršili u duetu tu pjesmu. Onda sam ja otpjevala svojih deset pjesama. To je bila savršena ideja Tome Mrduljaša jer trebalo je dosta promišljati da bi se takvo što osmislilo - smatra glazbenica.
Dogodovština i upečatljivih trenutaka s festivala tijekom svih tih godina ne manjka, teško se svega i prisjetiti, no nekih se anegdota još uvijek sjeća široko se osmjehujući.
- Kao prvo, sjećam se naše mladosti. Svi smo tamo bili mladi i željni uspjeha jer su festivali u ono doba značili jako puno. To je bila skakaonica odakle si visoko poletio nakon uspjeha na festivalu. To je bilo nešto duhovno lijepo, ali i duhovito. Anegdota je bilo koliko hoćeš, ali jedne se sjećam posebno. Sve je počelo na Bačvicama gdje je bila napravljena improvizirana garderoba, iako se to teško može nazvati garderobom. Bio je to mali zatvoreni prostor s velikom krpom s rupama umjesto vrata. To je netko čuvao, no nije mogao to toliko dobro čuvati da ne bi mlađarija mogla viriti kroz rupe i gledati tko se presvlači. Svako malo se čulo: "Vidi joj gaćice!" Bilo je to simpatično, nitko se nije ljutio jer takva je bila atmosfera. Split je uvijek bio ludi grad na jedan nevjerojatno pozitivan način. Danas, nažalost, ima tu i tamo nekih stvari koje ne idu njemu u prilog, barem ne onakvom Splitu kakav ja znam. Ali, Split ostaje Split i ne postoji drugi grad sličan Splitu. On je jedinstven, baš kao moj Dubrovnik. Split nije moj rodni grad, ali uvukao mi se u dušu kao da to jest. Time sam sve rekla - tvrdi.
Ovo definitivno nije Terezin oproštaj od Splitskog festivala.
- Kad god me budu zvali, a ja budem mogla doći, bit ću tu svakako. To je moje obećanje dano vama, a preko vas njima - zaključila je Tereza.