Film “Šesti autobus” koji je otvorio 69. Pulski festival ove godine, ratna je drama o padu Vukovara. Prati priču o mladoj Oliviji (Zala Đurić Ribić) koja traga za istinom o svom ocu. On nakon ranjavanja završava u bolnici u Vukovaru, a nakon pada grada gubi mu se svaki trag. Sam naziv filma predstavlja branitelje i ranjenike koji su tijekom rata autobusom odvezeni iz vukovarske bolnice, a njihova sudbina i dan danas ostaje misterij.
O filmu čija je premijera bila prikazana u kinu Kaptol Boutique porazgovarali smo s redateljem Eduardom Galićem i jednim od glavnih glumaca Markom Petrićem.
Znatiželja
Eduard Galić 30 godina proučava sudbinu Vukovara i Vukovaraca te je o tome radio i dokumentarce.
- Razgovarao sam s ljudima koji su bili na prvoj crti. To iskustvo puno mi je pomoglo da napravim ovaj film. Kada smo mi prije 15 godina počeli snimati filmove, Vukovarci su govorili: “Hvala Bogu da je netko došao, da nas pita nešto o nama”. Govorilo se samo o žrtvama Vukovara, a nije se govorilo kako je Vukovar uspio izdržati tri mjeseca. Naravno da su žrtve bitne, ali nije ni manje bitno to kako se Vukovar uspio obraniti. Ono što je Vukovar napravio za Hrvatsku, omogućilo joj je da se Hrvatska naoruža i spremi za Bljesak i za Oluju, nastavlja Galić.
Film koji se snimao na vojnom poligonu u selu Gašinci, u Vukovaru, Zagrebu, Glini i Beogradu razlikuje se od ostalih domaćih ratnih filmova upravo zato što se i sam Vukovar razlikuje od svakog drugog bojišta, kaže Galić.
- Nevjerojatno mi je kako su ti ljudi izdržali čak tri mjeseca strahote. Htio sam da ljudi kroz emocije dožive film, ne da mene netko poslije pita koja je moja poruka. Rekao sam da nemam poruku, moja je namjera da film ispriča jednu priču i probudi određenu emociju u gledateljima - objašnjava 86-godišnji redatelj.
Što se tiče mlađe publike, Galić kaže kako je htio u njima izazvati znatiželju jer smatra da od nje sve polazi.
- Meni su znali roditelji govoriti “pa ti stalno nešto propitkuješ”, što je njima bilo negativno, dok ja smatram da je znatiželja početak svega. Kada se jednom zainteresiraš za nešto, onda to ideš i otkriti. Isto kao oni koji se bave istragom zločina, najvažnije je posumnjati. Kada posumnjaš, počneš istraživati u tom pravcu i dođeš do istine. Volio bih da se mladi zainteresiraju jer to je naša prošlost koja je stara jedva 30 godina, a imaš koji put dojam kao da je stara 300 godina, kao da je posrijedi nešto nevažno, smatra Galić.
Osim glavne glumice Zale Đurić Ribić, u filmu je, uz ostale, jednu od glavnih uloga odigrao i Marko Petrić, koji je utjelovio lik branitelja Josipa.
Mnogo razgovora
- Moja prva sjećanja vezana su uz rat. Članovi moje bliske obitelji bili su sudionici Domovinskog rata tako da ne mogu reći da sam bio potpuno nesvjestan stvari koje su se događale. Međutim, priprema za ovakvu ulogu bila je prilično opsežna i zahtjevna. Puno sam razgovarao s vukovarskim braniteljima, sa sudionicima rata. Josip je spoj nekoliko stvarnih ljudi. Zbog toga to cijeloj priči daje dodatnu težinu, sve je temeljeno na stvarnim događajima, kaže 35-godišnji Petrić.
Trudio se unutar svake scene pronaći istinu i odigrati što autentičnije može, u skladu s onim kako se pripremao.
- Film funkcionira tako da vi odigrate ulogu i snimite puno više materijala nego što se na kraju namontira. Zapravo radite nešto kao male kockice u mozaiku i kada gledate cijeli film, to na kraju bude cjelokupna slika. Tako da je meni drago što je film ispao ovako kako jest. U više navrata smo išli u Vukovar. Edo (redatelj), Dominik (producent) i ja. Razgovarali smo s ljudima i gledali materijale. Posjetili smo autentične lokacije. Bili smo i na Sajmištu, na Trpinjskoj cesti i u kafiću Mustang. Bili smo na svim lokacijama na kojima su se zbivali ti događaji. Danas u Vukovaru, gledajući samo infrastrukturu, ne možete percipirati da je tu bio rat jer je grad poprilično obnovljen. Kada dođete na Ovčaru, Spomen-dom, osjetite tu jednu težinu, tugu i bol i jednostavno imate ogromno poštovanje; rađa se motivacija da napraviš ulogu najbolje što znaš i umiješ, govori glumac koji nam je također ispričao kako je on doživljavao ovaj projekt prije samoga snimanja, ali i kakvu je poruku izvukao.
Otežan rad
- Tema je vrlo kompleksna. Čuli smo već toliko puno puta - “ajme, još jedan film o ratu”. Kada sam pročitao scenarij, potpuno sam napustio takvo razmišljanje jer mislim da je scenarij odličan. Nije crno-bijeli. Meni se izrazito svidjelo što u njemu postoji priča o ljubavi i univerzalnom prijateljstvu gdje su dva prijatelja na suprotnim stranama, rat ih razdvoji, a svejedno unutar svih nesretnih okolnosti oni ostanu ljudi, ostanu prijatelji, što je neka poruka koju sam izvukao iz rada na ovom filmu, objašnjava.
Govor Vukovaraca
Rad je bio vrlo zahtjevan s produkcijske strane jer su film snimali dulje od tri godine zbog pandemije, ali i potresa.
- Sve što nam je moglo otežati snimanje, dogodilo se. Ratni film je puno teže i skuplje snimiti nego primjerice film koji se snima u nekom stanu. Morate imati opremu, efekte, jer naše oko je naviklo na filmove poput “Spašavanje vojnika Ryana”. To su filmovi koji koštaju od 100 do 400 milijuna dolara, a mi smo za ovaj imali četiri milijuna kuna. Tako da su, s obzirom na uvjete i okolnosti u kojima smo radili, Edo i Dominik stvarno izvukli maksimum. Zbog pandemije i potresa najveći je izazov bio držati kontinuitet u radu zato što bih ja kao Josip (lik u filmu) trebao govoriti vukovarskim naglaskom. Živio sam u Splitu i onda nakon nekoga vremena čovjek počne razumjeti neki dijalekt, počne ga koristiti. Ja se sada njime mogu služiti vrlo dobro. Međutim, otišao sam u Vukovar svega nekoliko puta i slušao snimke ljudi koji govore, no ako to čovjek to ne radi dovoljno često, jako je teško zadržati tu svježinu u naglasku. Na kraju krajeva, trebao sam raditi jako puno mentalnih zabilješki, što sam radio, kako sam radio, na koji sam način završavao scenu na koju ću nasloniti sljedeću, koju smo snimili nakon dvije godine pauze. Morali smo jednostavno naći načine kako održati kontinuitet. Nije bilo lagano, govori Petrić koji je u međuvremenu snimao druge serije, radio druge predstave. Nije smio promijeniti fizički izgled.
Tko sve glumi
- Nisam mogao puštati bradu ili kosu za neku drugu ulogu zato što sam se čuvao da imam kontinuitet u ovoj. To je vrsta žrtve koja mi zapravo nije toliko teško pala zbog toga što su to sve izazovi ovoga posla. Imali smo fizički zahtjevne scene i odjednom mi je sve to moje cjeloživotno, opsesivno treniranje dobilo na smislu jer nisam trebao posebno trenirati da bih mogao nositi kolegu kroz blatni kanal dubok dva metra. Već sam bio spreman za takve vrste izazova i zapravo ih priželjkujem što više, zaključuje glumac.
Uz Đurić i Petrića glumačku ekipu čine i Rade Vulin, Živka Anočić, Pavle Matuško, Ozren Grabarić, Arnaud Humbert, Goran Vrbanić, Josip Anković, Ivica Lučić, Ermin Sijamija, Muhamed Hadžović, Toni Gojanović, Dušan Kovačević, Matija Prskalo, Aleksandra Balmazović, Alban Ukaj, Radoslav Milenković te Borko Perić.