Jedan od najboljih glumaca Dramskog kazališta Gavella, predivni pozornični čovjek Živko Anočić, u središtu pozornosti nakon prve sezone serije “Dnevnik velikog Perice” koja je zaslužila i Srce Sarajeva, u matičnom će kazalištu, koje se, nakon što je zatvoreno zbog potresa, seli od jedne do druge zagrebačke pozornice, ovaj tjedan zaigrati u vrlo atraktivnom naslovu iz pera Londončanina irskog podrijetla.
“Čovjek Jastuk” Martina McDonagha, koji će ansambl Gavelle premijerno izvesti ovaj vikend na pozornici Centra za kulturu Trešnjevka u režiji Vanje Jovanovića i prijevodu Nore Krstulović, tekst je s Nagradom Olivier za najbolju novu dramu, Nagradom New York Drama Critics’ Circle za najbolju novu stranu dramu te dvjema nagradama Tony.
Riječ je o tekstu koji je već izveden na hrvatskoj pozornici u režiji Saše Broz, na Sceni Gorica.
- Najbolji su pokazatelj kvalitete McDonaghova teksta, koji sad izvodi Gavella, mnoge nagrade koje je osvojio. Uspješno je igrao na mnogim svjetskim pozornicama, a vrlo dobro se sjećam izvedbe predstave Scene Gorica na Gavellinim večerima. Tekst se čita kao krimić, kao što balansira između žanra trilera i komedije. Već pri prvom čitanju veselio sam se tekstu, radu s kolegama glumcima Svenom Šestakom, Franjom Dijakom, Nikolom Baćom i redateljicom Vanjom Jovanović - reći će o tekstu ovaj rasni glumac.
Odličan tekst
Za “The Pillowmana” se govori kako je i donekle kafkijanski naslov. Pisca Katuriana, kojeg igra Živko Anočić, u nekoj totalitarnoj državi uhite jer njegove morbidne priče imaju sličnost sa stvarnim ubojstvima djece. Tko je Katurian, o čemu on piše i zašto te koja je veza između njega i tih ubojstava?
- Točan odgovor na to pitanje je vrlo teško dati. Svaki gledatelj će na to pitanje drugačije odgovoriti. Katurian piše horor priče te se nađe u poziciji da policijskim istražiteljima mora objašnjavati povezanost ubojstava u svojim pričama i stvarnih ubojstava koja se događaju. U početku Katurianu uopće nije jasno zašto je na policijskom ispitivanju s dvama policajcima, čiji su likovi izvrsno napisani. Cijeli je tekst stvarno sjajno napisan... - glumčev je dojam.
Osječanin koji je počeo glumiti s trinaest godina, zaigravši u Matišićevu komadu “Bljesak zlatnog zuba”, nije siguran koji su bili razlozi da pozornica i filmski te TV set postanu njegov radni vijek.
- Teško je odgovoriti i teško je precizirati što me točno navelo, ponukalo da upišem zagrebačku Akademiju, ali sad, kad sam odrastao, osjećam privilegiju što mi je dopušteno stalno ‘igranje’. Istraživanje akcija i reakcija, ili poteza koje možda ja osobno nikada ne bih povukao - to je zanimljivo i izazovno u glumačkom poslu - reći će Živko Anočić.
Šutljivac u Gavelli
Iako ga kazališna publika vrlo cijeni, i ne misli da je ikad neki važan gaf učinio na pozornici, široj TV publici nije bio naročito poznat, unatoč filmovima i serijama u kojima jest igrao i ima ih više značajnih, sve do “Dnevnika velikog Perice” u režiji Vinka Brešana koji je nastavak filma “Tko pjeva, zlo ne misli”. Perica je nesiguran, nedorečen, šutljiv, ali talentiran u svemu čega se primi. Koliko je sličnosti između Anočića i Perice koji bi trebao na TV ekrane i u drugoj sezoni?
- Svakako me veseli informacija da će ‘Dnevnik velikog Perice’ i u drugu sezonu jer se serija dopala gledateljima. Publika istodobno likove poistovjećuje s nama glumcima, što je najčešće dokaz dobro obavljenog posla. Kako ste rekli za Pericu da je talentiran u svemu čega se primi, pa eto, hvala vam na komplimentu ako pritom mislite da sam karakterno sličan njemu - zahvalio se glumac.
Introvert po prirodi, a prisutan u ekstrovertiranoj glumačkoj svakodnevici, istaknut će i životne prednosti, kapital koji čovjek dobiva kad ga prati povučena narav.
- Unutarnji svijet jednog introverta često je bogatiji i življi nego život nekog ekstroverta. Činjenica da introvertu ne treba gomila ljudi ni velika količina izvanjskih podražaja, već mu je dovoljna tišina klupe u parku ili duga šetnja kroz šumu - opisuje narav. Kako bi mogao glumiti i pjevati, premda je njegov glas nahsinkroniziran, u seriji smještenoj u doba početka 60-ih, morao je preslušati pjesme i izvođače tog razdoblja. Prema načinu življenja, desetljeće u kojem je čovjek prvi put kročio na Mjesec nalazi poučnim danas.
Peričin poučak
- Mislim da bismo iz iskustva 60-ih trebali naučiti da život može biti i mirniji, sporiji, s manje stresnih situacija koje si ponekad sami generiramo jer uvijek za nečim trčimo. Uvijek nas gone neki rokovi, ciljevi, često nedostižni, pa i dana obećanja koja je teško ispuniti. Trebali bismo se pokušati - opustiti, prihvatiti stvari koje nam dolaze ususret jer, kako Perica kaže: Sve dođe na svoje - razmišlja prvak Gavelle.
Veliko poglavlje njegove karijere zauzimaju “Kauboji”, predstava s više stotina izvedaba pa film. Brat Živka Anočića, Saša Anočić, autor “Kauboja”, naglo je otišao ovog proljeća. Živko Anočić ne razmišlja o tome da bi sutra sam nastavio “Kauboje”, režirao drugi nastavak, odnosno ideja o redateljskom poslu zasad mu je strana.
- Tko zna kamo će nas budućnost odvesti, ali zasad se ne vidim u ulozi redatelja - kaže. Od posljednjih uloga u kazalištu, jedna od upečatljivijih je njegov Ugo iz Marinkovićeva “Kiklopa”, u kojem je bio u ravni s mnogo čuvenijim interpretima iste uloge. Trebalo je promišljanja, snage i truda za ulogu tog Marinkovićeva i šarmantnog i malignog kavanskog kozera, prijatelja čaše.
- ‘Kiklopa’ smo radili dugo i moj je Ugo rezultat suigre cijelog ansambla. Predstavu volimo igrati, uvijek je izuzetno dobra atmosfera, to se odražava na nagradama koje smo osvojili. Osvojili smo i publiku, a to je još važnije - ne želi komplimente za “Kiklopa” prisvojiti samo za sebe. U ovom nezahvalnim okolnostima zasićenom vremenu nostalgičan je prema minulim danima otprije dvije godine pa ranije.
Ponosni stric
- Nostalgičan sam prema vremenu punog gledališta, predstava koje se igraju svaku večer na sceni u Frankopanskoj. Možemo gledati jedino u svijetlu budućnost i nadati se da će se ta vremena, za kulturu sretnija, što prije vratiti - nedostaje mu zatvorena pozornica Gavelle.
Slavoncu u Zagrebu nedostaje i nešto osim pozornice u Frankopanskoj, zaključavanjem koje je grad izgubio ne samo predstave nego bilo, dušu, jedan od najživahnijih punktova susreta u kazalištu.
- Nećete vjerovati, ali u Zagrebu mi nedostaju komarci. Bez kulena i čvaraka se može, ali komarci mi nedostaju - duhovit je glumac čija je nećakinja Mia Anočić Valentić zaposlena u Satiričkom kazalištu Kerempuh.
- Naravno da sam ponosan na Miju, i svaki put kad ima potrebu razgovarati o kazalištu, poslu, glumi - ja sam tu - zaključuje stric.