Neki ga znaju kao mladog pjevača, zvijezdu u usponu, a neki kao "klinca s ulice." Sve to i je Edi Abazi koji je jedan od onih primjera kako s krivog puta doći na pravi. On je iskren i traži sreću u malim stvarima te se baš zato razlikuje od većine današnjih umjetnika. To je put u glazbi na kojem se može uspjeti samo ako se ustraje, a Edi to za sada čini. Glazba mu je plan A i jedini plan, a danas je izašla njegova nova pjesma "Ostani" koju je posvetio svojoj sadašnjoj djevojci koja mu je, romantično rečeno, muza.
Imaš li neku dozu straha kada posvećuješ pjesmu djevojci da ćeš jednom možda zažaliti zbog toga?
Ne, isključivo iz razloga jer znaš kada je neka osoba vrijedna toga. Imao sam vezu prije, ali tada mi nije dolazila želja napisati pjesmu o njoj. To jednostavno nije bilo to… Naiđeš na neke osobe u životu gdje misliš - što god se dogodilo na kraju, znaš da je ta osoba jako bitnim dijelom utjecala na tvoj život. Za puno stvari u životu mislimo da je nešto sigurno pa se ispostavi da nije tako. Ne možemo utjecati na to pa se onda ne treba ni brinuti oko toga.
Osoba s kojom sam trenutno mi je pokazala tu jednostavnost i kako ne mora biti. Ne mora postojati taj neki grč, možeš biti skroz opušten i iskren. Shvatio sam da ako te netko voli neće ti zamjerati tvoje mane, bit će okej s tim jer zna da si takav. Voli te zato što si takav i ne pokušava te promijeniti. Ja se nadam najboljem, ali što god bilo nikad neću požaliti što sam napisao za tu osobu pjesmu. Ima još pjesama koje sam pisao njoj, dosta me inspirira.
Svojom glazbom iznosiš detalje iz svog privatnog života. Osjećaš li tada olakšanje ili pak nervozu?
Pokušavam biti što iskreniji. Smatram da imam prošlost iza mene koja me na neki način izgradila pa bi bilo glupo da pjevam o predivnom životu i cvijeću kad nije baš tako. Olakšam si dušu, ali trudim se biti što iskreniji jer, daj Bože, da jednog dana izađe album i da se pjesme malo jače postave da budu primjer mlađima koji možda prolaze kroz sličan put. Pogotovo u današnje vrijeme gdje se najviše pažnje daje na materijalne stvari. Dobro je da se kada pišeš pjesme odvojiš od samog sebe, ali nisam to ja ako pišem da imam sve i da mi je super. Želim da se ljudi mogu uloviti za nešto u pjesmi i izvući svoju poruku.
Ključ je i manifestacija. Svaku pjesmu koju sam napisao, krenule su mi se događati stvari u tom smjeru. Ako ti pišeš da ćeš izaći, napit‘ se i slično, ti ćeš takve ljude krenuti privlačiti i vući će te tomu. Kad kreneš pisati o stvarima koje želiš živjeti i promijeniti, onda ti se takve prilike krenu otvarati u životu. Još kada daš emociju tim riječima na papiru…
Naravno, ima i izvođača koji će govoriti o drogiranju pa se neće ići drogirati, nego imaju svoj plan za biznis jer danas ako pogledamo što mlade privlači, vidi se da oni razumiju što mladi žele slušati.
A možeš to reći i tako da priznaš da radiš nešto loše, ali da se užasno osjećaš zbog toga. Izgubio sam prijatelje, ostao sam, nije bajno. Onda to kažeš da i drugi vide i kažu da je to put kojim ne žele ići.
Koja je perspektiva “života na ulici“ malog Edija i sada kada si već formirana osoba?
Nije bilo druge, mogao sam birati ili biti doma i osjećati se loše ili biti vani. Moja braća, sestre i ja uvijek smo pronalazili spas da idemo van, samo da nismo doma.
Brat mi je uzor jer je on prvi bio u domu i mogao sam vidjeti da se na bolje promijenio pa je meni bilo lakše napraviti taj korak. On me jako motivirao.
Prije su djeca više bila vani i družila se. Meni je bilo super vani, što možda i nije dobro sad kad pogledaš. Ja se s 8,9 godina vraćam kući oko dva ujutro, dolazim doma u strahu jer znam da se trebam suočiti s mamom i sa starim koji nije baš u najboljem stanju. Mi smo stvarno puno bili vani i radili svašta, ali mogu reći i da sam puno naučio kroz tu ulicu. Naučio sam se snaći za sebe. Vani si i nećeš cijeli dan jesti trešnje, moraš se snaći.
U pjesmi “Htio sve“ kažeš da si slušao dangube. Što su te sve “dangube“ poticale da radiš?
Imali smo puno ideja, a najviše smo voljeli vrijeme kada dolaze maškare. Skladali bi pjesmice i išli pjevati po kafićima jer je tamo bila najbolja zarada. Ako bi netko taj dan došao ne raspoložen u društvo, ne bi išao s nama u maškare jer smo znali da moramo biti energični i simpatični da bi nešto dobili.
Bilo je razno raznih načina, bilo je i krađa, ali ne nekih zbog kojih bi netko završio u zatvoru. Družio sam se uglavnom sa starijom ekipom. Nisam se volio družiti sa svojim godištem jer nisam baš najbolje bio prihvaćen u društvo. Moj kvart, u kojem sam odrastao, u to je vrijeme bio kao da si tamo spojio sve najveće delinkvente. Ekipa te nahuškava na sve i svašta, a ja sam bio povodljiv. Tamo je svaki dan policija prolazila.
Jesi li imao strah od policije?
Nisam jer o tome ne razmišljaš. Javio mi se strah kada sam prvi put u dućanu napravio sitnu krađu, ali kasnije te taj osjećaj prođe jer znaš da moraš to prirodno napraviti. Sada na primjer znam da bih gospođi koja radi na blagajni radije ostavio euro, dva… ne bih imao srca to napraviti sada, ali tada nisam tako gledao na svijet, bio sam mali.
Kako si iz takve situacije došao do toga gdje si danas?
Imao sam osobe koje su me motivirale da budem bolji, pronašao sam dobru ekipu, ali nikada ti ljudi ne bi došli da ja nisam rekao – e sad je dosta. U domu je oko 50 klinaca i možda jedno ili dvoje shvati da ide u krivom smjeru. Tamo su jako dobri ljudi, ali svatko za sebe bira što želi. Meni je uvijek u cilju bilo pričati s odgajateljima. Imao sam sve dobre ocjene u školi, dobre statuse, hvalili su me tamo, mogao sam zbog dobrog vladanja vikendom ići kući. Izašao sam iz doma i mislio da sam sve shvatio.
Vratio sam se u istu sredinu iz koje sam došao, a to je najveća pogreška. Koliko god bio jak u glavi, jako je teško ne vratiti se istim stopama. Nedostajao mi je autoritet, meni je trebao netko tko će mi reći što ja mogu, a što ne mogu. Doma to nisam imao.
Moja je mama imala nas pet, borila se cijeli život, čupala, trgala, ne znam uopće kako nam je uspjela sve priuštiti jer nismo imali najbolju financijsku situaciju zbog oca koji je bio sebičan kroz život i koji je imao problema s alkoholom, što ga je dovelo do toga da danas bude sam.
Sad bajno zvuči kao ja sam to sve prošao, ali ja se i dan danas borim – sam svoje režije plaćam, zarađujem i uz to radim glazbu. Ne znači da je sada sve bajno jer sam prošao kroz to. Borba još uvijek traje, ali vjerujem da će vrijediti na kraju. Isključivo ovo radim zbog svoje obitelji i svoje mame.
Mama je bila osoba na koju se mogu ugledati, ona nikada, uz mog oca, nije popila kap alkohola. Počela je pušiti tek kada sam ja završio u domu, kada ju je baš shrvalo i kada sam je prvi puta vidio da se rasplakala u policijskoj stanici. Kad sam nju tad vidio, zapitao sam se što to radim. Ona se konstantno bori i nesebično daje svoju ljubav zbog koje nisam ostao emocionalno zakinut. Uopće nije bitno što ona meni nije mogla pomoći oko škole ili dati za gablec, ali koliko se žrtvovala za sve nas da bi mi nešto mogli imati.
Prvi srednje sam skoro pao, pojavio sam se, upoznao ekipu i došao još nekoliko puta, ali nisam imao disciplinu i nisam se mogao sam natjerati ići u školu. Pred kraj školske godine doma su mi svi govorili za to, mene je baš pogodilo kad mi je sestra došla i rekla da ću biti klošar i izvrijeđala me maksimalno, rekla mi je sve što me ide. Tad sam vidio da sam van kontrole i da ne znam što radim, da idem u krivom smjeru. Prihvatio sam činjenicu da ne mogu to sam i da trebam pomoć. Sam sam se vratio u dom, imao sam dva mjeseca da položim cijelu školsku godinu. Prošao sam sve razredne ispite bez ijednog popravnog.
Imao sam momente gdje sam želio odustati, ali me odgajatelj toliko motivirao da sam sve riješio. Prvi dan iz ispita sam dobio dvije četvorke i trojku, a četvorka je bila najveća ocjena. Profesori me nisu tako shvaćali jer sam bio delinkvent. Kad sam dobio te prve tri ocjene, vraćam se u dom, odgajatelj me ljubi, grli i ja tako riješim sve. Kada sam riješio taj problem, život mi se okrenuo u sekundi. Počele su mi se otvarati prilike i tada sam dobio vjetar u leđa i za glazbu. Ugovor s Croatia Recordsom…
Surađivao si s Mijom Negovetić. Jesu li još koje suradnje u planu?
To je bila prva pjesma koja je balada na početku, a onda se dogodi moment koji spaja trep i pop što je meni cijelo vrijeme bilo u glavi da to treba napraviti, ali treba ti da ta ideja zaživi.
Mia je jedina osoba s kojom radim feat. Imamo epizodu naših pjesama koju planiramo izbaciti. Ona i ja smo radili glazbu i tekst. S njom je predivno raditi, od početka smo kliknuli. Kad dođe u Zagreb i u žurbi je, ja joj kažem - ‘ajmo u tih sat vremena, umjesto kave, otići u studio. Ona sjedne za klavir i tamo brzo napravimo pjesmu. I uvijek ispadne dobro.
Od bitnijih suradnji moram spomenuti Srđana Sekulovića Skansija jer je on odigrao bitnu ulogu za razvoj u smjeru glazbe. Usmjerio me i upoznao s nekim bitnim ljudima.
Hoćeš li napraviti album ili ćeš se zadržati na singlovima?
Spremam album, uskoro će izaći. Producent je Senad Smajlović – Seni.
Što možemo očekivati na njemu?
Nisam žanrovski ograničen, radim po osjećaju. Volim sve, od popa, trepa, rocka, repa, funkyja, R‘n‘B… No vjerujem da će album ići u jednom smjeru, već sada imam neke pjesme koje idu u istom smjeru tako da neće po tom pitanju biti šarolik, ali skužit će se da sam ja u različitim beatovima. Osim toga, planiram i s Mijom pjesmu.