Uloga u “Ribanju i ribarskom prigovaranju”, djelu Petra Hektorovića koje je svoje filmsko uprizorenje čekalo četiri i pol stoljeća, našem iznimnom glumcu Radi Šerbedžiji već je donijela Zlatnu arenu. Da je uistinu odradio fantastičan posao, i to na starohvarskom narječju, dokaz je i ulazak u finalni krug Zlatnog Studija, najveće medijske nagrade, koju na koncu dodjeljuje upravo publika. Odmah nakon našeg razgovora, glumac se uputio upravo u ribolov, njegovu veliku strast.
Je li vas razveselio ulazak u finale Zlatnog Studija s obzirom na to da se ipak radi o prilično zahtjevnom filmu?
- Meni je glas publike uvijek važan. I onda kad radimo najavangardniju predstavu ili film koji je hermetičan, zatvoren s visokim umjetničkim standardima. Stalo mi je da taj film dopre do publike i da ga ona osjeti i zavoli. Mislim da se prava umjetnost sviđa jednako publici i kritici i uvijek vjerujem u ukus publike. U nekim sam starijim studijama o popularnosti i najboljim ulogama bio u situaciji da sam sedam godina zaredom, od 1973. do početka osamdesetih, dobivao nagradu kao najpopularniji glumac u tadašnjoj Jugoslaviji. I osmi je put bila anketa i opet sam bio prvi, ali su je ukinuli. To je bilo moje zlatno doba, tijekom kojeg sam radio serije ‘U registraturi’, ‘Prosjaci i sinovi’, pa i razne filmove.
S druge strane, popularnost ste kod mlađe publike stekli i iznimnom karijerom vani?
- Dogodio se paradoks da su me gledali u nekim velikim svjetskim filmovima. Imali su odnos prema meni iz onoga što radim u svijetu, iako mi je žao što možda moje najbolje filmske uloge nisu nikad došle u Hrvatsku. To su bili umjetnički filmovi. Primjerice, ‘Fugitive Pieces’, za koji sam dobio grand prix u Rimu na međunarodnom festivalu A-kategorije. To su i filmovi poput ‘La tregua’ s Francescom Rossijem, najvećim režiserom s kojim sam radio, ili pak ‘Broken English’. No, pamte me i po velikih uspjesima kakvi su ‘Saint’, Kubrickov ‘Eyes Wide Shut’, ‘The Snatch’ Guya Ritchieja. Tom sam ulogom postao na neki način popularan u cijelom svijetu. Kuda god idem, svi me prepoznaju, od aviona do restorana, kao lik Boris the Blade. To je zaista bio kultni film, u kojem smo svi, od Brada Pitta do mene, ostvarili odlične uloge. S druge strane, imam pozornost i kazališne publike zbog rada na Brijunima.
Kako vam je legla uloga Petra Hektorovića?
- Bila mi je jako zahtjevna i jako draga jer ju je bilo nemoguće teško odigrati na tom starohvarskom narječju, što je jedan arhaični jezik. To mi je pošlo za rukom kad sam bio mlad glumac i kad smo radili mnogo toga iz dubrovačke povijesti iako je ovo još dalje od tog starodubrovačkog jezika. Zahtjevno je i što je to povijesni film - 16. stoljeće, vrijeme koje imalo svoje zakone, način na koji se odijeva, govori, hoda. No, jako sam zadovoljan kako smo odradili taj težak posao za Milana Trenca, režisera i scenarista. Imao sam divne partnere, Leona Lučeva i Bojana Brajčića, moju Inge Appelt s kojom sam nekad bio partner, a sada smo, nakon toliko godina, opet igrali na filmu, kao i moje studentice koje su igrale veće uloge kao mlade djevojke.
Snimalo se čitavo vrijeme na moru, na potezu između Hvara, Brača i Šolte. Je li u eksterijeru teže raditi?
- Teško je bilo. Jednom sam se zeznuo na snimanju i završio na hitnoj. Mislio sam da imam srčani udar. Bio je to nekakav napad, boljela su me pluća, prsa jer smo svoju malu barku zavezali iza malog parobroda koji nas je vozio. Nisam osjetio da sam pet, šest sati sjedio na toj barci, a dim od parabroda direktno je išao u mene. Kolabirao sam. Bilo je opasno, no inače je ribolov divan i krasan, a i jako težak ako se njime baviš ispravno. To je težak zanat, treba biti spretan. Imam prijatelja Adija Hanića, s kojim upravo idem u ribolov. On je čudotvorac. Idemo loviti mole, možda uleti poneka škarpina, a iza toga ostajemo na lignjama. Lovimo ih na peškafondo dok je dana, a kad se malo zamrači, lovimo ih na panulu.
Kako ste savladali način robolova iz 16. stoljeća?
- Nije se mnogo razlikovalo. Udica je udica. Vidjelo se kako su udarali da ribu stjeraju u mrežu, jer više su se tada ribe lovile na male mreže. Nije bilo ovako velikih. Imali su svoje zakone tjeranja ribe s jednog kraja uvale na drugi. Obično bi se riba namamila u malu uvalu i tamo se onda mreža zatvarala kao kad se ide pod sviću. No, to se samo može kad je bonaca i mjesec. Dovedeš je u valu, zapašeš dio mreže kamenjem na kopnu i drugim dijelom mjesto gdje je riba stala i zatvoriš je. Onda izađeš iz čamca i povlačiš ribu s dva kraja i vadiš je.
Jeste li se i sami okušali u toj vrsti ribolova?
- Jednom smo u Stinici na taj starinski način lovili ribu moj prijatelj Damir Galetović i tamošnji iskusni ribar Joso. Cilu je noć Joso svitlio s malom barkom, doveo je ribu, dao nam mrežu. Mi smo cijelo vrijeme pili u vali. Zapasali smo mrežu, stavili kamenje na nju, a on je mrežom i čamcem zapasao cijelu valu, došao na drugi kraj i kad je počeo potezati, riba je pobjegla s one strane gdje smo mi loše stavili kamenje jer smo previše popili. A bilo je barem 60, 70 kilograma ribe. Došao je do nas, onako umoran od cijele noći, i rekao: ‘E moj šjor Damir, ne radi se to tako’. Taj mrki pogled pamtit ću do kraja života.
Tijekom snimanja umrla je vaša velika prijateljica Milena Dravić, koja vam je svojedobno poklonila brod svojeg supruga, također vašeg bliskog prijatelja Dragana Nikolića. Ide li taj brod u ribe?
- Zvala me je dva mjeseca nakon Draganove smrti, kad sam bio u Beogradu, i rekla da je Gagin brod odlučila pokloniti meni. Još ga nije ni stavio u more kad se razbolio, završavao ga je, bio je to nov brod. Rekao sam Mileni da već imam dvije barke i zahvalio joj se. No, ona je, kao i obično kad bi se naljutila na mene, rekla: ‘Ne lupetaj’ i dodala da želi da imam uspomenu na njega. Prebacio sam ga u Hrvatsku i dao mojim ljudima da njim prevoze mlade glumce na probe i predstave. Sad je u floti brijunskog teatra Ulysses. Na njemu piše Gaga, uz sliku mog druga Dragana Nikolića kao Popaja u mornarskoj majici. Sad nas Gaga vozi i Dragan Nikolić je svaki dan s nama tijekom ljeta. Čuva nas i štiti.
Očekuju li vas novi projekti vani?
- Dva bi filma trebao snimati u Americi. Jedna mlada redateljica pokušava svoj prebaciti u London, da tamo snimamo, a drugi bi se trebao raditi u New Yorku i na Novom Zelandu. Redatelj je Gregor Nicholas, čovjek s kojim sam radio ‘Broken English’, jako uspješan film u kojem sam imao glavnu mušku ulogu. Opet sam dobio fantastičnu ulogu, oca glavnog junaka. To je priča između oca i sina, izvrstan scenarij, i nadam se da ćemo ga ove godine odraditi.
