Šibenski glumac s hollywoodskom karijerom Goran Višnjić ni ovoga ljeta nije zaobišao rodni grad i Međunarodni dječji festivala (MDF). Do Hrvatske je, kako kaže za Šibenski portal, sada puno lakše od kada se prošle godine s obitelji preselio iz Amerike u Englesku. Uvijek rado viđen i drag gost, Višnjić se na festivalu i u šibenskom teatru koji su obilježili njegovo odrastanje, osjeća kao u vlastitom domu.
Zato mu nije bilo teško prihvatiti poziv da mjesto u gledalištu iz kojeg je sa sinom pratio večernje predstave i festivalska događanja, na kratko zamjeni onim na sceni. Najmlađim Šibenčanima, Višnjić je tako u društvu kolegice Oriane Kunčić, čitao knjige i slikovnice uključivši se u obilježavanje Godine čitanja, nacionalnu kampanju poticanja čitanja koju je snažno podržao i 61. MDF. "Ježeva kućica" Branka Ćopića, bio je njegov prvi izbor, jer je, kako je kazao, to priča koju su njemu čitali kad je bio dijete, a kasnije ju je on čitao svojoj djeci. Druga je pak bila priča o nevjerojatnom životu legendarnog fizičara Stephena Hawkinga, što i ne čudi s obzirom na Višnjićevu ljubav prema znanstvenoj fantastici.
- Knjige su nama u ono vrijeme bile kao zrak, kao hrana. Moja generacija bez knjiga nije mogla živjeti – kaže Višnjić i dodaje kako je svjestan da danas u vrijeme interneta i dostupnosti različitih medija mladi više toliko i ne posežu za knjigom.
- Počeo sam čitajući bajke, a onda sam prešao na mitove i legende svih naroda. Nakon toga nekim logičnim slijedom završio sam na zananstvenoj fantastici. To mi je i danas omiljena literatura. Na svom iPadu imam složene knjige za sljedećih godinu dana. Svaku večer prije spavanja moram čitati i uvijek sam u panici da izgubim iPad, pa zato u rezervi uvijek imam i knjigu u papirnatom izdanju – iskreno će Višnjić prisjećajući kako je svojedobno, na čuđenje majke, ljetne dane umjesto na kupanju, provodio kod kuće uz knjigu. Morao je kaže do kraja pročitati 'genijalnu knjigu' "Bojno polje Zemlja" Rona Hubbarda.
Iako je u proteklih godinu dana, zbog korone svjetske filmska industrija gotovo stala, Višnjiću ta nametnuta stanka nije nimalo smetala.
- Posla nije bilo. Nitko nije radio. Nešto je bilo u Novom Zelandu, jer su, kao otok, mogli napraviti doslovno pravu karantenu. U Los Anglesu i danas se radi s 20 posto kapaciteta kada je riječ o filmovima i televizijskim serijama. Ali mi smo se u koroni preselili u Englesku. Prodali smo kuću u Americi i dobro nam je došla ta prisilna pauza, jer je bilo prilično komplicirano preseliti i svu tu životinjsku menažeriju. Imam tri mačke i četiri psa – uz smijeh će ovaj glumac šibenskih korijena.
Ali nije samo promjena adrese ono po čemu će Višnjić pamtiti ovo korona vrijeme. U tom razdoblju intenzivno se posvetio pisanju. Tu je sklonost od djetinjstva dijelio s glumom, a danas mu je pomalo žao što ga kao klinca prema tomu nisu više usmjeravali.
- Pisao sam cijelo ovo vrijeme, ali ne smijem govoriti o projektu. Mogu samo reći da se radi o hrvatskom stripu koji pokušavam napraviti kao tv-seriju. Prijatelj i ja radili smo svakodnevno i cijelo vrijeme čuli se preko Zooma i i WhatsAppa. Napravili smo puno posla, napisali 10 epizoda, cijelu prvu sezonu. Sada tražimo partnere koji bi nam se pridružili nam tom projektu. Kad sve bude spremno, moći ću o tomu više govoriti – istaknuo je Višnjić.
Otkrio je, međutim, kako u skoroj budućnosti u planu ima i suradnju sa šibenskim teatrom.
- Kada i danas dođem u kazalište, osjećam se kao da sam došao sebi doma. Ta zgrada, ljudi... Mi smo tamo od 5. razreda osnovne škole do kraja srednje provodili jako puno vremena. Sjećam se da smo radili "San ljetne noći" s Ninom Cvek. Dogodilo se i kasnije da je moja generacija na Akademiji dramske umjetnosti bila i još jest, jedna od najjačih generacija. Imali smo, po mom mišljenju, najbolje profesore koje smo mogli imati od Neve Rošić, pokojnog Tonka Lonze, Joška Juvančića Jupe... Moram priznati da me prati sreća. Sada kada smo bliže Hrvatskoj, planirali smo jednom mjesečno dolaziti, ali se to u koroni ipak dogodilo. Ali, ne žuri mi se. Plan je raditi i neke stvari u šibenskom teatru i općenito više u Hrvatskoj, u kazalištu, stati malo na loptu... – zaključio je Višnjić.