- Miki ovdje.
- Dobar dan gospodine Manojlović, novinarka je, MojPortal. Imamo dogovoren intervju u podne, u bjelovarskom Hotelu Centar pa samo provjeravam vidimo li se kroz sat vremena.
-Imamo dogovor u podne, istina, ali meni je rečeno u Hotelu Esplanade u Zagrebu.
- Kako to mislite u Zagrebu? Zezate li vi to mene ili? Vi večeras igrate u bjelovarskom Domu kulture, trebali biste biti u Bjelovaru.
- Sinoć sam došao u Bjelovar, no nakon nekih sastanaka uputio sam se u Zagreb gdje sam prespavao i tu vas čekam.
- Ma nemoguće. Pa to je neki nesporazum... Ne znam što bih Vam rekla. Kako ćemo sada to riješiti, kada stižete u Bjelovar?
- Ma vidimo se, da, da, u Bjelovaru, samo sam se malo našalio s vama!
- Uh, i pomislila sam da je šala, no baš ste bili ozbiljni i uvjerljivi.
Ovako je otprilike zvučao moj prvi razgovor s jednim od najvećih glumaca na našim prostorima, Predragom Mikijem Manojlovićem. Od početka 70-ih godina snimio je više od 40-ak kazališnih predstava, glumio u više od 70-ak filmova i nekoliko serija. Vrata glumačkog svijeta otvorena su mu, ne samo u Srbiji ili na prostoru bivše Jugoslavije, već diljem Europe. Francuska, čije državljanstvo ima zahvaljujući baki i ocu, njegova je druga domovina i kako sam kaže, nikada na ničija vrata nije morao kucati. Naprotiv, od prvih glumačkih koraka, svi su znali tko je on i kako radi svoj posao, piše Moj Portal.
A ono u što smo se mi uvjerili jest da je Miki prije svega veliki, ali istodobno i jednostavan čovjek u čijem je društvu iznimno ugodno. Prošli smo mnoge teme, od svakodnevnih teza pa sve do životnih postignuća. Kada govori o svojoj prerano preminuloj prijateljici Miri Furlan, oči mu zasuze. Posebno je bio emotivan i kada smo ga pitali kako je postao glumac. On, naime, taj životni poziv koji u njemu čući još od najranije dobi uopće ne može odvojiti od svojeg privatnog dijela života. To je jednostavno on.
Miki. Otkada, kako i zašto je taj nadimak između vašeg imena i prezimena? Nije da baš ima veze s „Predrag“ ili „Manojlović“?
- To mi je pitanje već ranije znalo biti postavljeno, no onda je zaboravljeno. Moja mama, kada sam bio beba, me prozvala Miki bez ikakve veze s imenom ili prezimenom. Govorila je da sam bio jako napredna beba, da sam imao debele obraze, pa je iz šale rekla da izgledam kao Miki kada zviždi i napušu mu se obrazi. „Miki“ je tako bio aktualan u osnovnoj i srednjoj školi i na akademiji, a potom je došla i moja prva premijera koja je bila odlučujuća za ovo javno „Miki“. Za to je bio zaslužan režiser Miroslav Belović, čovjek koji je za mene dan danas nezaboravan. On je od onih režisera koji je režiju studirao na GITIS-u, Ruskoj akademiji kazališnih umjetnosti u Moskvi. S njim je bio i Stevo Živon i brojni drugi poznati režiseri iz Hrvatske i Slovenije. Belović je inače bio prepun režiserske energije koja je bila krajnje pozitivna i hiperintenzivan. On je stalno širio optimizam koji je izbijao iz svake njegove režije. Sve nas je gurao u sebe same. Predstava se zvala „Legenda o Bošku Buhi“, partizanskom bombašu koji je poginuo mlad. To je bila prigodna predstava jer se dogodila 20 godina nakon što je osnovano kazalište u Beogradu koje se zvalo Boško Buha po tom hrabrom vojniku. To je bilo prvo dječje kazalište u bivšoj Jugi, Trešnja tada nije postojala. Među prvima je, sjećam se bio Festival djeteta u Šibeniku koji se zadržao i do današnjih dana. No, vratimo se Mikiju. Ja sam dakle, u toj predstavi glumio lika po imenu Sava Jovanović - Sirogojno koji je bio najbolji drug Boška Buhe. Režiser Miroslav Belović je tada odmah rekao „pišite Miki“. Do 1975. godine kada je, uslijedio „Grlom u jagode“ već je bilo gotovo. Miki tad, Miki u ostalim predstavama nakon toga, i Miki i dan danas. Ja sam se na to naviknuo, no u suštini, to je tako glupo.
Je li „Miki“ sada dio vašeg identiteta?
- Pa i nije. A nije ni Predrag jer je to nekako izgubljeno.
A kako vas zovu prijatelji?
- Miki.
A i na telefon se javljate s „Miki“. Znači da je češće Miki nego Predrag?
- O da, puno češće.
Sada kada smo riješili kako ću vas oslovljavati, Miki, koji ste put u Bjelovaru?
- Četvrti. Prvi put sam bio s Bogdanom Diklićem. Tada sam upoznao njegove roditelje, a njihova je kuća bila preko puta dvorane čuvenog i velikog rukometnog kluba Partizan. Upoznao sam tada Hrvoja Horvata i veliku generaciju rukometaša koji su držali europski rukomet. Drugi puta sam snimao, ali ne u Bjelovaru već sam došao usput, to je bilo 80-ih godina, pa nakon rata jednom i evo me sada.
Što vas asocira na Bjelovar, jesu li to neki ljudi, mjesta, uspomene…?
- Imena baš i ne pamtim, no sjećam se kuhara kojeg su zvali Medeni. To je Branko Ognjenović, on je svjetska faca. A dobro pamtim i vučjaka od Bogdana Diklića koji je bio veliki, crnosmeđe boje. Imao je kućicu u dnu dvorišta, baš ga dobro pamtim. Naravno, tu su još tri čovjeka koji su meni bitni. To su Bojan i Goran Navojec. S Bojanom sam radio film i predstavu, no i izvan toga smo se viđali. Radili smo „Nek ostane među nama“ i „Kralja Leara“ u HNK. A Gorana sam gledao u filmu Filipa Šovagovića, 'Visoka modna napetost' kada sam bio u žiriju vukovarskog festivala. Goran je bio izvrstan, glumio je lokalnog moćnika sa širokom kravatom i tada sam rekao kako ne smijemo propustiti to. Iako nije bila predviđena nagrada za najboljeg glumca, Đelo Hadžiselimović, Branko Šomen i ja smo odlučili kako Goran mora dobiti nagradu za najboljeg glumca. On to niti ne zna, saznat će sada. Treći je Bjelovarčanin kojeg se rado sjetim Boris Buzančić, stariji kolega kojeg sam gledao više puta još kao klinac u Zagrebu i Splitu. Brodom sam namjenski došao u Split i u HNK gledao izvedbu „Hrvatskog Fausta“ Slobodana Šnajdera. I na BOK fest sam bio više puta zvan, no nisam nikada mogao doći zbog obveza, sada se pružila prilika i za to.
Ljudi vas jako vole ovdje, jeste li toga svjesni?
- To je istina, ja to znam i tako je uvijek bilo u Hrvatskoj. Glupo je reći, ali i šire. No, ja to osjećam.
Znam da je možda teško pitanje, no u koliko ste filmova ukupno glumili, koliko serija, kazališnih predstava… Znate li barem okvirni broj?
- Jako puno, uuuuh! Nisam toliko puno u serijama koliko u filmovima i kazalištu. Jedna od serija mi se posebno urezala u sjećanje, „Na terapiiji“, no nije nikada prikazivana u Hrvatskoj, iako su dvije hrvatske glumice glumile – Branka Cvitković i Nataša Janjić. Kada govorimo o filmovima, sigurno ih je više od 70, dok je kazališnih predstava preko 40.
Koliko vam znači ovaj sada dolazak? Večerašnju predstavu „Dok nas smrt ne razdvoji“ koja se prikazuje u sklopu BOK festa napisala je vaša bliska prijateljica Mira Furlan, scenski je govor napisao Bogdan Diklić, vi ste ju režirali i glumite. Kako se osjećate s obzirom na sve okolnosti?
- Mira je otišla. A ne znam jeste li vi primijetili kada netko ode, da ljudi generalno govore o sebi, a ne o onome tko je otišao. O Miri Furlan su govorili oni koji nisu smjeli zucnuti o njoj. Dok je bila živa nije ih nigdje bilo, a ja o tome imam pravo govoriti jer sve znam. Znam kako je bilo prije rata, za vrijeme rata i nakon rata, kao i što se događalo i izvan Hrvatske i Srbije kada je u pitanju odnos prema Miri Furlan. Neću spominjati njihova imena, no nisu smjeli beknuti, ali su se javili i to superiorno govoreći o Miri i sebi. Sram ih bilo! Da su joj bili zaista ravni, drama „Dok nas smrt ne razdvoji“ bi bila odigrana u Hrvatskoj prije nego što ju je Manojlović pročitao.
Nitko to nije prepoznao, nitko nije vidio taj potencijal i bogatstvo sadržaja. Mira je bila jedna od rijetkih, netko s fundamentalnim, bazičnim obrazovanjem, širokom kulturom, netko tko ima odnos prema svijetu, netko tko je opismenjen, netko tko zna misliti i čitati druge, razumjeti i nagraditi druge, ući duboko u smisao toga što pišu osrednji, dobri i loši svjetski pisci. Njen odlazak je nenadoknadiv. U vrijeme rata, sve što se događalo s njom i Goranom, ja sam rekao da je to osoba kojoj se ja duboko klanjam. To je istina, to je moj odnos prema njoj. Predložak drame je pretrpio neke preinake tokom rada, Mira nije bila previše sretna zbog toga, no kada je pogledala predstavu, rekla je da sam bio u pravu. Jako sam sretan što smo to odradili. No, apsurd je da se drama koja govori o Zagrebu 70-ih, a koju je napisala Mira Furlan, rođena u Zagrebu, u Petrovoj ulici, premijerno izvodi u Beogradu i to na hrvatskom jeziku. Raduje me što znam da je Mira duhom prisutna, a ovo što smo mi sada razdvojeni, sada ne filozofiram, ali to je samo privremeno. Mi smo samo turisti, i vi i ja. U Zagrebačkom kazalištu mladih dvaput smo izveli ovu predstavu, to je bio Mirin veliki povratak u Zagrebu, no ona nije došla. Bio je njezin duh, a ljudi su bili jako zadovoljni predstavom.
Koliko vam je zahtjevno što ste režirali predstavu u kojoj ujedno glumite?
- Režija mi je uvijek bila dostupna, no nikad ju nisam razvijao. Ona nije bila moja želja ili opsesija. No, ovo je nešto drugo, duboko sam osjetio ogromne mogućnosti, ne tako vidljive, u ovoj drami koju je Mira napisala, ono pravo zbivanje koje se ne vidi. Nakon toga radio sam Romea i Juliju, a radio sam i Black Bird, odličan komad o pedofiliji. No, to je sada neka druga priča.
Gluma… Znamo da su vam otac i majka bili glumci. No, kada ste vi znali da želite poći njihovim stopama?
- Kao maleni dječak nisam išao u jaslice, u vrtić nego su me majka i otac vukli sa sobom, čuvali su me po garderobama i kazalištima. Protivno svojoj volji, vidio sam svašta. Kako na sceni, tako i iza nje. Dakle, to je cijeli moj život, ne mogu jedno od drugoga odvojiti, to je moj identitet, to cijeli život živim. Shvatio sam sve zamke površnosti kazališta i filma, besmislenost zanata, kao i sve vrline ozbiljnog istraživanja o samome sebi kroz tu pojavu koju ja ne mogu definirati. Jer što je to gluma? To je neki eksperiment sa samim sobom i nad samim sobom, a ne nad drugima. To je nešto jako opasno i duboko, nešto što je naposljetku jako časno. Jer ako nemate eksperiment u glumi, vi ne dolazite do sebe. I zato režiseri nikada ne mogu biti glumci.
Jeste li puno uloga odbili, onih u kojima se niste vidjeli?
- Jesam, dosta njih, ali sam nekada radio i kompromis, ali to je bilo za velike pare. Naprosto, to je bilo neophodno. Kompromisi moraju postojati, ali ne mogu biti ideja vodilja.
Koliko su vaši roditelji, također glumci, bili zadovoljni što ste krenuli njihovim stopama?
- Nikako nisu bili zadovoljni, oni su me odgovarali i bili su u pravu kada su mi govorili što takav način života sa sobom nosi. Znao sam da je to tako. Kao što znam da je jako teško doći do prepoznatljivosti. A još je teže ostati tu gdje ste došli. Svi koji nisu dotaknuli to, a imaju talent – jako su nesretni. Nagledao sam se toga kroz život. I što je na kraju taj dar, talent? Nekada je to nedovoljno jer podrazumijeva cijeli niz drugih stvari za koje se treba potruditi.
Kako ste prihvatili novo normalno, lockdown, pandemiju koja još uvijek ne jenjava…?
- Došao sam u fazu da sam rekao da će ovo potrajati dovijeka, a i sada mislim tako. Bojim se da će najpozitivniji ishod biti to što ćemo se, kao protiv gripe, cijepiti jednom godišnje. Dalje od toga neće biti, nimalo nisam optimističan. Ali nisam niti pesimističan. U vrijeme lockdowna sam se izolirao. Pas, planina i ja. Sadio sam vrt, radio nešto što dotad nikada nisam. Uzeo sam knjige, proučavao Internet i okušao se u povrtlarstvu. I to uspješno.
Miki, u godinama ste kada biste mogli reći „dosta mi je rada, idem u mirovinu, neću više glumiti“. Kako vi razmišljate, radite li svoj posao s istim žarom kao i ranijih desetljeća?
- Ne znam, ja ne razmišljam, ja naprosto postojim. Nemam potrebu za tim. Nisam „glumoman“, ne moram stalno glumiti, stignem se između uloga odmoriti. Nisam nikada kucao ni na kakva vrata, ja sam imao ulaz u profesionalnom svijetu. I tako je od mog prvoga filma „Samo jednom se ljubi“, tu su obje Zlatne palme…, ljudi su znali tko sam. I danas mi to olakšava sve, kao i činjenica da imam francusku nacionalnost.
U kojem ste vremenu bili zadovoljniji, koje vas je vrijeme činilo sretnijim kao glumca? Jesu li to prošla vremena, prve uloge, stariji filmovi ili je to današnjica – sa svim svojim dostignućima, tehnologijom, užurbnošću?
- Globalno gledano, danas se smatra kako kultura više nije toliko potrebna. Ona je tu, među nama, no iz generacije u generaciju sve je manje potpora kulturi i mi više ne živimo u vremenu renesanse i humanizma, mi živimo u vremenu „dehumanizma“ i profita. Društvo mora voditi računa o bazičnim stvarima – a to su zdravstvo, školstvo i kultura. A ključ svega u suštini je u, možda će vam to sada zvučati subjektivno, ali upravo u kulturi! Kultura je ključ smisla i života.
Miki, naposljetku, što ćete nam reći, a da nikome niste rekli?
- Pa ne znam što bih vam rekao, ima toliko toga što nikome nisam rekao, ne znam što bi prije. Evo, ako večeras dolazite na predstavu u bjelovarski Dom kulture, nikako nemojte sjesti u prvi ili drugi red. Bit će vam teško pratiti radnju jer su kreveti visoki pa ništa nećete dobro vidjeti. Dakle, nikako ne prva dva reda.
