Mia Dimšić spremna je za osvajanje svijeta. Kantautorica iz Slavonije na svoj 31. rođendan ostvarila je dugogodišnji san i objavila "Monologue", prvi album na engleskom jeziku, te pokazala tako da se i noćna mora može pretvoriti u divan san, jer naslovna pjesma albuma nastala je nakon jednog groznog sna kojeg se Mia danima nije uspjela otresti. Sada, uoči promocije albuma koju će održati 26. studenoga u KD Lisinski, Mia ne krije kako će baš s ovim albumom probati u javu pretvoriti još jedan svoj san, te se pokušati sa svojim pjesmama na engleskom jeziku probiti na inozemno tržište.
Koliko dugo ste stvarali ovaj album?
- ‘Monologue‘ ima 11 pjesama, a gotovo sve su nastale tijekom 2021. godine. Jedna od njih bila je i ‘Guilty Pleasure‘, s kojom sam se otprilike pola godine nakon što je nastala prijavila na Doru, pobijedila i otišla na Eurosong, i to je potpuno promijenilo smjer mog života i karijere. Eurosong mi je dao veliku vidljivost i izvan regije, pa mi je to bila još veća motivacija da što prije završim album. Inicijalno smo moj tim i ja htjeli da on izađe i prije samog nastupa u Torinu, ali količina obveza je u tom trenutku bila tolika da fizički nismo uspjeli kročiti u studio, a kamoli sve pozavršavati. Sve se u životu događa s razlogom pa vjerujem da je album na kraju, zapravo, izašao točno onda kada je trebao i kad sam spremna iza njega stati sto posto. Jako sam sretna što je vani i svaka poruka i komentar slušatelja, bilo mojih najbližih ili ljudi koje ne poznajem, me baš raduju.
Kako se odvijao rad na ovom glazbenom projektu?
- Prvo smo napisali sve pjesme, odabrali one koje su nam se činile najbolje i krajem 2022. godine s njima počeli eksperimentirati u studiju. Neke pjesme su tražile akustiku, neke programiranje, neke nešto između i nismo se htjeli opterećivati time da sve moraju biti napravljene na isti način, nego smo odlučili svakoj dati da diše kako je za nju prirodno. Iz tog razloga na albumu je radilo čak šest producenata ili producentskih dvojaca, a to su: Ivan Pešut, Rando Stipišić i Luka Mrduljaš, Bojan Šalamon Shalla, Ivan Huljić i Hrvoje Domazet, Ante Gelo i Vedran Baotić. Uz mene su kao autori ovdje, kao i uvijek, Vjekoslav Dimter i Damir Bačić.
Jeste li pjesme pisali na engleskom jeziku?
- Da. Naknadno su neke od njih dobile svoje prijevode, odnosno prilagođene tekstove na hrvatskom (riječ je o mojim novijim singlovima ‘Netko drugi‘, ‘Stranac kojeg znam‘ i ‘Ništa ili sve‘). Budući da sam po struci prevoditeljica, osjetljiva sam na književno prevođenje i izbjegavam ga koliko god je moguće. Neki prevoditelji će vam čak reći da ono i ne postoji, postoji samo pisanje novog teksta na ciljanom jeziku u istoj metrici s pokušajem da se zadrži atmosfera, što smo zapravo i radili.
Jednom ste rekli da vam je pjevanje i pisanje na engleskom omiljeno. Zašto?
- Zato što je engleski nevjerojatno fleksibilan i prozračan jezik koji nema padeže, nema četiri vrste naglasaka kao primjerice hrvatski, ima jako puno jednosložnih i dvosložnih riječi i puno kombinacija rime, dovoljno da se nikad ne ponavljate dok pišete. S vokalne strane, ima puno samoglasnika i nekako je otvoreniji nego slavenski jezici koji uglavnom pršte suglasnicima. Uvijek kažem da engleski nije bez razloga trenutni svjetski jezik. Gotovo kao da ga je netko umjetno uzgojio da bi to bio.
Zašto se album zove "Monologue"?
- ‘Monologue‘ je ime prve i posljednje pjesme na albumu (budući da se nismo mogli odlučiti između dvije studijske verzije), ali i riječ za koju sam osjećala da najbolje opisuje njegovu poantu. Za mene je svaka pjesma moj mali monolog. Ona podnosi i teške i lake stvari, u njoj su komplicirani osjećaji pitki. U pjesmi mogu reći puno toga što mi je teško u razgovoru čak i s najbližima. Oduvijek sam pisanje doživljavala kao mali uglazbljeni isječak iz dnevnika. Nadam se da će slušatelji osjetiti da su sve priče na albumu iskrene i proživljene.
Gdje ste sve pronalazili inspiraciju za pjesme s ovog albuma?
- Kao i uvijek, u bilo čemu što me okružuje. Pjesma ‘Monologue‘ je nastala nakon jednog groznog sna kojeg se nisam mogla otresti danima. ‘Darcy and Elizabeth‘ bavi se idejom da su mi omiljeni ljubavni junaci iz knjiga i filmova stvorili nerealna očekivanja od ljubavnih odnosa, ‘Foot in mouth‘ govori o strancu kojem sam sa 17 godina prišla i tražila ga broj, ali mi se nikad nije javio, ‘Airplane Hearts‘ je nastala kad sam letjela za Ameriku i pored mene je sjedio dečko iz Los Angelesa koji mi je danas jedan od najboljih prijatelja... To su sve nasumične crtice iz mog života koje su me na neki način obilježile.
Imate li s ovim albumom planove za proboj na inozemno tržište?
- Da, definitivno ću pokušati. Za snove mi ništa nije teško.
Album je izašao na vaš 31. rođendan. Gdje ste feštali, u kojem društvu?
- Budući da je to ujedno bio dan izlaska albuma, bilo je jako radno i nisam baš uspjela proslaviti, osim s bendom i gostima na snimanju, što je isto bilo jako lijepo. Nije mi bilo krivo jer je taj album bio sve što sam si željela posljednjih nekoliko godina i bila sam u ekstazi što je napokon izašao iz ladice. Uvijek stignem proslaviti naknadno, ali to će biti nešto lagano za ekipu. Nisam neki veliki ljubitelj vlastitih rođendanskih proslava.
Što ste samoj sebi poželjeli za rođendan?
- Da i dalje budem okružena ovakvim nevjerojatnim ljudima i da svi budemo zdravi. Odmah iza toga ide želja da album ‘Monologue‘ nađe svoj put do što većeg broja ušiju.
Promociju albuma imat ćete 26. studenoga u Lisinskom. Veselite li se tom nastupu?
- Jako se veselim jer nismo dugo bili u Lisinskom, a to mi je jedno od najdražih mjesta za nastup. Veselim se i premijernom izvođenju novih pjesama, a i svom bendu koji će na bini biti u proširenom sastavu pa će nas biti čak devetero na pozornici, ne računajući goste. Još jednom od srca pozivam sve koji su taj dan u Zagrebu ili okolici da nam se pridruže u 19 sati.
Hoćete li imati goste na tom koncertu?
- Gosti će mi biti moja dva dueta, Marko Tolja i Neno Belan. Dva velika zafrkanta i draga prijatelja pa ne sumnjam da će nam u backstageu biti zabavno i opušteno, osim što će publika, naravno, uživati u njihovu nastupu na pozornici.
Imate li tremu uoči izlaska na scenu i kako je se rješavate?
- Nisam veliki tremaroš, ali uvijek osjećam lagani pritisak da se ljudi dobro provedu i da im pripremimo nešto lijepo. Najveći mi je strah da je ljudima na koncertu dosadno. Sve ovo ostalo, hoću li nešto krivo otpjevati, reći, pobrkati... mi je zapravo nebitno ako vidim da se oni dobro zabavljaju i lijepo im je. Što je priprema bolja, trema je manja jer osjećam da imam kontrolu nad situacijom kad znam točno što u kojem trenutku trebam raditi. Uvijek volim neposredno prije velikih koncerata malo biti sama sa sobom i zahvaliti se što sam uopće tamo i što su ljudi kupili kartu i došli poslušati. To me digne i onda sam spremna za sve.
Publici ste se predstavili 2015. godine: od tada do danas imate četiri albuma, predstavljali ste Hrvatsku na Eurosongu, višestruka ste dobitnica Porina... Što dalje?
- U proljeće sljedeće godine stiže i novi album na hrvatskom koji smo upravo ovih dana dovršavali u studiju. Bit će tu singlova iz prošle godine, ali i šest potpuno novih pjesama. Osim toga, sigurna sam da je ovaj album na engleskom tek prvi u nizu pa kreativnog rada neće nedostajati. Imam puno želja i snova i, čim dosegnem jedan, kao da se na taj jedan otvori pet novih. Valjda je to znak da obožavam ono što radim. Želim se što više razvijati kao izvođač i autor, pomicati svoje granice i skupljati iskustvo u svakom smislu.
Je li točno da biste se jednom voljeli okušati kao glumica? Kakvu si ulogu priželjkujete?
- Istina, voljela bih jednog dana pokušati glumiti, ali ne vidim se u tome trajno, više bih voljela imati to iskustvo i vidjeti kakav bi to bio osjećaj. Neka život to izrežira onako kako najbolje zna. Ako sam nešto shvatila do tridesetih, to je da se životu ne valja puno uplitati u proces. On uvijek zna puno bolje od nas kada i kako smo za nešto spremni i onda nam to i dostavi.