Drago mi je, ali baš. Hvala svim čitateljima Jutarnjeg lista koji su mi dali svoj glas, ali i onima koji nisu, i to stoga što je lista nominiranih u ovoj kategoriji bila izuzetno kvalitetna i čitateljima koji su glasovali po poštenim kriterijima nije bilo lako odlučiti čije ime će kliknuti - kaže Ivana Petrović, koja je zahvaljujući brojnim glasovima naših čitatelja ušla u drugi krug Zlatnog Studija u kategoriji najbolje televizijske novinarke.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Jedna od najpoznatijih novinarki, reporterki, komentatorica i urednica Vanjske politike na Novoj TV, koja svoj posao radi desetljećima, u prvom krugu Zlatnog Studija bila je među rijetkima koji nisu "upogonili" glasačku mašineriju. Dok su ostali nominirani za našu nagradu mahom na društvenim mrežama pozivali ljude da im daju svoj glas, ona kaže kako za to nije imala živaca. Zašto?
- To zahtijeva ogroman angažman i vrijeme, a i moram biti iskrena, ne volim ono ‘ja sam, ja sam, mene, meni, ja, ja, ja…‘ To veliko ‘jakanje‘ čitam kao izraz nesigurnosti i nedostatak profesionalnog samopouzdanja. Mislila sam: mnogo ljudi prati ‘Studio‘ i ako žele, glasat će. Tako je i bilo. Počeli su mi se javljati prijatelji, poznanici, Facebook prijatelji koje ne poznajem u stvarnom životu i pisati mi da su mi dali glas. Na Facebook profil sam stavila samo svoj intervju koji sam dala Jutarnjem listu, i to zato što mi je onako u finalu izgledao jako O.K. - govori novinarka, koju pitamo što je nakon toliko godina u novinarstvu potiče na to da i dalje mnogo i kvalitetno radi.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati dva puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE
Proročanstvo prijateljice
- Potiče me prije svega moja intelektualna radoznalost - kaže Ivana, koja je dio tima koji stvara najgledaniji informativni program u zemlji. Kakav je to osjećaj?
- Dobar je osjećaj raditi s timom Dnevnika Nove TV. Ono što našu šaroliku ekipu krasi je prije svega visoki stupanj kolegijalnosti i protočnosti informacija i kontakata - ističe vrsna novinarka. Je li kao curica znala da će biti novinarka ili je tada maštala o nekom drugom zanimanju?
- Ma kakvi novinarka, to mi kao curici nije bilo ni ‘u peti‘. Kao sve odlikašice htjela sam biti liječnica, pa profesorica kemije, pa sam negdje u trećem srednje mislila i na latinski (jako sam ga voljela) i starogrčki. To da ću biti novinarka govorila je jedino Ana, moja prijateljica iz djetinjstva još dok smo bile klinke. Eto, bila je ‘prorok‘. Odredio me jedan slučajni odlazak na radijsku audiciju - otkriva Ivana, koju pitamo kako je izgledalo njezino djetinjstvo.
- Slike djetinjstva, kao uostalom mnogima, najljepši su dio moga emotivnog inventara. Naša roditeljska kuća u Korčuli, treninzi plivanja na plivalištu KPK, odlasci na prvenstva, Moreška, more, teta Ljubica, moja prva učiteljica engleskog kad sam imala nepunih šest godina, mama i pape koji više nije s nama, ali i danas kad dođem u Korčulu mi se čini da će on izaći na prag naše kuće. Roditeljski dom je posebna emocija, a na ovo pitanje bih vam mogla odgovarati do sljedećega siječnja, jer toliko je lijepoga bilo - emotivno opisuje Ivana svoje djetinjstvo na Korčuli, otoku na kojem, kažu, svi lijepo pjevaju. Odnosi li se to i na nju i kakvu ona glazbu voli?
- Oliver, Jasna, Meri, Domenica, mladi Petar Šegedin, nastavite niz... Korčula je doista otok na kojem se rađaju ljudi sa sluhom. Da dođete u grad za npr. Veliki tjedan, iznenadili biste se kako Korčulani bez nekih velikih upjevavanja izvode stare crkvene napjeve. Ili za bilo koje fešte kad se spontano okupe klape. Mladi to njeguju, i to mi je drago. Ja imam sluha i osjećaj za ritam, ali ne pjevam više dobro kao nekad, jer mi glas nema isti raspon, vjerojatno zbog cigareta - priznaje Ivana.
Po čemu je ona prava Dalmatinka?
- Po svemu. Prije svega po naslijeđu tradicije do koje se u nas drži i po nazovimo to - kozmopolitizmu kojeg nam u mentalitet nije usadio turizam kako se misli, nego prije svega stoljetna tradicija pomorstva - kaže televizijska legenda koja je u novinarstvu prolazila stepenicu po stepenicu. Danas mladi ljudi često etape novinarskog puta, međutim, preskaču. Smatra li da je to dobro za njih i za novinarstvo?
Ljubav prema umjetnosti
- Ne, to nije dobro ni za njih ni za novinarstvo. Davno se u našim medijima prekinuo onaj prirodni krug od novinara početnika do komentatora i mentora. U ovoj profesiji profesionalno i životno iskustvo su neodvojive kategorije. Zreo novinar i komentator je neprocjenjiva vrijednost svake redakcije. Uvijek se trebaju imati na umu i gledatelji, oni jednostavno vjeruju tzv. sijedim glavama, kako se u TV žargonu nazivaju svi 50 plus - govori Ivana koja je novinarsku karijeru počela kao honorarna suradnica na radiju, a u tom je razdoblju radila i razgovor s frotmenom grupe Spandau Ballet, što nam danas zvuči nezamislivo. Sjeća li se tog intervjua?
- Hahaha! Pa kako ste se toga sjetili! Je, to je bila njihova turneja na kojoj su promovirali svoj novi album ‘Heart like a sky‘. Razgovarala sam s Tonyjem Hadleyjem, frontmenom grupe. Tada je bio mlad i veoma zgodan. Žao mi je što sam fotku s njima zagubila u tada čestim podstanarskim selidbama - kaže novinarka koja na TV ekranu djeluje britko i pomalo strogo, ali njezini prijatelji govore da je to daleko od njihove Ivane. Kakva je Ivana u slobodno vrijeme, što je opušta?
- Britka jesam i inače, ali stroga nisam, nego su teme kojima se bavim uglavnom ozbiljne i kompleksne. Prijatelji su prijatelji, odnos prema njima je uvijek osoban i topao. Prema prijateljima se ne rade odmaci kao prema npr. političarima. Opuštam se na razne načine. Poznato je da volim kuhati, i volim umjetnost svake vrste. Znam često reći da je sve prolazno i prizemno, a umjetnost je lijepa, vječna i nadahnjuje - ističe Ivana.
