Prošlo je 40 godina od premijere “Petrijina venca”, filma Srđana Karanovića koji je te 1980. godine ovjenčan Velikom zlatnom arenom na pulskom festivalu. Mirjani Karanović (63), koja je kao nepismena seljanka Petrija dobila Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu, bila je to prva glavna rola. Četiri desetljeća i mnogo vrhunskih uloga i nagrada kasnije, legendarna glumica nije se previše promijenila. Bila je i ostala jedna od najboljih, mnogi kažu i najbolja glumica s ovih prostora, žena silne energije potpuno unesena u svoju profesiju.
U kinima je upravo počeo igrati nagrađivani hrvatsko-švicarski film “Mare” redateljice Andree Štake, u kojem Mirjana Karanović igra majku glavne junakinje koju glumi sjajna Marija Škaričić.
Dobra suradnja
Karanović je, inače, glumila u sva tri filma Andree Štake - u “Gospođicama”, koje su dobile nagradu Srce Sarajeva, u “Curama” te u drami “Mare”.
- Za prvi film, ‘Gospođice’, Andrea je pisala scenarij misleći na mene. Lik koji igram pokreće radnju u filmu. U druga dva njezina filma imala sam male uloge. Konkretno za ‘Mare’ mi je rekla da se radi o dan-dva snimanja i pitala želim li to raditi. Naravno da sam pristala - kaže Mirjana Karanović. - Ta moja cameo uloga u ‘Mare’ nije samo jedna scena, znači nešto u životu glavnog lika, bitna je za nju. Doduše, Andrei sam rekla da bih se pojavila u njezinu filmu čak i da samo prođem kroz kadar, nije važno kolika je uloga.
Legendarna glumica ima samo riječi hvale za mladu redateljicu (a to uvažavanje je dvosmjerno jer Andrea Štaka uvijek ističe njihovu sjajnu suradnju).
- Radeći s njom počela sam malo drugačije gledati na glumu na filmu. Obogatila je moje glumačko iskustvo s jedne strane, a s druge, postojanje Andree Štake je za mene bio velik poticaj da se i sama počnem baviti režijom. Vidjela sam da je moguće da žena koja je početnik i koja još nema izgrađeno umjetničko samopouzdanje može biti stožer ekipe koja radi film. Kad sam to shvatila, odlučila sam se i sama okušati u režiji - objašnjava Mirjana Karanović.
Ona je svoj redateljski prvijenac, nagrađivanu dramu ‘Dobra žena’ koja govori o suočavanju s prošlošću i ratnim zločinima, snimila 2016. godine. Sada priprema svoj drugi film radnog naslova “Majka Mara”, za koji je scenarij napisao hrvatski redatelj i scenarist Ognjen Sviličić, a prva klapa trebala bi pasti u proljeće 2021. godine.
Predstava ‘Čitač’
- Uglavnom smo uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju, prošli smo sve fondove u regiji. To je priča o uspješnoj odvjetnici, razvedenoj ženi koja živi sa sinom. On iznenada umire - otkriva Mirjana. - Ona je cijeli život usmjerila na stjecanje, na stvaranje ekonomske sigurnosti, budućnosti za svojeg sina i njegovom se smrću sve mijenja. U pedesetima je, ne može imati drugo dijete... Film će se zapravo baviti time kako se ona uspijeva izboriti s tim gubitkom, što je žrtvovala, kako će dalje živjeti.
Koronakriza i silni problemi koje je svima donijela nisu je zaustavili. Osim kratkog razdoblja lockdowna, cijelu 2020. ima puno posla, što na snimanjima, što u kazalištu. Tako krajem listopada ima premijeru u Beogradskom dramskom pozorištu s predstavom “Čitač” Bernharda Schlinka. Igra Hannu Schmitz, bivšu čuvaricu u njemačkom konclogoru, ulogu za koju je Kate Winslet u filmu “Žena kojoj sam čitao” dobila Oscara.
- Imam i neka gostovanja, idem na Kosovo, imam dvije predstave u Prištini i tako... Radi se usprkos svim ograničenjima koje je nametnula pandemija. Moramo naučiti živjeti s koronavirusom. Dok se ne pronađe cjepivo, moramo se truditi broj zaraženih držati pod kontrolom i zato su jako bitne mjere - govori glumica i dodaje: - Sinoć sam bila na jednoj kazališnoj premijeri u Nišu. Situacija u kazalištu je neobična, glumcima sa scene sve izgleda drugačije jer je gledalište poluprazno. Meni to nikad nije smetalo. Inspiracija za igru na sceni nikad mi nije bilo puno gledalište, nego moja ljubav prema onome što radim.
Komentira probleme s kojima se suočava kultura širom svijeta zbog pandemije, crnoglede najave propasti kazališta poput one na londonskom West Endu, otkazivanje snimanja filmova i serija.
- Najteže je onima koji su se izdržavali isključivo od prodaje karata i kojima je važno da je gledalište uvijek puno da bi zaradili. No, sve se promijenilo, publike je manje i tako će biti još neko vrijeme. Da bi scena opstala, mislim da trebamo pristati na sasvim nove uvjete. Ja ću igrati za manji honorar, ali predstave će biti, ljudi će uživati u teatru, dobit će doživljaj i tako ćemo ići dalje - govori Karanović i objašnjava kako trenutačno izgleda rad na predstavi: - Glumci se stalno testiraju tako da mogu međusobno komunicirati na pozornici, publika je pod maskama. Sve se da srediti, samo je pitanje organizacije. Isto je tako s filmom.
Žena nije plijen
U razgovoru s njom često se spominju riječi energija, učenje, novi ciljevi. Jer, ona je od one sorte koja zna da se, ma koliko trajala karijera u nekom poslu, uvijek može nešto novo naučiti.
- Šalim se da je to možda zato što sam Vodenjak u horoskopu, ne volim da mi je dosadno. Ako mi baš mora biti dosadno, pristajem da mi bude dosadno u privatnom životu, da sjednem na kauč, ljenčarim, gledam televiziju... Ali da mi bude dosadno na sceni, u glumi koja je moja najveća ljubav u životu? Grozno! Ne mogu biti ‘izvođač glumačkih radova’, kako se to u bivšoj Jugoslaviji u šali nazivalo glumce. Ima takvih glumaca i to je u redu, ali meni je to dosadno. Uvijek kad glumim u predstavi iznenadim partnere nekim novim detaljem, nečim što je drugačije, nekako da meni bude zanimljivije. Tako održiš pažnju jer to nije samo mehaničko ponavljanje onoga što treba i što je redatelj postavio. Volim redatelje, volim da netko ima odgovornost, ali volim se i suprotstaviti, predložiti, sudjelovati u procesu nastanka predstave - objašnjava.
Kao glumica i redateljica zadovoljna je što je sve više žena redateljica u teatru i na filmu, iako se ne radi o nekoj drastičnoj promjeni.
- Sve je više žena koje pišu prije svega kazališne komade i tu ima odličnih tekstova. U cijeloj regiji je sve više odličnih redateljica - od Labine Mitevske u Makedoniji do Aide Begić i Jasmile Žbanić u Bosni... Naravno da je to uključivanje više žena u sve sfere industrije spor i težak proces. Sve te žene su morale biti duplo bolje od muškaraca da bi nešto postigle. I kad gledate po festivalima, i kod nas i u svijetu, vidite da se u glavni program često uvrste prosječni muški filmovi, ali ženski su uvijek perfektni. Žena da bi uspjela mora biti jako, jako dobra, muškarac ne toliko - kaže.
Govori i temama poput seksualnog napastovanja koje su danas iznimno aktualne u svjetskoj industriji zabave, te pokretu #MeToo koji se iz SAD-a proširio na cijeli svijet.
- Jako je bitno to što žene napokon govore o svojim iskustvima, a to je posebno važno za djevojke koje sada postaju žene. One shvaćaju da ne trebaju prihvatiti mobbing, zlostavljanje u bilo kojem smislu, pa i seksualno, kao normalan dio bilo privatnog bilo poslovnog života - komentira Mirjana koju iznimno cijene i kao borkinju za ljudska prava i jednakost.
Tzv. komplimenti
Dodaje da se ništa neće automatski promijeniti, no dobro je što danas mnoge mlade žene imaju drugačiji pogled na to trebaju li reagirati, trebaju li se stidjeti i prešutjeti ako ih, recimo, šef uhvati za stražnjicu ili ih neprimjereno mjerka.
- Kad sam bila mlada, a i kasnije, uvijek su mi smetali takozvani komplimenti jer su pola njih u stvari seksualne aluzije. Znate, kada muškarac kaže: ‘Uh, baš bih te...’. Reagirala sam sa smijehom. No, kad iz dana u dan doživljavaš neki takav komentar, popne ti se na vrh glave. Ne mora to biti fizički napad. Često ne bih ništa rekla, mislila sam si ‘neću ispasti kučka’. Kažeš nešto i odmah te optuže da ‘kastriraš’ muškarca, uvrijede se. To se mijenja. I muškarci i žene moraju početi usvajati neke druge načine komunikacije, one u kojoj žena nije plijen, kako to piše u bajkama, koji se osvaja, spašava, štiti. Ništa se više ne treba podrazumijevati, uzimati zdravo za gotovo. Morate pitati sve, pa i ‘mogu li te poljubiti?’. Netko kaže da to oduzima romantiku u muško-ženskim odnosima, no ja tako ne mislim, nema romantike u hvatanju za grudi.
Iako bi mnoge mlade glumice i glumci željeli da im Mirjana Karanović bude profesorica, tu je fazu završila jer joj je nakon 25 godina u pedagoškom radu postalo dosadno i željela se baviti drugim stvarima.
- Imala sam sigurnu plaću svakog mjeseca, i to je bilo dobro. Već tri godine nemam nikakvu sigurnu plaću i to je, dakako, zastrašujuća situacija. Moraš zaraditi za život. Ali nekako nađeš načina. Možda tako ne izgleda, ali bojala sam se rizika. No ja sam takav tip žene: kad se bojim - ne odustajem. Radim i bojim se, tresem se i pitam se što će biti, ali ne odustajem. Dođe mi, naravno, ponekad da sjedim kod kuće i plačem i želim odustati od nečeg. Za takve situacije imaš prijatelje, ljude koji ti pomognu da se vidiš i iz neke druge perspektive pa ideš dalje. Mi smo mnogo jači nego što mislimo. Mnogi nisu svjesni svoje snage dok je ne testiraju, ali mnogi to ne žele niti pokušati - kaže i dodaje: - Ja to stalno radim. Ali ja nisam pravilo.
Velika glumica poznata je i po tome da živi izrazito zdravim životom. Njezin trud u vježbaonici, a vježba s trenerom četiri puta tjedno, itekako je vidljiv - u top formi je i kada na društvenim mrežama objavi neku fotografiju na kojoj vježba ili, pak, u kupaćem kostimu, krenu pohvale.
- Taj moj zdrav život traje već dugo. S godinama, kako organizam stari, čovjek mora prilagoditi i ono što radi i ono što jede. Ne jedem meso 28 godina, ali ne iz nekih ideoloških razloga, nego zato što ga nikad nisam voljela. Prije 17 godina sam prestala pušiti i piti alkohol. Vrlo rijetko, možda jednom tjedno popijem kavu. Pijem vodu. Prije otprilike dvije godine prestala sam uzimati mliječne proizvode i žitarice - objašnjava Mirjana.
Hrskava korica
A na komentar da je za takav životni stil potrebno dosta samodiscipline, odgovara: - Kada shvatite da vam nešto ne treba, da se bolje osjećate bez nečega, onda to nije problem. Moj organizam je prilično burno reagirao na laktozu, moj želudac se više nije mogao boriti s mliječnim proizvodima koje sam obožavala. Žitarice su mi radile probleme, a cijeli život obožavam kruh. Ne jedem to više i osjećam se dobro.
Sve to, dakako, ne znači da je Mirjana isposnica, mučenica strogih pravila zdravog življenja. Kaže - jednom u nekoliko mjeseci pojest će komadić kruha, najradije neku finu, hrskavu koricu, pojest će dvije-tri kockice čokolade, ponekad čak i malu vrećicu čipsa ili smokija. Zadovoljit će želju, a onda nastaviti svojim uhodanim, zdravim ritmom.