Oni su stručnjaci za sve: prate teme od toplinskog vala i cijena na tržnicama do migrantskih kriza i svaki dan dokazuju kako nije nužno biti u metropoli da bi se radio ozbiljan novinarski posao.
Ono što je sigurno u poslu televizijskih dopisnika - nikad ne znaš gdje ćeš sutra, radni dan te uistinu svugdje može odnijeti. Po ovom posljednjem možda se previše i ne razlikuju od života većine novinara u Zagrebu, a kako izgleda posao dopisnika, koji je svakako specifičan, istražili smo razgovarajući s ljudima koje gledatelji imaju priliku vidjeti gotovo svaki dan na malim ekranima.
- Smatram da su veliko bogatstvo i prednost HTV-a upravo dopisništva. Nema gdje nas nema. Dragi kolege od Dubrovnika, Varaždina, Osijeka, Rijeke, Pule, Vukovara, Šibenika, Zadra, Metkovića... A zašto sam ja ostala u Splitu? Pa, Split je moj rodni grad. Tu sam rođena, završila školu i fakultet. Nisam niti promišljala o odlasku. Split je grad po mojoj mjeri. Od jednog kraja do drugog stigne se za 20-ak minuta. Ovdje su moja obitelj, djeca, suprug, prijatelji - objašnjava iskusna novinarka HRT-ova Centra Split Ivana Šilović.
Danas su joj 52 godine, a u novinarstvu je od svoje 18. U tom pozamašnom stažu, koji je počela kao honorarac u gradskoj rubrici Slobodne Dalmacije, preko Hrvatskog Radio Splita, tijekom rata stigla je u HTV-ovo splitsko dopisništvo, koje se tada širilo, na poziv tadašnje urednice Nade Šurjak. U tih 27 godina prošla je svašta, a u fokusu su joj, kaže, uvijek ljudi.
- Posebno sam slaba na teške životne situacije. Moj je telefon uvijek dostupan za sve. Jasno, postoje i priče koje nismo uspjeli riješiti, ali volju nikad ne gubim - kaže Ivana Šilović koja je posljednjih godina najviše angažirana u informativnom programu. Naglašava da je dio tima te da bez svojih kolega ne bi mogla obaviti posao.
Izdvojene teme
- Puno sam toga odradila zajedno sa svojim splitskim kolegama. Veliki požari na Pelješcu i Splitu kada sve nestaje u djeliću sekunde. Potres u Albaniji. Izbjeglice u našoj Slavoniji i Grčkoj. Posebno emotivni, osobno najteži bili su mi štrajkovi i propasti naših tvrtki poput Jadrankamena i Uzora. Te ću ljude pamtiti cijeli život, njihovu borbu, patnju. Hodali smo uz njih na svakom njihovu prosvjedu, ali, nažalost, ništa nije pomoglo, ostali su bez egzistencije. Posebno sam ponosna što su djeca sa spinalnom mišićnom atrofijom zahvaljujući upornosti novinara dobila skupi lijek Spinrazu. Novinarska bitka počela je u Splitu, prvi prilog o teškom zdravstvenom stanju jednog preslatkog dječaka počela je upravo u dvorištu KBC-a Split - pokušava Šilović izdvojiti neke od zadataka na koje je osobito ponosna, a izabrati ih u 27 godina, koliko radi u HTV-ovu dopisništvu, nije nimalo lako.
Za razliku od Ivane Šilović, njezin kolega iz HRT-ova Centra Split, Ivica Đuzel, pola je svoje 25 godina duge novinarske karijere proveo u Zagrebu, od čega je deset godina bio voditelj središnjeg Dnevnika HTV-a, a pola u Splitu.
- Studirao sam u Zagrebu, živio dugo u njemu i volim ga i danas, nedostaje mi, ali stjecajem životnih okolnosti vratio sam se u Imotski i Split. Bilo je i zdravstvenih razloga za povratak kući - kaže Đuzel.
Preko granice
Danas je urednik i voditelj emisije “Turizam.hrt” te novinar vječno na terenu “tamo gdje je najizazovnije i najzahtjevnije” ili, kako on to opisuje, specijalac.
- Turističke priče i uređivanje emisije su mi prioriteti jer je emisija na Prvom programu i pokušavamo biti aktualni koliko je god to moguće i informativni jer Hrvatska živi od turizma. Od drugih zadataka, poseban sam izvjestitelj za vječno nemirnu Bosnu i Hercegovinu pa kada idu u službeni posjet premijer ili predsjednik, idem i ja. Radimo često i vikendom i blagdanom, puno smo po terenu, ne samo ja, nego i kolege u dopisništvu jer je naša županija najveća, imamo i Zagoru i otoke tako da posla uvijek ima. Naravno, ljeti najviše. Osim toga, turističke priče kod urednika u Zagrebu najlakše prolaze vikendom kada je manje dnevnih zbivanja pa sam često i nedjeljom na malim ekranima - kaže 55-godišnji Đuzel koji posebno od svojih zadataka pamti izricanje presude generalu Praljku i šokantan razvoj situacije, a najsretniji je kada se javlja s gradilišta Pelješkog mosta.
- To je nekako i obilježilo moju karijeru. Oko tri puta sam otvarao i zatvarao radove i sada kad ga vidim kako je lijep, ne mogu ostati ravnodušan - zaključuje Đuzel.
I njegov 49-godišnji kolega Igor Rotim, koji je dio ekipe HRT-ova Centra Osijek, nerijetko ima zadatke izvan granica Hrvatske. Štoviše, kada smo ga uhvatili za vikend, upravo se pripremao za odlazak u Sofiju. Rotim je na glasu kao novinar koji je uvijek spreman u bilo koje doba dana ili noći odmah krenuti na zadatak. U novinarstvo se zaljubio zahvaljujući starijem bratu Goranu Rotimu koji ga je “švercao” na svoja prva službena putovanja, a onda je 1994. počeo na HTV-u raditi kao realizator dnevnog programa, a od 2005. kao novinar.
- Nakon ubojstva Ive Pukanića u Zagrebu 2008. poslali su me prvi put u Beograd. Samog, s unajmljenom lokalnom ekipom. Sjećam se kao da je jučer bilo, noć prije se nisam baš naspavao. Srećom, zahvaljujući kolegama, danas i prijateljima iz beogradskog Reutersa i nekolicini dragih kolega s RTS-a gdje smo montirali tada na beta kasetama, sve je ispalo odlično. Tri dana su urednici produljili na sedam i tako je krenulo. Beograd i Vojvodina postaju stalno područje. Ubrzo je došla i Budimpešta, pa Bratislava, Bukurešt... Ubrzo sam postao specijalist za gradove na “B” istočne Europe - govori Rotim.
Mjeseci lutanja
Radna svakodnevica u dopisničkoj mreži, nastavlja, uvijek je nepredvidiva.
- Ponekad se tjednima bavite naoko sitnim, lokalnim pričama, a onda uslijede mjeseci lutanja po jugoistoku Europe. Prednost je dopisništva što je sustav manji i brže reagiramo. Najčešće sa snimateljem Bojanom Drakslerom odlazili smo na terene u Češku, Slovačku, Poljsku, Rumunjsku... Ponekad danas za sutra, a ponekad i danas za danas, kao kad smo “dovršavali” listu haaških zločinaca u Srbiji pa zamalo dobili batina u Lazarevu, selu gdje se skrivao Ratko Mladić, vijali smo Gorana Hadžića po Fruškoj gori, Šešelja na njegovim divljanjima po Vojvodini... - priča Rotim.
Iz obiteljskih razloga nikada nije napustio Osijek, no iskusio je rad u Zagrebu, pa je tako pola radnog tjedna uređivao i vodio “Hrvatsku uživo”, a potom na istom principu 2015. godine i Dnevnik.
- Nisam siguran da mi je išlo baš odlično, ali vjerujem da nisam ni ozbiljnije podbacio. U svakom slučaju mi je drago što sam imao priliku sjesti i u taj vrući stolac. Drago mi je i što sam sebi i kolegama dokazao da nije nužno biti u metropoli da bi se radio ozbiljan novinarski posao. Uvijek su granice u glavi. A značajnih događaja, posebno nama na istoku, ionako nije manjkalo - zaključuje Rotim.
Nova TV i RTL imaju mnogo manje dopisništava s neusporedivo manje ljudi, no moraju jednako tako pokriti sve značajne događaje na području za koje su zaduženi.
Marko Balen dopisnik je Nove TV iz Rijeke već punih 16 godina.
U novinarstvu je od 1989., počeo je na Radio Rijeci, a potom nastavio u Slobodnoj Dalmaciji, hrvatskim vojnim glasilima, HRT-u i RTL-u, da bi se skrasio na Novoj TV.
- Kao dopisnik nemam svoj sektor. Za nas dopisnike sve je sektor: od crne kronike, gospodarstva, politike, zabave i scene do životnih priča u čemu možda i najviše uživam. Volim posao koji radim, uživam u njemu i na području koje pokrivam, u Primorsko-goranskoj, Ličko-senjskoj i Istarskoj županiji, gdje god da me se pošalje, snađem se. U Rijeci sam ostao i zato što je rad u dopisništvu poseban jer cijeli dan uglavnom radite jednu temu, imate istog kolegu snimatelja i montažera cijeli dan na raspolaganju pa se priča može dobro obraditi, snimiti i montirati te zadovoljan otići kući. Užitak je raditi u dobro uigranoj ekipi, imamo dobro organiziran raspored, redovite slobodne dane, i to se strogo poštuje - ističe Balen.
Objašnjava kako je u riječkom dopisništvu podjednako posla ljeti i zimi. Ljeti turizam, gužve, granice, turističke zgode i nezgode, a zimi snijeg i orkanski vjetrovi.
- Koliko smo specifično dopisništvo, govori činjenica da imamo dva službena vozila, oba SUV-a s pogonom na sva četiri kotača, tako da stižemo na Zavižan zameten snijegom, maslinik do kojega vodi makadamski put, ali i mjesto neke nesreće koje je nedostupno običnim automobilima - govori Balen.
U minskim poljima
Pamti puno svojih zadataka, kao što je odlazak u francuske Alpe 2015. godine kada su on i kolega Kovačić gotovo 1000 kilometara od kuće našli vodiča koji je prvi vodio policiju do mjesta pada.
- Snimiti priče koje su imali samo najveći svjetski mediji, živjeti i raditi tih dana okruženi svjetski poznatim kolegama bila je čast. Pamtim i nesmotrene i nenamjerne ulaske u minska polja, vatreno okruženje na požarima, opasne situacije na poplavi u Gunji kada smo vozilom išli kroz bujicu ili bili na amfibiji kojoj se probilo dno - nabraja Balen.
Sanja Jurišić (36) prošla je tijekom karijere puno medijskih kuća i na kraju stigla u dopisništvo informativnog programa Nove TV iz Zadra gdje je nepune tri godine.
- Rad u dopisništvu nema luksuz biranja sektora i u tome je zapravo čar posla. Jer, jedan dan si u blatnim čizmama i kabanici u nekom selu, drugi ploviš prema nekom od otoka raščupana i s vjetrom u kosi, a treći fino popeglana i u sakou trčiš za političarima koji su na turneji ispod Sv. Roka. Ovo s blatom i morem mi je draže. Naša redakcija je automobil, a 90 posto priloga pišem na mobitelu. Em je praktično, em volim što prije zapisati ono što sam zapazila i što mi prvo padne na pamet. S obzirom na to da je TV vizualni medij, riječi mora pratiti i slika. Naravno da veliku ulogu u nastajanju priloga imaju kolege snimatelji Mihovil Govorčin i Kruno Matošević - govori Jurišić.
Ova reporterka nije Zadranka, nego, kako sama kaže, Šibenka.
Bitan je miris mora
- U Zadar sam se doselila s prelaskom na Novu TV. To je bio jedan od uvjeta i nije mi žao. Meni je samo bilo bitno da se u zraku osjeti miris mora. Ali u Šibenik me i dalje vode priče. I, naravno, u slobodno vrijeme obitelj i prijatelji. Iz zadarskog dopisništva radim priče i iz Like, tako da u tjedan dana napravimo više kilometara nego možda drugi ljudi u dva mjeseca. Ali ako si dobro organiziran i ako kroz dan ideš s osmijehom na licu, sve se stiže. Zadarsko dopisništvo je specifično jer pokrivamo tri županije, što je zapravo petina zemlje. Čitam dnevno tri redovna policijska priopćenja, pratim redovito šest, sedam lokalnih portala. Mislim da nema razlike između “morskog” i “kontinentalnog” dopisništva, svi dopisnici su solo igrači i stalno trebamo imati širom otvorene oči. Uostalom, novinar ili jesi ili nisi, nema tu spavanja zimskog sna - zaključuje Jurišić.
I 44-godišnja Nikolina Radić dopisnica je iz Zadra, ali za konkurentski RTL. U svojih 19 godina novinarske karijere prošla je dosta tiskanih medija, a posljednjih deset radi kao reporterka na RTL Televiziji u dopisništvu Zadar.
- Naš dvočlani tim iz Zadra pokriva događanja u Zadarskoj, Šibensko-kninskoj i Ličko-senjskoj županiji, a prema potrebi i šire. Pratimo sve aktualnosti i sve važnije dnevne događaje: od crne kronike i visoke politike preko turizma, poljoprivrede, ribarstva i vojnih stvari do sporta. Znači, ako je predsjednik na našem području, politički sam novinar, ako izvještavamo iz vojne baze, taj sam dan vojni analitičar. Kad je berba maslina, onda sam stručnjak i za poljoprivredu. Sve da je na našem području svemirski centar, izvještavala bih i o svemirskoj tehnologiji (smijeh)... Mi dopisnici smo zapravo teritorijalne životinje - uz smijeh zaključuje Radić.
Rodom je iz Klisa, živjela je i u Zagrebu, ali Zadar joj je, kaže, baš sjeo, već 23 godine živi u njemu. Imala je ponuda da prijeđe raditi u Zagreb, ali joj je odgovaralo biti bliže Klisu, obitelji koja je tamo.
- Volim živjeti u manjem gradu jer tu stignem sve, pa i ljeti, onako nakon posla, oko 19 sati baciti se u more. Jedan vikend smo slobodni, a drugi radimo. Nakon radnog vikenda imamo slobodne dane u tjednu. Ljudi često imaju osjećaj da neprestano radimo jer me na televiziji vide sad ovdje, sad ondje. Ljeti ima puno više događanja na moru, svi se s kontinenta spuste na godišnji, uključujući i političare, pa i mi imamo više snimanja. Ali, posla ima svaki dan, cijele godine - objašnjava Radić.
Tin Kovačić dobro je poznato lice osječkog dopisništva. Danas mu je 45 godina, radio je i za tisak i za radio, a onda se zaljubio u televiziju. Posljednjih šest godina RTL-ov je dopisnik koji pokriva cijelu Slavoniju i Baranju.
- Prije svega, moram istaknuti da bez Roberta Cerića Cere, snimatelja s kojim radim u tandemu, sve teme koje obrađuje RTL Slavonija i Baranja ne bi izgledale toliko zanimljive, atraktivne i drugačije. Osim što je najbolji snimatelj, sudjeluje u kreaciji, idejama, komunikaciji sa sugovornicima. Upoznao nas je posao, a postali smo pravi prijatelji i to se vidi u našim reportažama. Radimo sve. Dopunjujemo se idejama i savjetima, dodatno se educiramo i raspitujemo oko svake teme. U našim je glavama široka lepeza informacija. Ali smo zato hit na pub kvizovima - uzvraća Kovačić uz šalu. Imao je, navodi, ponuda s RTL-a da se preseli u Zagreb i na tome im je od srca zahvalan, ali nikada nije niti pomišljao napustiti Osijek i Slavoniju.
Stalno u pogonu
- Ovo je podneblje najljepše na svijetu i volim ga svim srcem. Živim Slavoniju. U mojim venama teče Drava. Cera i ja sami pokrivamo pet županija, a uz to nerijetko idemo izvan granica države. Mi smo vozači, tehničari, snimatelji, montažeri i novinari tako da posla ima preko glave, ali svaki zadatak odrađujemo stopostotno predano i profesionalno. Slavonija i Baranja nemaju posebnu sezonu. Mi smo stalno u pogonu. Stoga naši urednici znaju da se, ako gori, dižemo u pola noći. Spavamo pokraj telefona. Slavonska je redakcija u svakom trenutku spremna za bilo kakav izazov - ističe.
Za kraj Kovačića pitamo po čemu je rad u osječkom dopisništvu poseban.
- Kao i kod kolega u drugim dopisništvima izvan Zagreba s kojima imamo poseban odnos (Nesvrstani je zajedničko ime svih dopisničkih ekipa), naša pozicija u Slavoniji uvjetovana je udaljenošću od Zagreba. Sva komunikacija s centralom ovisi o našem shvaćanju onoga što oni žele od nas. Također, mi nemamo svu infrastrukturu koju ima centrala pa puno ovisi o našoj snalažljivosti. Ipak, kad god zatreba, znamo da možemo računati na podršku Zagreba. To je sigurnost koja nam daje dodatno samopouzdanje.