Dino je preživio strahote Srebrenice, Dora Vukovara. Danas su oboje izbjeglice koje preživljavaju u Zagrebu. On radi kao ulični čistač, podstanar je, a jedina veza sa svijetom je telefonska govornica iz koje komunicira s prijateljem Fahrom u Sarajevu. Dolazak nove sustanarke Dore mijenja mu život... To je priča igranog filma “Djeca sa CNN-a” koji napokon stiže u kina, pred hrvatsku publiku.
Napokon, jer je trebalo čak 15 godina da se dramski tekst autora Amira Bukvića ekranizira. Predstava “Djeca sa CNN-a” izvedena je 2008. godine u zagrebačkom Histrionskom domu. Glavne uloge u tom komadu, baš kao i sada u filmu imaju Amar Bukvić i Iva Mihalić. To je ujedno i obiteljski projekt kroz više generacija Bukvićevih jer Amar je Amirov sin, film je kao svoj redateljski prvijenac režirala njegova sestra Aida Bukvić, a pored svega u filmu se pojavljuje se i Amirov unuk, mali Aman Bukvić.
Podjela filma
Pored njih, uloge u filmu inspiriranom novinarskim i TV izvještajima o djeci, žrtvama rata u Hrvatskoj i BiH imaju Dragan Despot, Sreten Mokrović, Damir Lončar, Siniša Popović, Anja Đurinović Rakočević, Muhamed Hadžović, Pero Juričić, Enes Vejzović, Vlado Posavec Tušek, pok. Robert Budak, Iva Jerković, Mirela Brekalo Popović, Mia Biondić, Fuad Ahmetašević i Pavle Matuško.
- Snimanje filma nije bilo samo umjetnička, već i duboka ljudska potreba da se priča i problemi koje ona otvara prenesu u dugovječniji medij. Ovaj film je i naša ljudska i umjetnička obaveza da priče o ne tako davnim događanjima ostanu zabilježene za buduće generacije te da se njeguje kultura sjećanja kako se takve stvari više ne bi ponavljale - ističe Aida Bukvić.
O tome da pretoče očevo djelo u film raspravljalo se praktički od samog početka.
- Predstava ‘Djeca sa CNN-a’ praizvedbu je imala 2006 g. u Sarajevu, a Zagrebu 2008. u Histrionima. A budući da je otac odlučio pisati dramu u filmskoj formi, s brzim izmjenama interijera i eksterijera, već smo tada razgovarali kako bi se možda po drami mogao napraviti dobar film. Dva ljeta zaredom prošli smo brodom diljem jadranske obale i po otocima i ‘histrionski’ igrali predstavu. S malo scenografije odredili smo sobu i slikarski atelje, a ostatak se najviše odigravao na malom trgu s telefonskom govornicom. Kada smo uvidjeli kako publika fantastično prima predstavu, kao da gleda film na otvorenom, otac je počeo pisati scenarij. Budući da nije htio prenijeti na platno presliku predstave, scenarij je otišao dalje potencirajući terorizam koji se u predstavi samo spominje i propitujući kako ‘žrtva’ može biti osumnjičena za terorizam, a da uopće nema veze s tim i kako ‘žrtva’ može postati potencijalni terorist ako je proživjela strašnu tragediju u ratu, a pravda nije zadovoljena. Film je poslijeratni - dvoje ranjenih mladih ljudi koji su kao djeca proživjeli ratne strahote Srebrenice i Vukovara i izgubili svoje najmilije nastoje naći svoje mjesto u ravnodušnom svijetu koji ih okružuje i koji se podsjeti strahota samo na obljetnice - govori Amar Bukvić.
No, trebalo je dugo vremena da bi uopće došlo do realizacije filma koji se snimao u Zagrebu, Srebrenici i Sarajevu.
Bez HAVC-a
Kako objašnjava redateljica, dugo se čekalo da uopće vide hoće li dobiti financijsku podršku HAVC-a. Ali to je izostalo, nastavlja Aida Bukvić, iako su se prijavljivali nekoliko puta na različite razine razvoja produkcije. No, u jednom trenutku su odlučili duboko udahnuti, skupiti malu, ali vjernu ekipu i krenuti sa snimanjem.
- Od lokacije do lokacije, od scene do scene. Sve je išlo na ‘vlastite mišiće’ zahvaljujući tvrdoglavosti, upornosti te dobroj volji i želji cijele filmske ekipe. Neću nikad imati dovoljno riječi da im zahvalim na podršci, povjerenju i lojalnosti jer smo gotovo sedam puta ponovno dizali i okupljali set, a svi koji se bave filmom znaju da je to poprilično težak proces. Prva klapa pala je u desetom mjesecu 2017., a zadnja krajem siječnja 2019. A zatim je dosta dugo trajao i put postprodukcije, koja je u jednom trenutku bila usporena zbog pandemije. Snimanje se razvuklo što zbog čekanja idealnih vremenskih uvjeta, jer se film praktički događa kroz četiri godišnja doba, što zbog odlaska nekih članova ekipe na druge poslove - tumači redateljica.
Iako Iva Mihalić i Amar Bukvić već više od deset godina tumače Doru i Dinu, nije ista stvar igrati, pa taman i iste junake na kazališnim daskama i u filmu. Zato je dvoje glumaca o svemu puno razgovaralo.
- Iako su uloge iz istog komada, s obzirom na to da se radi o dva različita medija, uloge nužno bivaju promijenjene samim procesom adaptacije. Bilo je vrlo izazovno prenijeti ulogu koju sam igrala na kazališnim daskama na film. Drago mi je da sam imala priliku doživjeti to iskustvo - ističe Mihalić.
I njima se kao osobama s toliko godina odmaka puno toga promijenilo. Zreliji su, neki su postali roditelji, život nosi svoje... Jesu li zbog toga drugačije doživjeli ovaj projekt, svoje uloge?
- Naravno, baš kao što i likovi u predstavi i filmu žele zaboraviti ono strašno što ih proganja, a stvarnost ih na to svako malo podsjeti, tako i nas naša stvarnost podsjeti da živimo u svijetu koji nije idealan i slijede nove ratne strahote koje nisu daleko od nas. I često se zapitamo u kakvom će to svijetu živjeti naša djeca - kaže Amar Bukvić.
Potvrdno na to pitanje odgovara i Mihalić, pojašnjavajući da kako sazrijeva kao osoba, vidi druge prostore unutar uloge Dore, njezinih borbi, izbora i postupaka. A što im bilo najbolnije ili najkompliciranije za odraditi?
- Teško je, recimo, kad igraš fiktivno važan telefonski razgovor, a nemaš reakciju s druge strane. Takvih je telefonskih razgovora u ovom filmu bilo više, koji su se naknadno snimali s kolegom u Sarajevu. Iznimno je teško bilo odigrati potresan razgovor kad mu je prijatelj iz Sarajeva javio da je na televiziji vidio snimku kako mu ubijaju braću - uzvraća glumac.
- Najbolnija je zapravo realnost rata, koji je dio ove drame Amira Bukvića - nema dvojbe Iva Mihalić.
Bratoševa glazba
Film je nastao u produkciji Kreativne De kulture u suradnji s Panglass Sarajevom, direktor fotografije je Edib Ahmetašević, scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Gabrijela Krešić, montažu potpisuje Elvedin Zorlak, masku i šminku Iva Gašparac, a glazbu Nikša Bratoš.
”Djeca sa CNN-a” upravo su stigla u kina u Zagrebu, Splitu i Sarajevu. U planu su i festivali pa je tako ekipa sada u pregovorima da se film prikaže u Londonu na dan pada Srebrenice. Pored toga, namjera im je organizirati posebne projekcije u Srebrenici i Vukovaru, gdje bi poslije filma upriličili razgovor s ekipom i gledateljima.