Povijest jedne od najvažnijih ekoloških obveza Kostarike zvuči poput pravne bajke, piše BBC. Počelo je prije gotovo 30 godina, s dječakom koji je želio zaustaviti zagađenje u svom susjedstvu, a završilo je ustavnom reformom. Učinci dječakovih napora i danas uzrokuju komešanje.
Počelo je 1992. godine, s potokom koji je tekao kroz gradić u blizini glavnog grada San Joséa. Bez odgovarajućeg sustava gospodarenja otpadom, mještani su bacali svoje smeće u potok, uzrokujući nakupljanje otpada na njegovim rubovima. Frustriran situacijom, tada 10-godišnji Carlos Roberto Mejía Chacón, uz pomoć obitelji, podnio je žalbu ustavnoj komori Kostarike protiv lokalne općine. Dopuštanjem da se rijeka koristi kao odlagalište smeća, tvrdio je, kršilo se ljudsko pravo na život, koje zahtijeva odgovarajuće životne uvjete i zaštićene, čiste vodene putove.
Komora se godinu dana kasnije priklonila Chacónu i naredila općini da počisti smeće i počne pravilno upravljati otpadom stanovnika. Ali došlo je i do puno dubljeg prepoznavanja problema. Čist i zdrav okoliš temelj je ljudskog života, kao i uravnoteženi ekosustavi, biološka raznolikost i drugi elementi prirode o kojima ljudi ovise, obrazložili su suci. Poput hrane, posla, stanovanja i obrazovanja, sveobuhvatno zdravo okruženje treba se smatrati ljudskim pravom.
Ovaj izvanredan zaključak ne samo da je postavio novi pravni standard za sudove u cijeloj zemlji, već je potaknuo i odluku da se ljudsko pravo na zdrav okoliš ugradi u pravni DNK Kostarike tijekom ustavne reforme 1994. godine, podsjeća odvjetnica Patricia Madrigal Cordero, koja je u to vrijeme bila uključena u taj zakonodavni postupak. Od tada je ustavno pravo pomagalo voditi mnoge hvaljene - iako ne uvijek savršene - politike zaštite okoliša u Kostariki, koje su odjekivale kroz krajolik i kulturu zemlje. 'Mislim da bi Kostarika bila drugačija da nismo uspostavili taj odnos između ljudskih prava i okoliša', kaže Cordero.
Ljudsko pravo na zdrav okoliš - što obuhvaća čiste i uravnotežene ekosustave, bogatu biološku raznolikost i stabilnu klimu - prepoznaje da je priroda temelj dostojanstvenog ljudskog postojanja, zajedno s bogatstvom znanstvenih dokaza koji povezuju dobrobit ljudi i prirodni svijet. Ljudi ovise o uspješnim ekosustavima koji čiste vodu i zrak, osiguravaju morsku hranu i oprašivače te upijaju stakleničke plinove. Pravno prepoznavanje ove veze može uvelike ojačati ljudska prava.
No, jednako je važno, primjećuje Cordero, da to pravo daje snažnu osnovu za zaštitu same prirode. U pogoršanju globalne ekološke krize, neki su pravnici tvrdili da pravo na zdrav okoliš djeluje kao ključni pravni put za zaštitu prirodnog svijeta, potičući vlade da usvoje čvršće zakone o okolišu i dopušta sudovima da natjeraju prekršitelje da preuzmu odgovornost. Pogotovo kada su ugrađena u ustave, mnogi pravosudni sustavi ozbiljno shvaćaju takva prava i teško ih je poništiti, što stvara trajnu silu koja se suprotstavlja interesima koji se protive zaštiti prirode.
No, iako postoji jasan znanstveni konsenzus o koristima prirode za ljude, evolucija prirode kao ljudskog prava vrlo je neujednačena u svijetu. Danas mnoge zemlje Latinske Amerike napreduju, dok Europa i Sjeverna Amerika donekle zaostaju.
Od prvog spominjanja tog prava u Stockholmskoj deklaraciji 1972. godine - što je rezultat prve velike ekološke konferencije - oko 110 zemalja ustavno ga je priznalo. Iako se njegov utjecaj razlikuje širom svijeta, stvorio se snažan bedem protiv rastuće plime uništavanja okoliša u mnogim zemljama, poput Kostarike, Kolumbije i Južne Afrike, a čini se da će taj primjer uskoro slijediti više zemalja.
Naravno, prepoznavanje prava 'nije čarobni štapić kojim možemo riješiti sve svoje probleme', kaže odvjetnik za zaštitu okoliša David Boyd, koji je imenovan posebnim izvjestiteljem za ljudska prava i okoliš u Ujedinjenim narodima. 'To je katalizator za bolje akcije.'
Doista, neka Boydova istraživanja otkrila su da zemlje s pravom na zdrav okoliš - ili drugim ekološkim zakonima - u svojim ustavima imaju tendenciju da općenito imaju jače politike zaštite okoliša. Također je vjerojatnije da će postići bolje rezultate u mjerenjima održivog razvoja, prema istraživanjima ekonomista Chrisa Jeffordsa sa Sveučilišta Indiana u Pennsylvaniji. Usprkos tome, Jeffords upozorava da je teško raščlaniti uzroke i posljedice. Naime, pitanje je vode li sama prava do tih koristi ili je vjerojatnije da će ekološki progresivne zemlje usvojiti takva prava.
U Kostariki je, čini se, odgovor pomalo i jedno i drugo. Iako je program ekoloških politika i zakonodavstva započeo davno prije 1994. godine, zaštita okoliša u toj zemlji postala je snažnija otkako je formalno uveden u ustavno pravo, kaže Cordero, koja je bila zamjenica ministra za okoliš i energetiku Kostarike od 2014. do 2018. godine. Osim što je 98 posto energije dobivala iz obnovljivih izvora, Kostarika je četvrtinu svog zemljišta zaštitila kao nacionalne parkove ili rezervate i pošumila goleme dijelove nekada raskrčene zemlje.
Tijekom godina, državno ustavno vijeće saslušalo je stotine slučajeva koji uključuju to pravo, često pronalazeći kršenja, kaže Cordero. Presudilo je da je ubijanje ugroženih zelenih morskih kornjača protuustavno, kao i sječa planinskog badema, koje kao stanište koristi kritično ugrožena velika zelena ara - učinkovito zabranjujući obje prakse. Moratoriji te zemlje na istraživanje nafte i površinsko kopanje također potječu od tužbi zbog prava na zdrav okoliš, dodaje Cordero.
Adut na sudovima
Slični slučajevi dogodili su se u mnogim drugim zemljama Latinske Amerike koje su prihvatile to pravo, poput Kolumbije, Argentine, Perua i Ekvadora, kaže César Rodríguez-Garavito, međunarodni stručnjak za ljudska prava i zaštitu okoliša sa Sveučilišta New York.
Rodríguez-Garavito kaže da su takvi zakoni utjecali i na način na koji novinari oblikuju pitanja zaštite okoliša - kao nešto na što ljudi imaju pravo, a ne kao na tek još jedno političko pitanje - i osnažili pokrete socijalne pravde da mobiliziraju javnost, što samo po sebi može odvratiti potencijalne prekršitelje. Na sudovima se ljudska prava koriste kao aduti, generirajući snažnije pravne argumente u odnosu na neke druge argumente, poput ekonomskih sloboda. A u nekim jurisdikcijama, poput one kolumbijske, 'ako možete pokazati da je temeljno pravo u pitanju, u osnovi možete ubrzati slučaj na sudovima. Dakle, to je doneseno kako bi se osigurale brže odluke', dodaje.
Pravo na zdrav okoliš u najmanju je ruku pomoglo usporiti procese uništavanja staništa, tvrdi Rodríguez-Garavito - posebno tijekom robnog buma 2000-ih, koji je pogurao cijenu metala do neviđenih visina, što je stvorilo gotovo nepremostiv pritisak na otvaranje prašuma i drugih osjetljivih ekosustava za rudarstvo.
'Da nije bilo jake ustavne zaštite - i okolišnih prava i prava autohtonih ljudi - spreman sam se kladiti da bi ti ekosustavi u osnovi bili izbrisani', kaže Rodríguez-Garavito. Naravno, to ne znači da je priroda dovoljno zaštićena u Južnoj Americi - krčenje šuma se nastavlja i ta regija ostaje najsmrtonosnija za ekološke aktiviste. Kao i kod ostalih ljudskih prava, 'postoji jaz u slovu zakona i njegovoj provedbi', napominje.
Taj jaz postoji i u Južnoj Africi, gdje se pravo ugnijezdilo u njihovom čuvenom progresivnom ustavu iz 1996. No, razna područja u toj zemlji su i dalje problematična: Južna Afrika ima izrazito zagađen zrak i mnoge zajednice pate od respiratornih bolesti. Ako se ljudi ne obrate sudu, 'nećete vidjeti da se to pravo ispunjava', kaže Pooven Moodley, odvjetnik za ljudska prava u Natural Justice-u, neprofitnoj organizaciji koja surađuje s lokalnim zajednicama širom Afrike kako bi pružila pravnu potporu pitanjima okolišne pravde. Iako se do sada nije puno zajednica obratilo sudu zbog tog prava, to se počinje događati sve više i više, kaže Moodley. 'To je apsolutno ključno, jer je to nešto na što se možemo pozivati, što možemo koristiti za osporavanje drugih zakona ili praksi - bilo da se radi o vladama ili privatnom sektoru.'
Na pacifičkom otoku Fidži, koji je to pravo usvojio 2013. godine, zakon se još uvijek neće koristiti na sudovima, možda zato što ljudi - posebno politički marginalizirane skupine - još uvijek nisu svjesne svojih prava ili si ne mogu priuštiti skupi pravni postupak, kaže Kiji Vukikomoala, odvjetnica i koordinatorica fidžijske udruge za zaštitu okoliša. No, njezina je organizacija nedavno primijetila porast interesa zajednica koje žele takve stvari iznijeti pred sud, kaže ona. 'Kako se pritisak povećava, mislim da će to rezultirati time da se sve više naših građana ipak odluči suočiti s ovim problemima i razmisliti o nedostatku provedbe zakona od strane vlade.'
Pročišćavanje prava
Do sada je to pravo vjerojatno imalo najviše utjecaja u Latinskoj Americi i zemljama poput Indije i Filipina, gdje su sudovi uglavnom bili proaktivniji od vlada u ispravljanju štete za okoliš, kaže Rodríguez-Garavito.
S druge strane, Europa je bila sporija. U nekolicini europskih zemalja koje su prihvatile koncept, čini se da je to imalo manje utjecaja na sudovima, možda zato što su njihove politike zaštite okoliša općenito jače, kaže Laurence Gay, stručnjak za ljudska prava iz francuskog Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja na Sveučilištu Aix-Marseille.
Primjerice, u Sloveniji - zemlji koja obiluje zelenilom i opsežnim programima recikliranja - to je pravo možda utjecalo na neke politike okoliša. No, njezin je glavni učinak oblikovanje mentaliteta zemlje prema prirodi, što dokazuje i njezin obrazovni sustav, koji uključuje opsežne kurikulume o održivosti, kaže veleposlanica Sabina Stadler Repnik, stalna predstavnica pri UN-u u Ženevi. 'Mislim da je obrazovni dio ovog prava važniji i upravo ondje možemo dugoročno postići više od pukog odlaska na sudove i pokretanja dugogodišnjih parnica.'
A u nekim europskim zemljama kada su takva prava prvi put usvojena, mnogi su suci u početku raspravljali jesu li ustavna prava na okoliš tek puki politički manifest, kaže Gay. Ali sve češće, 'suci u sve više i više zemalja imaju tendenciju odbiti takva stajališta i prepoznati obvezujuće učinke prava'.
Primjerice, u tužbi za klimu u Norveškoj, ekološke su skupine tvrdile da je dopuštanje bušenja nafte na Arktiku neustavno. Vrhovni sud presudio je da je država zapravo imala obvezu zaštititi građane od štete po okoliš. Međutim, sud je presudio da dozvole za bušenje još uvijek nisu kršile to pravo, dijelom i zato što država ne bi trebala biti odgovorna za emisije plinova od nafte koju izvozi.
Francuska je, međutim, učinila korak dalje. Zakon o 'dužnosti na budnost', uveden 2017. godine, drži tvrtke odgovornima za sprječavanje kršenja ljudskih prava ili prava na zdrav okoliš u cijelom svojem lancu opskrbe, objašnjava Sebastién Mabile, pravnik za zaštitu okoliša u pariškoj tvrtki Seattle Avocats sa sjedištem u Parizu.
Dobra vijest je da je ožujka 2021. u Europskom parlamentu izglasan zakon koji također predstavlja veliki korak bliže prema tome da velike kompanije budu odgovorne za štetu po okoliš i kršenje ljudskih prava koje su počinile i sve njihove podružnice i dobavljači u inozemstvu, piše Guardian.
Zastupnici u Europskoj uniji velikom su većinom glasova, 504 prema 79 (sa 112 suzdržanih) glasovali za zakon koji će zahtijevati od tvrtki da vode sveobuhvatnu skrb tijekom cijelog lanca opskrbe, kako bi se iskorijenile zlouporabe i šteta po okoliš poput krčenja šuma i zagađenja.
Zakoni bi trebali obvezati tvrtke da identificiraju, adresiraju i isprave sve aspekte u lancu opskrbe koji bi mogli narušiti okoliš i povrijediti s time povezana ljudska prava. Pravila bi se odnosila na sva poduzeća koja posluju unutar EU-a, uključujući ona sa sjedištem izvan država članica EU-a, poput tvrtki iz Velike Britanije.
Lara Wolters, nizozemska europarlamentarka, rekla je: 'Ovaj novi zakon o dubinskoj provjeri poduzeća postavit će standarde odgovornog poslovanja u Europi i šire. Odbijamo prihvatiti da su krčenje šuma ili prisilni rad dio globalnih opskrbnih lanaca. Tvrtke će morati izbjegavati i rješavati štetu nanesenu ljudima i planeti u njihovim opskrbnim lancima.'
Ovo glasanje je bilo pobjeda aktivista koji već dugo izražavaju zabrinutost da su tvrtke koje robu prodaju europskim potrošačima izravno ili neizravno odgovorne za štetu u okolišu u inozemstvu koja bi u EU bila nezakonita.
Mnoge tvrtke, uključujući velike supermarkete i vlasnike robnih marki vezanih za kućanstva, prodaju proizvode povezane s krčenjem šuma. Guardianova istraga prošle godine otkrila je da Tesco, Lidl, Asda, McDonald's i Nando prodaju piletinu hranjenu sojom koja dolazi iz golemih područja brazilskog Cerrada (tropske šume) raskrčenih za potrebe plantaža soje.
Druge istrage također su povezale supermarkete s krčenjem šuma u inozemstvu, posebno u Amazoniji, gdje su raskrčene velike površine. Greenpeace prati tvrtke povezane s krčenjem šuma u Amazoniji više od 10 godina.
Jill McArdle, iz kampanje za korporativnu odgovornost u organizaciji Friends of the Earth Europe, rekla je: 'Vrijeme europskih tvrtki kojima je bilo dopušteno nekažnjeno uništavati planetu i uništavati sredstva za život privodi se kraju. Ovaj bi prijedlog značio da tvrtke poput Shella više ne mogu izbjegavati odgovornost u EU za štetu koju nanose u inozemstvu. Ovo je korak prema korporativnoj pravdi.'
Očito je da pravo na zdrav okoliš zahtijeva nekoliko dodatnih sastojaka da bi dobro djelovalo, ne samo volju za njegovim provođenjem i pravosudne sustave slobodne od političkog utjecaja - stvari koje nisu prisutne u svih 110 zemalja s tim pravom. Ljudska su prava najučinkovitija kad su povezana s drugim ustavnim pravima i zakonima koji ljudima olakšavaju odlazak na sud i dobivanje informacija o svojim pravima, dodaje Jeffords.
A zaštita okoliša mora ići paralelno s drugim ljudskim pravima, dodaje Moodley, ukazujući na vlade koje su u ime očuvanja okoliša deložirale autohtone zajednice iz zaštićenih područja. Ipak, kada se pravilno koriste, kao u Latinskoj Americi, ustavna prava mogu štititi ljudska prava kao i samu prirodu - i bez kočenja gospodarskog razvoja; Kostarika se smatra zemljom s višim srednjim prihodima, a glavne grane izvoza su elektronika, softver i ekoturizam.
Više zemalja razmišlja o skorom usvajanju prava na zdrav okoliš, bilo u svojim ustavima ili u općim zakonima, uključujući Alžir, Gambiju, Čile, Kanadu i Škotsku. Ali neke od najbogatijih zemalja na svijetu - poput Velike Britanije, Sjedinjenih država, Kine i Japana - to još uvijek nisu službeno razmotrile. U međuvremenu, Boyd se i dalje zalaže za priznanje na razini UN-a, što bi moglo prisiliti više zemalja da pravo priznaju i ojačaju te da stvore načine da pozovu države na odgovornost na međunarodnoj sceni.
Često se kaže da ljudska prava korijene vuku iz nepravde. Deklaracija UN-a o ljudskim pravima 1948. nastala je iz pepela Drugog svjetskog rata. Tada njegovi autori nisu mogli predvidjeti globalnu ekološku krizu, niti bogatstvo znanstvenih istraživanja koja pokazuju važnost prirode za dobrobit ljudi. No, takvi su dokumenti nesumnjivo zamišljeni da se razvijaju i prilagođavaju novim prijetnjama. 'Ako nastavimo putem kojim idemo, onda smo u dubokim problemima iz perspektive ljudskih prava', kaže Boyd. 'U velikim smo problemima ako ne ubrzamo i ako stvarno ne poduzmemo radnje za koje znamo da su nužne i izvedive da zaštitimo i obnovimo ovaj naš prekrasan planet.'
(Pripremila: Silvija Novak)
