Europski novac, prvo zasjedanje novog Sabora, nova Vlada… Izvanstandardno dinamičan srpanjski tjedan ipak su uspjele zasjeniti reakcije nacije koja odbija biti zadovoljna čak i u rijetkim trenucima kad za to ima razloga. Vijesti iz Bruxellesa su dobre. Dobro je i što je u Sabor s novom garniturom oporbe stigla i nova količina energije i potrebe za dokazivanjem. Vlada je predstavila solidan program, neka ključna pitanja otvorena su već prvog dana rada obnovljene zakonodavne i izvršne vlasti.
Javnost je, sudeći po reakciji u tradicionalnim medijima i na društvenim mrežama, ipak duboko razočarana. Netko jer je od početka očekivao previše, pa mu se sada i dobre vijesti čine mršavima, znatan broj zato što misli da je državni vrh pokrenuo “još jednu u nizu zavjera elite protiv građana” (nije moj zaključak, nije jedini koji je proteklih dana objavljen, za puni doživljaj raznolikosti pročešljajte mreže).
“Kad vidim apetite za ovih 22 milijarde, pomislim da je netko zamijenio Andreja Plenkovića s Isusom Kristom”, piše na svojoj Facebook stranici Ivan Brodić, suvlasnik i urednik malog, specijaliziranog portala EnergyPress. Po nekima, nastavlja Brodić, “to bi trebalo dostajati za Lex Meggle, otkup Ine, dvije-tri infrastrukturne akcije, južnu plinsku interkonekciju s BiH, mirovine, javni sektor i njihove plaće, vaučere za turizam, rješavanje duga veledrogerijama”...
Pogrešno, naravno, što Brodić zna, ali ironično upozorava druge da ne znaju. Nije riječ o aroganciji previše informiranog vlasnika medija, Brodić je tu ipak na margini, ali teško je ostati pristojno suzdržan kada je mreža puna kreativnih prijedloga, od kojih neki stižu iz iznenađujućih izvora.
“Bilo bi najbolje da sa svim tim najavljenim EU sredstvima (od kojih otprilike pola ionako svi moramo vraćati) dame i gospoda u Vladi popune sve rupe i minuse u proračunu, dapače, neka se učiteljima, medicinskim sestrama, policajcima i sl. u javnom sektoru povećaju plaće, a onima koji su višak (mislim pritom na većinu zaposlenih u javnoj upravi i lokalnoj samoupravi tzv. birokraciji) daju otpremnine i pusti ih se na tržište rada”, piše, primjerice, u postu jednog od osnivača inače upućene udruge Glas poduzetnika.
Autor sljedećeg prijedloga je nešto skromniji i precizniji, ali vozi u istom smjeru: “Neka (novcem iz EU) otplate autoceste i ukinu cestarine, neka reprogramiraju ili vrate skupe kredite i smanje državni dug”. Kasnije ipak postaje ljut: “Daj što daš, samo neka nas ne zadužuju radi potrošnje tuđih proizvoda, npr. njemačkih automobila za političare”.
Na drugom mjestu, jedan od bivših saborskih zastupnika (umirovljenici) osvrće se na prvu sjednicu nove Vlade pa piše: “Kako iscijediti od građana 20 posto ako nemaju ništa”, pa dodaje: “Uskoro se donosi Zakon o obnovi od potresa uz prijedlog financiranja 60:20:20. Mada je već dulje vrijeme javnosti imala priliku dati svoje mišljenje o predloženom Zakonu o obnovi od potresa, nekako se čini da, ostane li Vlada pri svom prijedlogu, od obnove neće biti ništa.”
Kako to tumači? Tvrdnjom da “građani nemaju novca, a Grad Zagreb, čini se, još i manje”. Zato, kaže, Vlada hitno treba mijenjati svoj prijedlog i pomoći svim građanima, kao i Gradu Zagrebu, u stopostotnom iznosu, jer “ne bi bilo dobro da se najavljeni Zakon prelama preko leđa građana u kontekstu nadolazećih lokalnih izbora i utrke za gradonačelničku fotelju”.
Vijest od petka doista potvrđuje da je Zagreb, unatoč najskupljim režijama i najvišem prirezu u državi, financijski presušio: Grad se zadužio za dodatnih 350 milijuna kuna, dug se sada primiče granici od dvije milijarde. Ovaj put sredstva su, možemo li vjerovati službenoj objavi, odmah preusmjerena za sanaciju potresom oštećenih kapitalnih objekata društvene namjene.
Vijest od subote ujutro, dan nakon velike, dosad najveće ljetnom kišom izazvane zagrebačke poplave, donosi riječima škrtu, nervoznu izjavu gradonačelnika Milana Bandića: “Šteta je minimalna. Pomoći ćemo ljudima. Da nije čovjek poginuo, to bismo zaboravili za 24 sata.”
Poginuo je vatrogasac kojemu je pozlilo za vrijeme intervencije. Da su odvodni kanali nakon potresa pregledani i po potrebi sanirani, vjerojatno ne bi trebalo intervenirati. To je, međutim, “detalj” zbog kojeg se gradonačelnik ne brine. Pita li se njega, netko u institucijama nije odradio svoj posao.
Gradonačelnik u petak navečer nije bio na poplavljenim ulicama s građanima. Priliku je zato, posve u Bandićevu starom stilu, iskoristio njegov prvi objavljeni protukandidat na dolazećim izborima, lider političke platforme (i stranke) Možemo! Tomislav Tomašević, koji je na mreži objavio svoju fotografiju iz akcije spašavanja poplavljenog, a naseljenog podruma. Sada je na njega red da izlazi na teren. Znači li to da je Bandić odustao?
A da se ne zavaravamo dobrim vijestima iz Bruxellesa, sav novac koji će nam ove i tijekom sljedećih godina, budemo li ga znali povući, stići iz zajedničke blagajne Europske unije, namijenjen je tome da Hrvatska napokon postane normalna država, a da pritom građani kroz taj nužan i predugo odlagan proces transformacije zastarjelih institucija prođu s najmanje moguće štete. Propustimo li zaigrati tu, strogo namjensku igru i opušteno prionemo trošku, najavljene Plenkovićeve milijarde eura mogle bi završiti poput Milanovićevih i Grčićevih, nepovučene.