Pandemija i potresi dvije su riječi koje su obilježile godinu koja je ostala za nama. Strah i neizvjesnost druge su dvije riječi koje su došle u istom pismu. Male, pozitivne vijesti nekako su se počele doimati nebitnima. A bilo ih je kao svake druge godine. Zabilježen je baby boom slonova u Keniji. Nakon 120 godina uz obale sjeverne Australije otkriven je novi koraljni greben. U Engleskoj su dabrovi izgradili branu nakon više od 400 godina. ZOO u Hong Kongu je zbog lockdowna zatvorio svoj vrata, tamošnje pande uživale su u intimi, pao je seks nakon punih 10 godina, a Ling Ling je ostala trudna. Sve te male pobjede prekrile su slike ljudi koji se bore za zrak uz medicinske sestre u skafanderima. Je li moguće da smo bili toliko fokusirani na stvaranje revolucionarnih mRNA cjepiva, kako nam u 2020. nije bilo naročito zanimljivo to što je u prodaju pušteno pileće meso uzgojeno u laboratoriju? Ili to što je slavna DeepMind artificijelna inteligencija riješila problem "savijanja" proteina star pedesetak godina, dok su Francuzi stvorili bakterijski enzim koji može u nekoliko sati razgraditi tone otpadne plastike? Ispod površine straha 2020. godina bila je sasvim obična godina s zanimljivim pomacima: Sjedinjene Države dobile su prvu ženu potpredsjednicu, u Argentini je legaliziran abortus, SpaceX je prvi put u svemir odvezao ljudsku posadu, dok je Bitcoin dosegao astronomsku vrijednost od 28.000 dolara. Svijet se i uz pandemiju nastavio brzo mijenjati. No, nažalost, najveća promjena koju je prošla godina donijela čovječanstvu jest veliko povećanje utjecaja države. Silom prilika, Levijatan se vratio na velika vrata.
Još od zadnje financijske krize 2008. u nizu društava počele su snažno jačati intervencije države, a u godini pandemije političari su i u zapadnim demokracijama pod pritiskom očekivanja doveli utjecaj vlasti na svakodnevni život do razine kakva se inače viđa u jednopartijskim diktaturama ili u feudalizmu.
Epidemiološke restrikcije same po sebi nisu problem. Zaštita javnog zdravlja logična je funkcija države. Međutim, kad očinska briga države za bolesne, nezaposlene, za ekonomiju i poduzetnike, postane igra fundamentalnog širenja utjecaja kroz kombinaciju zabrana, pomoći i poticaja, to zapravo znači da nam grupa izabranih političara počinje predodređivati kako ćemo živjeti ne samo u 2021. nego i na dugi rok. I pri tome ćemo postajati sve ovisniji o njima. Kao da je došlo vrijeme da pošaljemo vremenskog putnika 300 godina u prošlost kako bi nam doveo Johna Lockea da nam opet priča o državi, pravima i slobodi. Puno toga što smo gradili stoljećima, olako zaboravljamo. U europskim zemljama problemi autoritarne moći države nisu izraženi kao, recimo, u Zimbabveu, gdje je vlada iskoristila lockdown-politiku za uhićenja, otmice, silovanja i premlaćivanja opozicijskih političara i aktivista. Ni u jednoj članici EU još nismo suočeni s orvelovskom kontrolom nad osobnim podacima kao u Kini, Singapuru ili Južnoj Koreji. Pa ipak, ako trebamo državu da nam isplaćuje plaće premda radimo u privatnom sektoru, ako trebamo centralne banke da izravnavaju kamate te očekujemo subvencije koji će održavati na životu naše sve brojnije zombi kompanije, onda si moramo priznati da ćemo sve češće klečati pred državnim činovnicima. Hoće li nam službenici očinski stavljati ruku na rame i štititi nas u tisućljećima koja dolaze? Osjećate li potrebu da prkosite?
Nije tu Hrvatska u različitoj poziciji u odnosu na druge europske zemlje. Naša je specifičnost u tome što smo među najzaostalijima. Stoga fascinirani očekujemo pristizanje ogromne 24 milijarde eura koje trebamo dobiti od drugih članica EU, i zaboravljamo kako je tri četvrtine tog novca opet namijenjeno državi; ona će biti ta koja će donositi odluke o tome kako, koliko i u što investirati. A dijelom će to činiti po institucionalnom diktatu EU. Veliki zajednički ekološki planovi EU i digitalna agenda samo su još jedan od primjera krupnog intervencionizma. Pri tome imamo situaciju da strukturni ekonomski problemi u Europi rastu i u najuspješnijim zemljama. Njemačka prema zadnjim procjenama ima oko 800.000 zombi kompanija. Hoće li ih Levijatan pustiti da umru u 2021. kako bi omogućio strukturne promjene? Ili će radije suspendirati stečajne procedure? Političari su nam već uzeli pravo na pogled u budućnost. U Britaniji upravo postaju "vizionari" kad su u pitanju investicije u tehnologije budućnosti. Nisu to više klinci s najboljih fakulteta koji pokreću nove biznise. Na jugu Europe situacija, kad je u pitanju utjecaj države, postaje groteskna. Države nemaju novca, a povećavaju utjecaj kao da ga mogu dijeliti šakom i kapom. U Italiji državna banka Cassa depositi e prestiti kupuje vrijeme za cijeli niz industrija, a država se upušta u nacionalizaciju najgorih kompanija. Kao po dogovoru, i EU i Sjedinjene Države pripremaju veliki obračun s velikim high tech kompanijama jer nas sve skupa žele zaštititi od Velikog Brata, koji više nije država.
Monetarna politika već je potpuno iskrivila tržište kapitala. Sada joj se ubrzano priključuje fiskalna politika i putem proizvodi enormne dugove. Tržište rada će se vrlo vjerojatno prilagoditi diktatu državnih intervencija i investicija. Baš kao i radna snaga, i kapital će sve više izbjegavati visoke rizike novih i učinkovitijih poslovnih modela. Zašto bi stvarao vrli novi svijet ako mu država nudi dobru staru sigurnost?
Demokracija i njezine institucije, tržište i ustavom zajamčene slobode bile su sile koje su nas dovele do trenutačne razine blagostanja u Europi. Država je važna, ona mora osigurati dobre okvire za rast i razvoj, za tržišnu kompeticiju. Sve drugo vrlo je vjerojatno put u neku vrstu distopije, čak i uz parlamente prepune političara koji se zaklinju na slobodu, poštenje, prava i demokraciju. Andreas Kluth podsjetio je ovih dana: "Sloboda je kao zdravlje: Ne razmišljaš o njoj dok je ne izgubiš". Ako će državni intervencionizam biti sveprisutan, koliki će točno biti prostor slobodnog poduzetništva? Što će točno ostati od tržišta? Malo ili jako malo?
Nekima će se ova pitanja učiniti patetičnima, neprimjerena za situaciju u kojoj se država epidemiološkim zabranama bori za spas tisuća života. Međutim, treba podsjetiti kako smo u trenutku potresa kod Petrinje imali srednjovjekovnu zabranu putovanja između županija, mjeru bez čvrstih temelja jer je trećinu Hrvatske ostavila kao istu epidemiološku zonu. I pored toga, ljudima je "odgovorna" država masovno odbijala propusnice, kao da se radi o zločestoj djeci. Imamo i dalje zatvorene kafiće i restorane iako podaci zemalja s vrlo strogim lockdownom govore kako zabrane nisu jamstvo sigurnosti. Znanstveni novinari sve češće serviraju nam analize u kojima svi sugovornici zastupaju praktično identičan stav - produženje oštrih mjera. Lockdowneri na društvenim mrežama postavljaju pitanje zašto ljudi izlaze iz kuća nakon potresa kad to nije u "preporukama". Bivši član ekonomski najneuspješnije vlade u EU najavljuju nam nastavak života pod ključem, bez obzira na to što baš u njegovoj sredini brojevi zaraženih najviše padaju. Levijatan je u životnoj formi.
Jedno je kad država osigura veliku i izdašnu pomoć stradalima u potresu, to je nešto zbog čega država postoji. Potpuno je drugo ako imamo mjere uvedene zbog spašavanja života, ali nam nitko ne objašnjava kako je moguće da su Belgija i Slovenija, zemlje s dugim i strogim mjerama, najgore na svijetu po broju smrti na milijun stanovnika. Jesu li tamo ljudi problem ili državne mjere? Ako su ljudi problem, treba li zamijeniti ljude? Vjerujte, uz jaču državu bit će puno više godina dobrih za pande.