Nakon Covida-19 i procjene da će nam gospodarstvo ove godine pasti za gotovo deset posto, hrvatski je birač odjednom u blaženoj nevjerici. Hrvatsku će u toj neizvjesnoj budućnosti zapljusnuti upravo nevjerojatnih, ljekovitih 20 milijardi eura pomoći iz Europske unije, vijest kojom se (predizborno) okitio premijer Andrej Plenković, a razdoblje u kojem bi ta kiša novca mogla pristizati proteže se otprilike sve do kraja desetljeća.
U pitanju je, naravno, potencijalno golema investicijska prilika, ali djelomično i fini politički spin. Zašto spin? Jer sav taj novac još nije dediciran, dio je ambicioznog prijedloga Europske komisije o kojem slijedi oštra europska debata, kako o konačnom iznosu i modelu dijeljenja, tako i oko toga što je u srži sadašnje i buduće Unije. Smjer će biti jasniji nakon Europskog vijeća 19. lipnja.
Potom, kad bi i bilo sve baš kako je najavljeno, dakle da je za nas kroz razne fondove izdašno određen iznos koji gotovo doseže 40 posto hrvatskog BDP-a, i to dobrim dijelom bespovratan, treba se pitati koliko ćemo zaista od toga iskoristiti (i u kojem obliku) jer će europska pomoć dolaziti vrlo precizno, namjenski, pametno, u skladu s europskim ciljevima i prateći nacionalne mane, neće se jednostavno ulijevati u hrvatski novčanik. Koronakriza je uzdrmala sve, ali nije pošemerila taj princip, a državne i lokalne institucije, mehanizam koji se time bavi, notorna je hrvatska slaba točka. Tu slabost, koju građani dobro poznaju, redovito ističu i pisci bruxelleskih izvještaja o Hrvatskoj (javna je uprava ispod prosjeka EU, s nedostatnim kapacitetom za izradu i provedbu politika i projekata), a k tome ne treba zaboraviti niti na sve vrleti korupcije u hrvatskom društvu. Evo, primjerice, o tome tek jedna poruka iz zadnjeg izvještaja koji potpisuje Komisija: “Kontinuirani napori za jačanje okvira za sprječavanje i sankcioniranje korupcije ključni su za oporavak nakon krize uzrokovane bolešću Covid-19 i učinkovitu, odgovornu i transparentnu dodjelu i raspodjelu sredstava i resursa”.
S tih nekoliko ograda na umu, pokušali smo rasvijetliti najavu o 20 milijardi eura koje bi Hrvatska u idućem višegodišnjem proračunskom razdoblju mogla dobiti iz Europske unije, što je gotovo dvostruko više nego je to bio slučaj u razdoblju 2014. - 2020. godine, kada je za nas određeno ukupno 10,7 milijardi eura. Kroz četiri nacionalna operativna programa dosad smo od tog iznosa potrošili 36 posto (za povlačenje i trošenje uglavnom ugovorenog ostatka imamo još tri godine) i po tome smo pri dnu europske ljestvice. Donekle zahvaljujući i tome, dio pomoći koja je zadnjih mjeseci bila hitno usmjerena prema gospodarstvu – od potpora za održavanje zaposlenosti i zajmova za likvidnost do nabavke opreme za zdravstvo - došla je interventnom preraspodjelom “slobodnog” novca iz fondova EU (od isplaćenih predujmova), a prema službenim izvorima, radi se o otprilike 420 milijuna eura.
EU Nove generacije
Premijer Plenković, koji je dakle uoči parlamentarnih izbora i pri kraju hrvatskog predsjedanja EU objavio tu financijsku senzaciju od 150 milijardi kuna, u toj se računici poziva na dva paketa. Jedan je očekivan, novi višegodišnji proračun Europske unije za razdoblje 2021. - 2027. godine (oko 10 milijardi eura), a drugi je novitet, posebno osmišljen europski instrument za oporavak od koronakrize nazvan EU Nove generacije, ili New Generation EU (oko 10 milijardi eura). Pregršt obećanja koja se danas nižu u HDZ-ovom izbornom programu ima sidro u tim izvorima.
Ti za nas golemi iznosi tek su majušni dio grandiozne sheme, Europskog plana obnove teškog 1,85 bilijuna eura, kako ga je okrstila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. To je zapravo kombinacija “snažnog i modernog” europskog proračuna od 1,1 bilijun eura koji nastaje nakon Brexita, a zbog posljedica koronakrize trebao bi biti uparen s novim instrumentom pomoći od čak 750 milijardi eura, od čega čak 500 milijardi eura u obliku grantova (dakle bespovratno). Ideja je da se taj ekstra iznos i prikupi na ekstra način, ne iz uplata država članica: Komisija će ga posuditi, na osnovi snažnog kreditnog rejtinga Unije, na financijskim tržištima, a početi vraćati tek 2028. godine, između ostaloga i uvođenjem nekih zajedničkih poreza. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je, stojeći na press konferenciji uz njemačku kancelarku Angelu Merkel, takvu ideju nazvao stvarnom promjenom filozofije Unije, neki govore o jačanju europske integracije, neki vide korak prema fiskalnoj uniji. Postoje i skeptici.
Velike riječi
Predstavljajući plan krajem svibnja Von der Leyen svakako nije štedjela na velikim riječima o europskoj međuovisnosti i solidarnosti za društveno-ekonomski oporavak te jačanje jedinstvenog tržišta kao generatora inovativnosti i prosperiteta, ali za novi instrument, brendiran pod imenom EU Nove generacije, tek treba dobiti političko zeleno svjetlo svih članica. Ono što je jasno je da iza njega stoje Njemačka i Francuska, dok ga snažno kritizira “štedljiva četvorka” u koju spadaju Austrija, Danska, Nizozemska i Švedska, a velike rezerve izražavaju i neke istočnoeuropske zemlje jer tu vide veliko odlijevanje novca prema europskom jugu. Naime, da bi strateška mapa o pustim milijardama eura bila potpuna, valja imati na umu da bi najveći korisnici novog instrumenta trebale biti zemlje čije su industrije najpogođenije krizom - Italija, Španjolska te Grčka. Zamišljen za popravljanje šteta, ali i oblikovanje Unije za novu generaciju (instrument koji bi trebao zaživjeti iduće godine i biti “konzumiran” za vrijeme mandata sadašnje Komisije, do 2024. godine) vjerojatno će u pregovorima koji slijede stoga biti prekrajan, možda smanjen, a i s manje grantova, više zajmova. Hrvatska je, naravno, na strani Von der Leyen, odnosno njemačko-francuske osovine.
Nova generacija EU je po mnogočemu jedinstven, neki će reći odvažan, pa i povijesni prijedlog Europske komisije za silne javne i privatne investicije te reforme, potaknut procjenom da će, kao posljedica koronavirusa, ove godine europsko gospodarstvo usporiti za više od 7 posto, a bude li se dogodio najgori scenarij (onaj o novom valu pandemije i produljenim mjerama lockdowna), moguć je dramatični pad od 16 posto. Imperativ Unije je povratak jakom i održivom rastu, ali iako se početak oporavka očekuje već u 2021. godini, to će biti tek djelomično i utjecaj krize bolno će osjetiti i građani i biznisi. Očekuje se rast nezaposlenosti, siromaštva i nejednakosti, ali ti efekti neće biti baš posvuda po kontinentu u istom intenzitetu (Hrvatska je među pogođenijima). Moglo bi se dogoditi da zbog toga razlike unutar EU porastu, a rečenica koja se učestalo spominje u bruxelleskim krugovima jest: ako u tome svaka država članica ostane sama za sebe, oporavak će biti vjerojatno nepotpun, nejednak i nepošten. Ovo je “europski trenutak”, kažu, a njemačka kancelarka je taj stav formulirala ovako: “Nacionalna država nema budućnosti stoji li sama”. Stoga Komisija predstavlja svoje čedo, EU Nove generacije, investicije koje će biti “zajedničko dobro za budućnost koju dijelimo”, uz naglasak na uvođenje novih tehnologija i čistu industriju u skladu s Europskim zelenim planom, europskom strategijom rasta.
Mnogo je oko tog “dobra” još nepoznato, ali prema postojećim kriterijima za instrument EU Nove generacije, za Hrvatsku je moguć ovakav scenarij: ukupno 10,01 milijardu eura od čega su 7,36 milijardi eura bespovratna sredstva te 2,65 milijardi eura povoljni zajmovi. Najveći dio ukupnog iznosa se odnosi na tzv. program potpore reformama, namijenjen oporavku i otpornosti (Recovery and Resilience Facility) od 8,4 milijarde eura, koji je povezan s preporukama Hrvatskoj iz Europskog semestra, drugi dio odnosi se na program pod nazivom React EU i iznosi oko 1,4 milijarde eura (dodatak za kohezijsku politiku koji se odmah može početi koristiti za ublažavanje posljedica krize jer se oslanja na postojeće operativne programe), a treći dio je Fond za pravednu tranziciju (financira prijelaz na niskougljične industrije) u iznosu od oko 300 milijuna eura.
Pod pretpostavkom da prijedlog Europske komisije prođe, kreće proces programiranja i do travnja 2021. godine bi trebao rezultirati dokumentom radnog naslova “Nacionalni plan oporavka” koji će biti usuglašen s Komisijom i na osnovi kojeg bi se grantovi mogli povlačiti. Način će odrediti 20-ak uredbi koje će slijediti. Kako nam objašnjavaju, taj će plan reflektirati reforme koje Hrvatska treba provesti u sljedeće četiri godine te indikatore iz Europskog semestra, a ujedno će to biti prilika da razvije pametnu i zelenu industriju. Koliko će sastavljanje nove vlade prolongirati i dodatno zakomplicirati ionako komplicirane zadatke, tek ćemo vidjeti, ali to predstavlja potencijalnu zamku broj jedan.
Konzultantica za fondove EU Ariana Vela, direktorica Avalanta, kaže nam kako Europska komisija nije još službeno predstavila procedure korištenja novca iz fonda za oporavak, ali ona očekuje da će biti manje restriktivne u odnosu na procedure koje koristimo u ovoj financijskoj perspektivi. Misli li da će Hrvatska uspjeti iskoristiti sve te silne milijarde eura iz novog višegodišnjeg financijskog okvira, što uključuje i EU Nove generacije, ili profućkati priliku? Ona odgovara:
Tradicionalno nespremni
“Hrvatska je tradicionalno neadekvatno pripremljena i nedovoljno efikasna kada je programiranje u pitanju. Temeljem dosadašnjeg iskustva mogu čak reći da se naša država gotovo pa iznenadi kada dođe u poziciju da mora predložiti strategiju za korištenje sredstava EU. Ovaj put je promijenila pristup i aktivno radila na pripremi ključnog strateškog dokumenta, a to je Nacionalna razvojna strategija Hrvatska 2030. Vlada u ovom mandatu, nažalost, nije usvojila strategiju i to će trebati učiniti sljedeća vlada bude li suglasna s programskim sadržajem.” Tu je, dakle, potencijalna druga zamka.
U Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU kažu da je nacrt te strategije “gotovo dovršen”, uz objašnjenje da se radi na usklađivanju s izmijenjenim prioritetima na razini Europske unije i Hrvatske koji su posljedica izbijanja Covida-19, potresa u Zagrebu, kao i prioritetima višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2021. - 2027. i plana EU za oporavak. Vela napominje da je važno napraviti dobru procjenu potreba i usmjeriti sredstva tako da se one zadovolje, “a ne raditi isključivo s ciljem da se novac potroši a da se ne postignu ikakvi efekti. Situacija je vrlo ozbiljna, pravi pad nas tek čeka, a predizborno vrijeme nije povoljan faktor”.
Kako cijeli paket, Europski plan obnove, mora na kraju proći u Europskom parlamentu, zanimao nas je pogled na aktualna zbivanja iz tog ugla. Eurozastupnik Tonino Picula, nekadašnji ministar vanjskih poslova u SDP-ovoj vladi, naglašava kako je rasprava o sedmogodišnjem europskom proračunu počela još u veljači, a sada na takav prijedlog proračuna dolazi i rasprava i glasanje o EU Nove generacije, pri čemu su ga parlamentarci zamišljali ambicioznijim, prije svega “s ciljem sprečavanja daljnjeg raslojavanja građana, naročito u siromašnijim članicama EU gdje su i sustavi socijalne zaštite pod puno većim pritiskom nego u bogatijim”. Napominje i kako se ‘štedljiva četvorka’ protivi paketu u dijelu koji se tiče omjera između bespovratnih sredstava i bankovnih garancija za pomoć članicama, sa zahtjevom da se smanji udjel bespovratnih sredstava.
“Kako se i u prošloj krizi pokazalo, politike rigorozne štednje bile su pogubne za najugroženije skupine stanovništva i doprinijele su desnoj radikalizaciji u članicama koje su tim politikama štednje bile najviše pogođene. S razlogom se može reći kako je rigorozna štednja utjecala i na stabilnost europskog projekta u cjelini. Ono o čemu se već sada naveliko govori jest da je Njemačka u kampanji prijateljskog uvjeravanja svojih susjeda Austrije, Nizozemske i Danske kako je paket pomoći, kao rezultat kompromisa između Njemačke i Francuske, najbolje rješenje i za ‘štedljivu četvorku’, jer su i one dio jedinstvenog europskog tržišta. Mogu zamisliti situaciju u kojoj će doći do određenog finog usuglašavanja omjera bespovratnih sredstava i bankovnih garancija, no sumnjam da će biti velikih odstupanja od sadašnjeg prijedloga, koliko god teški bili pregovori. Uz to, kancelarka Merkel jasno je dala do znanja da pregovore planira dovršiti do kraja godine”, odgovara nam Picula. Na pitanje što bi trebao biti fokus u Hrvatskoj odgovara kako, neovisno o rezultatima tih pregovora, budući europski proračun treba promatrati kao priliku da “konačno adekvatno ulažemo u održivi razvoj, što mehanizam Komisije za oporavak i otpornost naglašava”. Spominje i važnost kohezijske politike, kao stupa razvoja siromašnijih članica u prošlom razdoblju koji, ocjenjuje, to mora biti i ubuduće.
Podatkovna ekonomija
Jedan od fokusa bi svakako, prema najavama iz Komisije, trebala biti ulaganja u digitalizaciju i stvaranje “podatkovne ekonomije”, rapidno širenje 5G i 6G mreža, stvaranje europskog “tehnološkog suvereniteta” i sposobnosti, pa vodeće kompanije iz ICT sektora imaju velika očekivanja. Odgovarajući na naša pitanja o tome, Boris Drilo, član Uprave i glavni direktor za tehniku i informacijske tehnologije HT-a (ujedno i predsjednik HUP-ICT udruge), napominje da je Hrvatska u zadnjoj trećini zemalja EU po razini digitalizacije. “Ukupne investicije u digitalnu infrastrukturu potrebno je najmanje udvostručiti sa sadašnjih okvirnih 7-8 milijardi kuna na 15-16 milijardi kuna godišnje kroz značajno veće korištenje sredstava EU, njihovog usmjeravanja prema privatnom sektoru te angažiranju privatnog kapitala”, kaže Drilo. Smatra da, za razliku od javnog sektora, upotreba novca EU za digitalizaciju gospodarstva trenutačno nije adekvatno reflektirana u Nacionalnom planu reformi za 2020. koji definira glavne ekonomske prioritete u sljedećih 12-18 mjeseci. “Otvaranje novih mehanizama financiranja je prava prigoda da se to promijeni, tim više što digitalizacija predstavlja jednu od ključnih odrednica Europskog zelenog plana kao nove strategije”, zaključuje.
Instant solidarnost
Naravno, ulagat će se u sektore koji su teško pogođeni krizom, što u Hrvatskoj sigurno znači turizam, no i razne druge (u skladu s Nacionalnim programom reformi), ali precizniji inputi još ne postoje. Vjerojatno će mjere za oporavak uključivati dio onog što je već viđeno, poput potpora za zapošljavanje i skraćivanje radnog vremena, kao i razne financijske instrumente za privatna ulaganja. Kako se čini, fond za oporavak i otpornost (Recovery and Resilience Facility), gdje bi Hrvatska imala mogućnost za grantove u visini od 6,1 milijardu eura, bit će i sjajna prilika novoj vladi da tu nađe saveznika za velike reformske poteze, od javne uprave na dalje, bude li u tome kreativna i odvažna. Za daleko manji Fond za pravednu tranziciju, zna se da bi trebao biti usmjeren na dvije županije - istarsku (radi prelaska TE Plomin na energent koji je s manjim udjelom CO2), i sisačko-moslavačku (projekti vezani uz Rafineriju Sisak i Petrokemiju).
Naši sugovornici naglašavaju kako su, načelno gledano, ulaganja iz višegodišnjeg proračuna kao i novog instrumenta posve komplementarna. Ursula von der Leyen i njeni povjerenici to su saželi u formulu da će svaki euro biti namijenjen tome da se “Europa digne natrag na noge, da se ubrza zelena i digitalna tranzicija i izgradi poštenije i otpornije društvo”. A zašto se novi, hitni instrument poziva na novu generaciju? Jer ipak stremi dalje od instant solidarnosti nužne za preživljavanje ove krize, on želi stvoriti pakt za sutra; ako se oko toga europski šefovi država i vlada uspiju dogovoriti.