Poslovna zajednica, država, regulatori, pružatelji financijskih usluga i pojedinci imaju važnu ulogu u rješavanju problema klimatske krize. Iz perspektive nekih naših domaćih problema možda to nekome izgleda apstraktno i daleko, ali pitanje zelenog financiranja i novih ESG pravila je Hrvatskoj i Europskoj uniji pred vratima i postat će jedno od top tri prioriteta za domaću gospodarsku i financijsku zajednicu. Većina anketiranih prema nedavno provedenim anketama smatra kako poslovna zajednica i financijski sektor imaju puno veće društvene odgovornosti od toga da samo stvaraju profite. No, financijski i poslovni sektor mogu efikasno podržati tranziciju prema održivoj ekonomiji samo ako potrošači mogu vjerovati tvrtkama da će ispuniti svoja "zelena" obećanja. Stvara se sve veći skepticizam prema tvrdnjama nekih "zelenih" tvrtki i financijskih tvrtki da su one doista zelene. Regulatori općenito ne mogu dopustiti da se kreiraju lažne zelene tvrtke i time riskirati protok kapitala. To su razlozi zašto su pitanja okoliša, društvene uključenosti i korporativnog upravljanja (ESG) tako visoko na našoj agendi.
Nedosljednosti oko ekoloških, socijalnih i upravljačkih podataka i dalje je značajan izazov za regulatore i korisnike. Nedostatak otvorenosti i ograničen i nerazumljiv pristup ograničavaju investicije. Još uvijek velik dio kompanija teško ili nikako daju na raspolaganje korisne podatke o održivom poslovanju. Procjenjuje se da samo jedan posto kompanija objavljuje upotrebljive podatke o tome kako upravljaju klimatskim rizicima. Međutim, treba istaknuti kako nedostatak usklađenosti nije namjeran nego posljedica nedostataka u regulativi te posljedica prevelikog izazova za kompanije.
Povećana potražnja za investicijama u zeleno i održivo otvara pitanja oko tzv. zelenih obveznica. Kompanije i države pojačano rade na izdavanju obveznica koje služe za financiranje rješenja koja pomažu oko rješavanja ekoloških problema. Prema raspoloživim podacima u svijetu će ove godine biti izdano oko tisuću milijardi tzv. održivih ili zelenih obveznica. Međutim, sve je više nepovjerenja prema autentičnosti takvih obveznica.
Stoga regulatori također sve više postavljaju pitanja oko takvih investicija. Cilj je regulatora zaštititi investitora od tzv. greenwashinga ili obmanjujućih tvrdnji kako je nešto zeleno, a u stvarnosti nije zeleno. Nadalje, regulator želi osigurati da investitori ne budu prevareni s financijskim proizvodima koji su navodno održivi.
Kompanije i države imaju sve više razloga da kreiraju izdanja koja bi se smatrala zelenim jer uštede mogu biti značajne. Potražnja za zelenim obveznicama kreirala je premiju na zeleno, u odnosu na cijenu običnih obveznica što izdavateljima obveznica značajno smanjuje kamatne troškove.EU pokušava već dulje vrijeme kreirati okvir za održive financije. Već nekoliko godina od velikih tvrtki iz EU zahtijeva se da dostavljaju nefinancijske informacije kao dio godišnjih izvješća. Taj je zahtjev uveden Direktivom o nefinancijskom izvješćivanju i predstavlja važnu prekretnicu koja je postavila EU na putu prema transparentnosti po pitanju ESG-a.
No, također je jasno da takva pravila ne idu dovoljno daleko u rješavanju problema održivog financiranja. Stoga je Europska komisija ove godine pokrenula zakonodavni prijedlog za Direktivu o izvješćivanju o korporativnoj održivosti (CSRD) kojom se proširuju zahtjevi za objavom nefinancijskih informacija – sada poznatih kao informacije o održivosti (ESG) – na veći broj kompanija.
Hanfa je tijekom proteklog razdoblja kroz različite kanale distribuirala informacije o novoj europskoj regulativi o održivom financiranju i nefinancijskom izvješćivanju. Održavaju se i održat će se tijekom iduće godine edukacije za kompanije koje su listane na burzi kako bi što bolje bile informirane o tome što je potrebno objaviti te da investitori na burzi imaju potpunu informaciju.
S obzirom na kompleksnost same tranzicije i ambicioznost zacrtanih održivih ciljeva, nužno je da strategija održivog poslovanja bude sveobuhvatna i konzistentna. E sad što to u praksi znači? U Hanfi smatramo kako bi ta održiva agenda trebala izgledati kao gradnja kuće. Kao i svaka gradnja kuće, treba započeti od temelja, odnosno kuća treba biti sagrađena na čvrstim temeljima što u ovom našem slučaju čine: jasni ciljevi i principi djelovanja.
Nakon temelja potrebno je sagraditi čvrste i pouzdane zidove koji obuhvaćaju sve održive procese koji se događaju – u ovom primjeru to čini taksonomija. Svaka kuća mora imati i krov koji se naslanja na definirane principe i taksonomiju, a to čini nacionalna održiva strategija. Kako bi održiva tranzicija uspjela, nužna je transparentnost, odnosno naša kuća treba imati prozore kako bi potrošači mogli vidjeti što se unutra događa i kako bi mogli donijeti racionalne odluke. Svaka kuća treba imati i vrata kroz koja bi regulator mogao pratiti situaciju i po potrebi ući (bez kucanja).
Što se to unutra događa? Kako bi ta održiva pokretna traka trebala funkcionirati?S jedne strane imamo investitore koji bi putem klasičnih, ali i inovativnih zelenih instrumenata (npr. zelene obveznice) trebali ulagati u održive kompanije i projekte. Kako bi se to osiguralo, potrebno je osigurati da investitori imaju, osim altruističnih motiva, i zakonski definiranu motivaciju za ulaganje, a za to su im potrebne kvalitetne informacije i jasni standardi ulaganja.
Kako bi investitori imali provjerene informacije na temelju kojih bi donijeli investicijsku odluku, potreban je kvalitetna ESG objava izdavatelja koji se još uvijek, kako lokalno tako i globalno, nalazi u razvojnoj fazi.
Na kraju treba raditi i na opismenjavanju investitora i javnosti kako ne bi nasjeli na lažne "zelene" investicije.