Borba za globalnu ekonomsku prevlast između Sjedinjenih Država i Kine ubrzava, trgovinski rat bijesni novim žarom. Kineski milijarder Jack Ma, osnivač Alibabe, upozorava domaću političku/poslovnu elitu da će “ta stvar” trajati dugo, možda i 20 godina, te da moraju ojačati gospodarstvo i početi se ipak više okretati drugim dijelovima svijeta, jugoistočnoj Aziji i Africi.
Ako ga i poslušaju, okretanje takvog tankera ne ide brzo. Trenutačno američki uvoz iz Kine iznosi oko 504 milijarde dolara godišnje, a američki predsjednik Donald Trump netom je dodao 10 posto carine na kinesku robu u vrijednosti od čak 200 milijardi dolara, među kojima je i velik broj potrošačkih artikala. Ne postignu li dogovor o novim trgovinskim praksama kojima bi Amerika bila zadovoljna, carina će rasti na 25 posto. Ranije je već višim carinama zahvatio uvoz u vrijednosti 50 milijardi dolara. Kako konstatiraju istraživači na washingtonskom Peterson Institute for International Economics (PIIE), američke carine sada je već nemoguće – ako je i bilo moguće u početku – smatrati ciljanima ili strateški usmjerenima kako bi se postigla željena reakcija Kine. “To je jednostavno rečeno Trumpovo ispunjavanje populističkih obećanja iz izborne kampanje o agresivnom stvaranju nove paradigme za američke trgovinske odnose sa svijetom”, ocjenjuju stručnjaci PIIE-a.
Kina je svakako već dugo u fokusu tih odnosa, ali ona ne kani kapitulirati. Najprije je odgovorila dizanjem carina na uvoz iz SAD-a od 50 milijardi dolara, sada na još 60 milijardi dolara, a osvetu je s američkih automobila i soje ovaj put usmjerila na industrijsku robu. Zbog eskalacije trgovinskog rata Peking je otkazao i razgovore predstavnika dviju vlada koji su ovoga tjedna trebali biti održani u SAD-u. Otvoreno je ostalo pitanje hoće li Trump nastaviti istim tempom i odgovoriti novim carinama na još 200 milijardi dolara vrijedan uvoz iz Kine, kao što je zaprijetio, čime bi kompletan kineski uvoz bio dodatno carinski opterećen.
S druge strane, Peking ipak ima manje prostora za recipročne carinske mjere - jer je američki robni izvoz u Kinu daleko manji, prošle godine bio je 130 milijardi dolara – ali može se svetiti raznim ‘mekim’ mjerama na svom tržištu. To se nikako ne bi svidjelo američkim kompanijama, recimo Appleu, koji je dosad u trgovinskom ratu bio pošteđen, a ljetos je državni kineski People’s Daily objavio da je Apple dosad jako profitirao od jeftine radne snage i opskrbnog lanca kompanija u Kini te da bi trebao veći dio svog profita dijeliti s kineskim narodom. Ideja o dijeljenju nije dalje razrađena, samo je javno puštena u opticaj.
U neka druga vremena, recimo optimističnih 90-ih, logično bi bilo da o trgovini, i sporovima u kojima svi gube, zemlje razgovaraju u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO), osnovane upravo zato da bude platforma za pregovore o carinama i razrješavanje sporova, ali danas je ta organizacija u dubokoj krizi i ostala je po strani. Amerika, a posebno aktualna Trumpova administracija, smatra njena pravila i način na koji funkcioniraju štetnima te ultimativno traži promjene ili će izaći iz članstva. Europska unija je zagrizla. Ocjenjuje da aktualna kriza globalnog trgovinskog sustava predstavlja rizik i za stabilnost političkog poretka i održivost ekonomskog rasta te je prošlog tjedna povjerenica Europske komisije Cecilia Malmström objavila koncept za rekonstrukciju WTO-a kako bi, kažu, organizacija opet postala relevantna. Brza je to reakcija nakon što je ljetos njezin šef Jean-Claude Juncker uspio nagovoriti Trumpa da ne diže carine na europske automobile te su najavili “novu fazu u odnosima između Sjedinjenih Država i Europske unije”, što uključuje i zajedničku borbu protiv nepoštenih trgovinskih praksi. Junckerov ‘deal’ je, sasvim pragmatično, uključio spremnost EU da kupuje više američkog ukapljenog prirodnog plina i soje, kao i želju da se razriješi pitanje američkog dizanja carina na čelik i aluminij te europskih kontramjera…
Komisija se nakon tako postignutog primirja s Washingtonom usmjerila na posao - odraslih. S partnerima priprema i koordinira reformu WTO-a adresirajući sve glavne (američke, ali ne samo američke) prigovore koji su se nakupili u desetak godina, prvenstveno u tri područja: modernizaciji trgovinskih pravila, jačanju nadzorne uloge WTO-a kako bi se lakše lovilo i kažnjavalo neposlušnike te promjeni sustava za rješavanje trgovinskih sporova kojem prijeti paraliza jer SAD već neko vrijeme drži veto na imenovanje novih sudaca.
Neke brojke globalne trgovine
0,6% - Najslabije razvijene države čine 0,6% globalnog izvoza roba i usluga
13% - Kina je bila najveći izvoznik roba u 2017. godini s ukupno 13% svjetskog izvoza
20% - Irski izvoz usluga porastao je za 20% u 2017. godini
38% - Top pet trgovaca robe činili su prošle godine 38% vrijednosti svjetske trgovine
13% - Afrički izvoz usluga porastao je 13% u 2017.
34% - Europska unija kao najrazvijenija unija regija na svijetu prošle je godine ostvarila 34% svjetske trgovine robama i uslugama
21,4% - Trgovanje među državama južne polutke Zemlje predstavlja 21,4% ukupnogi svjetskog izvoza
Među pravilima koja bi trebalo uvesti ili mijenjati Komisija navodi ona vezana uz nedozvoljene industrijske državne potpore, diskriminaciju stranih ulagača te “prisilni transfer tehnologije”, sve sasvim očito vezano uz Kinu. SAD među ostalim tvrdi da Kina tjera američke kompanije na transfer tehnologije (Trumpovim rječnikom, “kradu američke ideje”) kao cijenu za ulazak na tržište. Primjerice, traži od njih da osnivaju joint-venture kompanije s kineskima, ograničava se mogućnost stranog vlasništva i postoje posebne procedure za izdavanje dozvola, a Peking odgovara da su to sve spekulacije te da nema zakona koji bi nalagao stranim kompanijama da predaju svoju tehnologiju…
Pitanje oko kojeg se sve vrti tiče se zapravo kineskih državnih kompanija koje su već snažno investirale u EU, a bitno utječu i na globalnu trgovinu. U reformi WTO-a treba naći način da se pomiri kineski ekonomski model, u kojem u mnogim sektorima dominiraju kompanije u državnom vlasništvu, s otvorenim globalnim trgovinskim sustavom koji se temelji na jednakim pravima za sve sudionike. O tome nisu mislili dovoljno kad su 2001. godine Kinu primali u članstvo. To sada pomalo zvuči kao računanje kvadrature kruga te će se za tu “matematiku” tražiti velika inovativnost. Među ostalim, treba precizno definirati što je dozvoljeno ili nije dozvoljeno kompaniji koju kontrolira država, odnosno pojasniti pravila koja opisuju “javno tijelo” (public body) i slučajeve kada državne kompanije zapravo na tržištu djeluju kao produžena ruka vlasti.
Komisija naglašava kako je primjetan rast i utjecaj državnih kompanija, ali nije bilo mjera preko kojih bi se ‘lovilo’ kako i kada one narušavaju tržišna pravila. Sada će ih pokušati skrojiti, ali budući da je i Kina članica WTO-a, to neće ići lako. Sve mora biti kompromisno, uz istodobno stiskanje carinama. Posebno će pritom biti važno pitanje definiranja tipova subvencija koje snažno narušavaju međunarodnu trgovinu te stoje i iza prevelikih proizvodnih kapaciteta u nekim sektorima, poput aluminija i čelika. Počelo je drugo poluvrijeme velike igre s Kinom.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa