Pripreme za prvu europsku zimu bez ruskog plina su u tijeku, barem na razini usklađivanja i dogovora zemalja o mogućnostima, a Europska komisija idući bi ovaj tjedan trebala izbaciti svoj prijedlog za razinu nužnog popunjavanja rezervi plina u EU u sljedećih pola godine.
U bruxelleskom think-tanku Bruegel razvili su u međuvremenu tri moguća scenarija s kojima se Europa može suočiti, podsjećajući da Rusija osigurava oko 40 posto europske opskrbe plinom.
Prvi scenarij je da ruskog plina uopće ne bude, drugi da uvoz bude ograničen, a treći da bude prosječan. Jasno, prvi je sada najvažniji i zabrinjavajući jer analitičari zaključuju da čak i rekordno visok uvoz ne ruskog plina ne može osigurati dovoljnu popunjenost europskih skladišta uoči iduće zime. Europa bi stoga trebala, poručuju, smanjiti potražnju za minimalno 400 teravatsati, ili 10-15 posto na godišnjoj razini. Smatraju da je to moguće.
Rezerve niske
U svojim su kalkulacijama krenuli od sljedećih podataka: rezerve su u europskim skladištima sada niske, procjenjuje se da su na dan 1. ožujka bile 320 teravatsati dok se, prema prosjeku posljednjih nekoliko godina, u ovom mjesecu očekuje potražnja EU od 440 Twh. U ljetnim mjesecima bi to trebalo pasti na 240 teravatsati mjesečno. Također, pretpostavili su da će uvoz iz sjeverne Afrike, Norveške i Azerbajdžana ostati na razini zabilježenoj posljednjih mjeseci, dakle na maksimalnom kapacitetu (ukupno 120 teravatsati mjesečno). Za ukapljeni naftni plin (LNG) uzeli su u obzir rekordne uvozne razine koje su blizu maksimalnog tehničkog kapaciteta terminala za uplinjavanje, što je 140 teravatsati mjesečno.
Drugi scenarij predviđa da će plinovodi Sjeverni tok 1 i Turski tok biti operativni te će kroz njih dolaziti 60 teravatsati mjesečno, dok bi tranzit plina kroz Ukrajinu, plinovod Yamal i put plina prema Balkanu bili zaustavljeni. Gazprom bi u toj situaciji zabilježio veliku zaradu zbog visokih cijena i zadržao bi kontrolu nad europskom opskrbom, a Europljani bi i dalje bili izloženi problemima zbog vrlo nestabilnog plinskog tržišta. Treći scenarij bi izgledao kao opskrba u 2021. godini koji bi omogućio da se europska skladišta lako napune i značio bi pad cijena.
Ukratko, zaključak je da smanjenje ovisnosti o ruskom plinu snažno ovisi o smanjenju potražnje. Na njezino smanjenje, što je nužnost prema prvom scenariju, utjecat će već i sama činjenica visokih cijena plina, potencijalne ekonomske reperkusije ruske invazije na Ukrajinu i sama dinamika unutar energetskog sektora, kažu autori analize, podsjećajući da je već i Međunarodna agencija za energiju predvidjela smanjenje potražnje za plinom u ovoj godini. No, dodaju, na potražnju će utjecati i vanjske temperature, što unosi dodatnu neizvjesnost jer vremenske prilike mijenjaju potražnju za 10 do 30 posto. Naravno, bude li potrebno, moguće su i administrativne mjere za ograničavanje potrošnje.
Ovdje treba nešto reći o Hrvatskoj, iako se scenariji ne razvijaju po zemljama. U popratnom grafikonu o LNG-u, s obzirom da je rekordni uvoz ukapljenog prirodnog plina jako važan, navodi se da je krčki LNG terminal od studenoga 2021. do 25. veljače ove godine koristio 87 posto kapaciteta. Prema podacima koje je nedavno objavila Vlada kad je iznijela mjere za ublažavanje energetskog udara na građane i poduzetnike, opskrba plinom u Hrvatskoj je prošle godine bila 31,1 teravatsati, a potrošnja 26,7 teravatsati. Što se opskrbe tiče, 57 posto je došlo preko LNG terminala, 22 posto je bio ruski plin, a 21 posto hrvatska plinska polja (Bruegel ima malo drukčije podatke i navodi da je ruski plin 27,7 posto). Što se potrošnje tiče, 46,3 posto ide na kućanstva i poduzeća, 27,7 posto troše toplane i termoelektrane, 15 posto Petrokemija i 11,3 posto ostala industrija. Premijer je pak u ovotjednom obraćanju Saboru izjavio da Hrvatska svoje potrebe može u potpunosti zadovoljiti zahvaljujući kapacitetu krčkog LNG terminala (maksimalno 2,6 milijardi kubnih metara plina godišnje).
Snažni rast potražnje
U Bruegelovoj se analizi kaže da je prošle godine u svijetu trgovina LNG-om ukupno bila 5400 TWh, a najveći su uvoznici Kina, Japan i Južna Koreja. Zbog snažnog rasta potražnje u prosincu prošle godine cijene LNG-a više su se nego udvostručile u odnosu na one iz prosinca 2020. godine. Glavni izvoznici su pak Australija, Katar i SAD, pri čemu je Amerika lani povećala izvoz za 340 teravatsati i zabilježila najveći porast među zemljama izvoznicama ukapljenog plina. Očekuje se da će do kraja 2022. godine SAD postati, navodi se u analizi, najveći proizvođač LNG-a na svijetu, a procjena rasta globalne proizvodnje LNG-a u ovoj godini je između 60 i 300 teravatsati.
Europa je u 2021. godini primila 23 posto američkog izvoza ukapljenog plina. Posebna je zanimljivost da je 2016. godine iznos bio praktički na nuli, u prošloj je godini iznosio 232 teravatsati, a taj uvozni trend dodatno je ojačan u siječnju ove godine kad je u EU ušlo 37 posto američkog izvoza LNG-a tog mjeseca ili 44 posto uvoza.
Uvoz ukapljenog plina
Ipak, uvoz ukapljenog plina ima svoja ograničenja. Od broja brodova koji ga mogu dopremati preko postojećih tehničkih kapaciteta za ponovno uplinjavanje do ugovornih mehanizama koji vladaju na globalnom LNG tržištu, a podrazumijevaju uglavnom dugoročne ugovore na 20-25 godina s određenom kratkoročnom fleksibilnošću vezanom uz zbivanja na međunarodnom plinskom tržištu, što zapravo znači da se dio ugovorenog plina može preusmjeravati. Europa uglavnom nema dugoročne LNG ugovore i za povećani uvoz uglavnom računa upravo na to, da će moći privući dio plina koji je inače namijenjen Aziji ne bude li ondje potreban u ukupnoj ugovorenoj količini.
Što se tiče popunjavanja europskih skladišta, Bruegel napominje i da će utiskivanje 700 teravatsati u EU skladišta uoči iduće zime biti vrlo skup zadatak - prema trenutačnim cijenama (analiza je napravljena krajem veljače), riječ je o 70 milijardi eura, u odnosu na 12 milijardi eura u prijašnjoj godini.
Drugim riječima, upozoravaju, Europa ne samo da će trebati naći tko će joj prodati potreban plin, nego će biti i pitanje koje ga privatne kompanije žele i mogu platiti s obzirom na postojeće rizike i visoke cijene pa se Europa mora upregnuti i dogovoriti da njezine kompanije pri dobavi i skladištenju plina budu koordinirane te da se zemlje međusobno ne natječu, kao i da države na neki način podijele rizik volatilnih cijena s privatnim kompanijama.
Zaključuju da takav krizni scenarij zahtijeva puno improvizacije i poduzetničkog duha, ali da Europa može zamijeniti ruski plin već u pripremama za sljedeću zimu bez toga da joj gospodarstvo bude devastirano, ljudi se smrzavaju ili da dođe do problema u opskrbi struje.