U pogonima PPK – karlovačke mesne industrije dnevno se rasijeca 60 tona i pakira više od 50 tona svježeg mesa. Godišnje se proizvede više od 1000 tona trajnih salama, 1000 tona konzervi te preko 5000 tona salama, kobasica i polutrajnog komadnog mesa... PPK je među nekoliko vodećih u regiji. Posluje u sustavu Grupe Pivac. S Igorom Miljkom, predsjednikom Uprave, razgovarali smo o stanju na tržištu mesa i mesnih proizvoda, razlozima zbog kojih još nije došlo do značajnijeg poskupljenja mesa.
Kako prolazi ova godina za poslovanje PPK Karlovac?
- S obzirom na okolnosti, ova je godina dosta dobra. Turistička sezona je bila iznad najoptimističnijih predviđanja. PPK ostvaruje prihod blizu 1,4 milijarde kuna. Iz godine u godinu rastemo po stopi od nekoliko postotaka. Stalno investiramo u kvalitetu, povećanje kapaciteta, sigurnost, ekologiju...
Koji su trenutno ograničavajući faktori?
- Najizrazitiji problem s kojim ćemo se nositi je nedostatak radne snage. Ne samo da nema stručnih i kvalitetnih radnika nego općenito nema radnika. U PPK radi oko 580 ljudi i treba nam još barem 30. Ne možemo ih, nažalost, pronaći na području Karlovačke županije. Problem nedostatka radne snage direktna je posljedica demografskih kretanja u Hrvatskoj. Uz nedostatak radnika, ograničavajući faktori nisu ni tržište ni sirovine, nego osjetan rast cijena stočne hrane koji će se morati odraziti na finalnu cijenu proizvoda.
Na Zavodu na zapošljavanje u Karlovačkoj županiji je oko 2780 nezaposlenih radnika. U čemu je problem?
- To je točno, ali oni i ne traže aktivno posao. Blizu je slovenska granica i Novo Mesto, koje je industrijski razvijeno, tako da dio radnika radi u Sloveniji. Bliže su Revoz, Akrapovič, Krka nego industrijski pogoni u Karlovcu, mada grad ima dugu industrijsku tradiciju i izuzetno kvalitetan kadar. Neke od najboljih hrvatskih prerađivačkih i prehrambenih industrija upravo se nalaze u Karlovcu. Svi veći poslodavci u Karlovačkoj županiji imaju problem nedostatka radne snage i dio poslodavaca se sve više okreće prema angažiranju radnika iz inozemstva. Bazen radnika s nama sličnog govornog područja se iscrpio, tako da već svi mi razmišljamo o angažiranju radne snage s Dalekog istoka. PPK može više i lakše proizvesti nego sada kada bismo imali dovoljan broj radnika.
Što je sa stipendiranjem učenika?
- Već dulje vrijeme stipendiramo učenike koji se školuju za mesarska zanimanja s 1000 kuna, platimo im svaki obvezan sat, prijevoz, imaju osiguran besplatan obrok, kupujemo im knjige, platimo rad ljeti... I kada se sve zbroji, naši stipendisti imaju mjesečno preko 2000 kuna. Jedina obveza je da kada završe školovanje ili fakultet trebaju raditi nekoliko godina kod nas.
Kada se može očekivati poskupljenje mesa?
- Na burzama je cijena mesa trenutačno stabilna, ali dugoročno to nije održivo, jer su inputi, i to u prvom redu stočna hrana, porasli od 50 do 80 posto. Dakle, kukuruz je poskupio preko pola, a sojino zrno preko dvije kune, neke druge žitarice preko 70 lipa po kilogramu. Cijena mesa u veleprodaji, što je dominantan prodajni kanal, regulirana je prema njemačkoj burzi. A na njemačkoj burzi cijene su stabilne jer je Kina postala samodostatna u proizvodnji mesa. Više nije najveći uvoznik mesa, ali povlači žitarice što utječe na rast njihovih cijena. Ovo je možda rijetka situacija u povijesti da cijena mesa ne raste, a svi ulazni parametri i troškovi koji utječu na cijenu mesa rastu. To je neprirodna situacija. Ratari postižu dobru cijenu kad izvoze žitarice. Kooperanti Grupe Pivac za uzgoj stoke, srećom, neće se naći u problemu. Naš model kooperacije pruža sigurnost i daje mir koji im puno znači.
Koliko imate kooperanata?
- Najveći broj od njih 80 nalazi se u Slavoniji i Međimurju. Mesna industrija Vajda, koja je unutar Grupe zaslužna za vođenje kooperacije, stalno sklapa nove suradnje i plaćanje u roku od najviše sedam dana. Jamčimo im otkupnu cijenu, plaćamo po kilogramu prirasta, osiguravamo potrebne količine hrane i dajemo sve što im treba. Točno znaju što od nas mogu očekivati. Prije pet godina imali smo 39.000 vlastitih svinja godišnje, a to smo uspjeli povećati na gotovo 180.000. Cilj nam je doći do 200.000 svinja godišnje, čime bismo pokrivali gotovo 25 posto ukupne proizvodnje u Hrvatskoj.
Kada bi onda potrošači mogli očekivati višu cijenu mesa?
- Uskoro će cijena mesa početi rasti, a procjena je da bi za nekoliko mjeseci mogla porasti osjetnije. Dok je god cijena mesa za kilogram u trgovinama ispod 20 kuna i dok je meso akcijski artikl, a neki prehrambeni proizvodi imaju cijenu preko 40 ili 50 kuna za kilogram, to je neprirodna situacija. Možda netko tko proizvodi male količine za poznate kupce može podignuti cijenu mesa, ali kod ozbiljnih proizvođača ništa se još posebno ne mijenja, a morat će uskoro.
Zašto veći proizvođači ne povise cijene kad ima rastu troškovi?
- Kada radite s ozbiljnim količinama i kada su vaši proizvodi na policama, onda niste u poziciji da to napravite. To se još uvijek ne događa i dijelom jer se sada troši stočna hrana od prošlogodišnjih žitarica, ali uskoro dolaze na red žitarice iz ovogodišnje žetve, a one su značajno poskupjele.
Mogu li doći u problem lanci opskrbe?
- Hrvatska proizvodi oko 60 posto svojih potreba za mesom, a ostatak nadomještamo uvozom. Nestašica uopće nije tema jer je dovoljno mesa na tržištu, a i nema ga tko obraditi zbog nestašice radne snage u drugim zemljama EU. Trenutno je puno kontradikcija u našem sektoru.
Koliko je ovo ozbiljna kriza?
- Rastu cijene repromaterijala, raste cijena energenata, tako da su dosezi krize nepoznati. Pitanje je i koliko će dugo makroutjecaj vezan uz Kinu rezultirati korekcijom cijena i do koje razine. Kada ste ovisni o uvozu, a mi u Hrvatskoj jesmo, ovisni ste o i vanjskim trendovima i onda ne možete samostalno upravljati procesima. Što više kao zajednica uvozimo i što je više robe iz inozemstva na tržištu, to onda i dirigira samu cijenu na polici. Nijedna dosadašnja agrarna politika nije dala rezultate da bismo se vratili na samodostatnost stočarske proizvodnje. Nažalost, posljednjih desetljeća imamo eroziju u poljoprivrednoj proizvodnji. Nismo imali jasno postavljene ciljeve, a ni njihovu evaluaciju. Vlada RH i Ministarstvo poljoprivrede pokrenuli su kvalitetne programe revitalizacije stočarstva, posebno svinjogojstva. Međutim, bojim se da te mjere neće biti slamka spasa i neće značajnije generirati rast uzgoja.
Gdje se pogriješilo u hrvatskoj poljoprivrednoj politici?
- Hrvatska je, nažalost, jedna od rijetkih zemalja iz okruženja čija je primarna odnosno stočarska proizvodnja iz samodostatne postala nedostatna. Imamo neprirodno mali udjel, samo je 35 posto, stočarske proizvodnje u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji. U razvijenim poljoprivrednim zemljama taj udjel je oko 50 posto. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća mesna industrija u urušavanju socijalističke ekonomije postala je manje konkurentna i tražili su se povoljniji inputi. Prerađivači su se okretali konkurentnijim izvorima sirovine, pa su farmeri ostali na vjetrometini. Nisu se udruživali u kooperacije jer je kod nas zadrugarstvo stigmatizirano, za razliku od razvijenih zemalja. U takvoj situaciji naši farmeri su morali biti i uzgajivači, i dobavljači, i komercijalisti, i veterinari, dobri ratari, ekonomisti i marketinški stručnjaci. Piramida se počela lagano urušavati, a dio primarne proizvodnje se ugasio. Tome je još pridonio rat, tranzicija, poraće, loša privatizacija, demografski problemi i, uz sve to, decenije pogrešne poljoprivredne politike. Od osnutka države smo imali 13 ministara poljoprivrede. Neki su bili dva mandata. Nismo imali kontinuiteta. Poljoprivreda je jako dugoročna grana. Za sve su potrebne godine.
Je li zaustavljen taj pad?
- Posljednjih godina zaustavljen je pad i na pomolu je početak oporavka. Ministarstvo poljoprivrede kroz program ruralnog razvoja ima određene mjere koje pokazuju rezultate. Pomaci su napravljeni u govedarstvu, a očekuju se i znatni pomaci u svinjogojstvu. Potiču se ulaganja i daju izdašna sredstva. Oporavak je realno očekivati kroz pet godina. Na ruku nam ide i to što se u visokorazvijenim poljoprivrednim zemljama stočarstvo više ne može širiti jer je limitirano ekološkim ograničenjima.
Hoće li PPK pogoditi povećanje cijene električne energije?
- Pogodit će sve proizvođače. Naša je sreća bila što smo mi ugovore potpisali na razdoblje od tri godine. Istječu nam početkom iduće godine i od tada očekujemo poskupljenje električne energije. Vlada će morati uspostaviti određeni balans.
PPK je imao nekoliko važnih investicija. Koje su to?
- Na razini Grupe se ozbiljno investira tako da nastojimo održati primarnu proizvodnju na dosadašnjoj razini i povećati je. U PPK je od preuzimanja Mesne industrije Braća Pivac uloženo više od 450 milijuna kuna. Najveći pojedinačni investicijski ciklus bio je vrijedan 100 milijuna kuna, a nakon toga svake je godine, u pravilu, investirano između 20 i 30 milijuna. Prošle godine dovršili smo investiciju vrijednu 14 milijuna kuna u novu suvremenu farmu tovne junadi u Karlovcu. Izgrađena su dva suvremena objekta po standardima otvorenih štala, u dvorištu postojeće farme tovne junadi kapaciteta 800 grla. Ovaj projekt je odobren kao prihvatljiv za sufinanciranje sredstvima EU. Stari Šumbar, farmu staru 40 godina i kapaciteta uzgoja od 1200 junadi, kompletno smo obnovili prije nekoliko godina, što je bila 18 milijuna kuna vrijedna investicija. U posljednjih pet-šest godina u ovu farmu uloženo je blizu 30 milijuna kuna. Sada ima ukupni kapacitet 2200 grla junadi. Kupili smo zemljište u blizini farme i naš je dugoročni plan da kapacitet dovedemo do 3500 grla u narednih nekoliko godina. Pored ove farme Grupa Pivac ima još jednu farmu u Pitomači kapaciteta 2000 grla koja ide u proces obnove i rekonstrukcije te ugradnju fotonaponske elektrane. Imamo svoje kooperante koji za naše potrebe uzgoje oko 4000 grla junadi. Tu je i otkup, tako da na razini Grupe Pivac godišnje obradimo oko 11.000 grla junadi iz domaće proizvodnje. Naše trenutne potrebe su oko 15 tisuća komada junadi.
Kakva ulaganja još očekuju PPK?
- U naredne dvije godine planiramo investirati više od 70 milijuna kuna, ali i sufinanciranje iz fondova EU. Ta ulaganja bi nam omogućila bolje pozicioniranje, određeno povećanje kapaciteta i poboljšanje distribucije, a i nužna su jer uvijek dolaze nove tehnologije. U dugoročnom planu nam je i proširenje proizvodnog pogona, izgradnja dodatnih fotonaponskih elektrana. Dosad je PPK, otkad smo u EU, povukao 67 milijuna kuna bespovratnih sredstava i u fazi smo povlačenja dodatnih šest milijuna.
PPK je dosta uložio u gradnju fotonaponskih energana.
- Ne samo zbog ekološke osviještenosti, nego smo se i zbog ušteda aktivno uključili u korištenje mjera ruralnog razvoja vezanih za obnovljive izvore energije. U Karlovcu smo pustili u rad prošle godine prvu fotonaponsku elektranu u privatnom sektoru odnosno prehrambenoj industriji te veličine koja donosi uštede od 18 posto naših potreba za električnom energijom ili oko milijun kuna. Uz nju smo nedavno pustili u Čakovcu u Vajdi drugu fotonaponsku elektranu gotovo iste snage. U fazi smo puštanja u rad fotonaponske elektrane na farmi Šumbar. Tu je i velika fotonaponska elektrana u pogonu Ravča od preko dva megavata.
Po čemu PPK odskače od drugih?
- Najveći smo proizvođač svinjske masti i čvaraka u jugoistočnoj Europi i drugi po veličini u Europi. Možda sad već i prvi. Proizvedemo oko 250 tona čvaraka godišnje i blizu 2000 tona svinjske masti.
Koliki je udjel izvoza u vašoj proizvodnji?
- Kada u segmentu mesa i mesnih proizvoda dosegnete dvoznamenkasti postotak u izvozu, može se reći da ste ostvarili uspjeh. Mi smo već sada premašili 10 posto udjela izvoza. Najviše izvozimo u Sloveniju, Mađarsku, Njemačku, Slovačku, Litvu, Italiju... U posljednje vrijeme dosta radimo na tržištu BiH, Srbije i Sjeverne Makedonije. Radi se uglavnom o izvozima preko velikih trgovačkih lanaca. Veseli nas i početak ponovnog pozicioniranja na sjeveru Italije s takozvanim milanskim rezovima. Nemamo problema u plasmanu. U poljoprivredno-prehrambenoj industriji jedno je zlatno pravilo: ne smijete se zavaravati da možete utjecati na maloprodajnu cijenu. Nju određuju ili burza ili kupci ili netko drugi, ali proizvođači baš i ne. Ali možete utjecati na svoju proizvođačku cijenu, i to je ključ uspješnog poslovanja.
Imate jaku konkurenciju i na domaćem i na tržištu regije. Koliko je to važno?
- Prerađivačka industrija je naša prednost i lokomotiva je koja vuče primarnu proizvodnju. Propadali su neki veliki prehrambeni sustavi zbog tranzicije, ali smo svjedoci da su neki opstali. A oni koji su opstali posluju relativno dobro i izuzetno su važan pokretač primarne proizvodnje. Uvijek je u primarnoj proizvodnji mesna industrija na vrhu poljoprivredne piramide i vuče cijeli sustav. Ona je uvijek prednost. A kada se urušava mesna industrija, onda se kao kula od karata urušavaju i ratarstvo i stočarstvo.
