Prema istraživanju provedenom za Udrugu društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava, čak dvije trećine mladih u Hrvatskoj rijetko ili gotovo nikada ne razmišlja o tome kako će izgledati njihovi umirovljenički dani. Drugim riječima, iako financijski stručnjaci savjetuju da s mirovinskom štednjom treba početi čim se počne zarađivati – jer i mali iznos štednje u dugom razdoblju znači ozbiljan novac zbog prinosa koji na tržištu ostvaruju obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi - to je mnogima od njih ipak daleko na ljestvici prioriteta.
„Mislim da je za komunikaciju glavnih principa dugoročne štednje najvažnija njihova stalna komunikacija kroz različite kanale. Školski i visokoškolski programi samo su jedan od kamenčića u mozaiku koji trebaju sastavljati i financijski regulatori i financijska industrija, čija se odgovornost između ostaloga sastoji i od neumornog informiranja i educiranja javnosti, osobito mlađih naraštaja”, naglašava ekonomist Velimir Šonje, osnivač Arhivanalitike.
U Hrvatskoj mirovinski sustav funkcionira u tri stupa. U prvi, koji se temelji na generacijskoj solidarnosti, svakog se mjeseca iz bruto plaće izravno uplaćuje 15% mirovinskog doprinosa, a u drugi stup 5% doprinosa. Novac drugog stupa je na osobnom računu građana u jednom od četiri obvezna mirovinska fonda koji sami izaberu. Treći stup je dobrovoljna mirovinska štednja za koju svatko uplaćuje koliko i kada može, a država na nju daje i poticaj od 15 posto godišnje do maksimalno 750 kuna (to znači da se za ostvarenje maksimalnih poticaja u jednoj godini mora uplatiti 5000 kuna ili 417 kuna mjesečno). Štednja u dobrovoljnim mirovinskim fondovima tako je trenutno jedini financijski proizvod na tržištu koji obuhvaća prinos fonda i državne poticaje.
„Praktičnost i iskustvo koje mogu stjecati promatranjem dobrih i loših strana financijskog ponašanja ranijih generacija trebali bi novima ukazati na dvije bitne stvari”, kaže Šonje.
„Prvo, takozvana državna mirovina iz prvog stupa za veliku većinu ljudi nije dovoljna za pristojan životni standard u trećoj dobi, i drugo, jedan od razloga za to leži u izostanku dovoljno ranog početka štednje odnosno prevelikoj ovisnosti o državnoj mirovini. To nas vraća logici ukamaćivanja odnosno akumulacije u dugom roku: i nekoliko desetaka ili stotina vlastitih ušteđenih kuna na mjesec kroz dugi niz godina može se pretvoriti u razmjerno velike iznose, ako se njima upravlja razborito”, naglašava.
Prema podacima za 2020. godinu, obvezni mirovinski fondovi upravljaju u Hrvatskoj mirovinskom štednjom više od dva milijuna hrvatskih građana i imovinom od gotovo 120 milijardi kuna. Postoje tri kategorije tih fondova (A, B i C), a razlikuju se po strategiji ulaganja. Oni kategorije A pripadaju kategoriji rizičnijih fondova (više ulažu u dionice), zbog čega se za njih očekuju i viši prinosi u dužem vremenskom razdoblju. Novi članovi koji nisu samostalno odabrali svoj obvezni mirovinski fond od listopada 2019. godine više se ne raspoređuju u fondove kategorije B (umjerenije su rizični, u njima je najveći broj hrvatskih građana) nego u fondove kategorije A.
Šonje naglašava kako razboritost upravljanja vlastitom štednjom podrazumijeva i svijest o vlastitu (ne)znanju.
„Treba dobro poznavati ono u što se ulaže. Ako nismo financijski profesionalci, onda za odluke o konkretnim oblicima štednje treba potražiti profesionalni savjet, kao što za pravne stvari idemo odvjetnicima, a za medicinske liječnicima; ili odluke treba prepustiti profesionalcima kao što su financijski posrednici - na primjer investicijski i mirovinski fondovi. Dobrovoljni mirovinski fondovi osobito su zanimljivi jer državna poticajna sredstva značajno uvećavaju efektivni dugoročni prinos”, objašnjava.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s AZ mirovinskim fondovima.