Američke Federalne rezerve očekivano su u srijedu podigle kamatu za 0,5 postotnih poena. Najveće je to poskupljenje novca u režiji američke centralne banke od 2000. godine, ciljano zaustavljanju inflacije koja je u Americi probila 8 posto. Tako će se kamatne stope za korištenje federalnih fondova kretati u rasponu od 0,75 do 1 posto. Predsjednik Feda, Jay Powell, nije isključio mogućnost dizanja kamatnih stopa za po 0,5 postotnih poena na sljedeća dva sastanka, ali je poručio kako još uvijek nisu službeno razmatrali novo povećanje za 0,75 postotnih poena, iako je i tome bilo sve više spekulacija jer strah od nastavka inflatornog trenda sve veći.
Uz to, Federalne rezerve objavile su plan smanjivanja bilance u kojoj su nagomilali čak 9000 milijardi dolara raznih vrijednosnica koje su kupovali od 2008. godine kako bi stabilizirali financijski sustav te stimulirali ekonomiju. To je vjerojatno još značajnija mjera od samog dizanja kamate za pola postotnog poena jer gura odnose na tržištu u potpuno drugačijem smjeru u odnosu na situaciju posljednjih 14 godina. Do rujna će Fed mjesečno iz svoje bilance prodavati po 30 milijardi dolara vrijednosnica američkog Treasuryja (državnih obveznica) te još 17,5 milijardi svih ostalih vrijednosnica. Od rujna ti iznosi trebali bi se povećati na 60 odnosno 35 milijardi dolara mjesečno.
Iako se i kod dizanja kamate i prodaja vrijednosnica radi o vrlo opreznom monetarnom zaokretu koji ima cilj zaustaviti rast cijena, bez izazivanja previše stresa u američkoj ekonomiji, potezi američkog Feda daleko su odlučniji od onih koje za zaustavljanje inflacije vuče Europska središnja banka. ESB u osnovi samo poručuje kako tek namjeravaju nešto učiniti. Još nisu niti zaustavili program otkupa vrijednosnica odnosno njihovog gomilanja u bilanci, a dizanje kamate donedavno su također su pokušavali izbjeći čak i u javnoj retorici. Drugim riječima, američki Fed nije korak ispred ESB-a u bitci protiv inflacije, nego cijeli atletski krug, te još ubrzava.
A u EU inflacija je, podsjetimo, dosegla 7,5 posto te se čini kako će nakon invazije na Ukrajinu dodatno ubrzati. Šefica ESB-a, Christine Lagarde, ustraje u tezi kako je europska inflacija 'neka drugačija zvijer' u odnosu na američku, čime opravdava neaktivnost. Taj argument da je rast cijena u EU drugačiji u odnosu na onaj u SAD-u, nalik je onome prema kojem je inflacija samo tranzicijskog karaktera. Prema toj teoriji rast cijena trebao je stati sam od sebe još prije 5-6 mjeseci. Uostalom, otvoreno je pitanje kako pravnica koja vodi ESB smatra da je jedan 'rast cijena' suštinski različit u odnosu na drugi 'rast cijena', iako se radi o vrlo sličnom ekonomskom fenomenu.
Ispod je tablica u kojem američki FOMC najavljuje plan smanjivanja bilance Feda. Iako se radi o velikim iznosima, oni su na ukupnu bilancu od 9000 milijardi dolara zapravo mali, oprezni koračići
Ono što ostaje ključno stručno pitanje pored kakve takve odlučnosti američkih Federalnih rezervi da zaustave inflaciju je mogu li monetarne mjere u Americi zaustaviti rast cijena koji vjerojatno niti nije uzrokovan monetarnim, nego fiskalnim stimulansima, zastojima u lancima opskrbe još od lockdowna te rastom cijena energenata uslijed globalnih geopolitičkih tenzija odnosno rata u Ukrajini. Kod ove dileme pojedini stručnjaci ironično pitaju kako će Fed riješiti gomilanje tisuća brodova pred kineskim lukama, koji čekaju utovar, jer kineska Komunistička partija tj. njezin lider Xi i dalje inzistiraju na ekstremnoj zero covid politici, koja blokira ekonomiju.
Treba voditi računa kako su fiskalni stimulansi u Sjedinjenim Državama tijekom pandemije po raznim osnovama dosegli 5700 milijardi dolara, što je najveća akcija dijeljenja javnog novca ikada organizirana u fiskalnoj povijesti.
Poznata je teorija da jeftin i lako dostupan novac, ako dolazi do kompanija i građana u obliku monetarnih i fiskalnih stimulansa, izaziva inflaciju. Sada se pak u Sjedinjenim Državama u raspravi o inflaciji dodatno otvara pitanje koliko su fiskalni stimulansi bili potrebni, jesu li dobro odmjereni te učinkoviti ili su dodjeljivani, što se kaže, šakom i kapom, što je logični put u inflatorna očekivanja. Sada već iz američkih državnih institucija (US Department of Labour) dolaze upozorenja kako su prevare u primanju fiskalnih potpora tijekom pandemije bile vrlo učestale. Jedna od procjena govori o čak 163 milijardi dolara izvučenih iz državnog proračuna Sjedinih Država raznim prevarama na osiguranju za slučaj nezaposlenosti. Sumnja se i da su stotine milijune dolara otišli na lažne farme.
Postoji niz anegdotalnih dokaza kako je nešto krenulo jako krivo. Američka javnost sada se tako pita je li doista bilo potrebno da kompanija slavnog i superbogatog igrača američkog nogometa Toma Bradyja primi poticaje od 960.000 dolara, baš kao što je američku javnost iznenadila informacija New York Timesa prema kojoj je FBI otkrio 'masovne prevare' u programima osiguravanja dječje prehrane. Isti New York Times izišao je i s tezom da je samo četvrtina novca iz programa za plaće otišla za pravu namjenu. Američka javnost dokopala se i podatka kako je 2 milijuna dolara otišlo na samo jednu adresu te se pitaju kakav to posao obavlja osoba koja je dobila tako visok poticaj te je li možda poznati glazbenik Kanye West dobio 2 milijuna kako bi mogao nastaviti proizvodnju ekstravagantnih cipela?
Uz ove programe fiskalnih poticaja niz autora upozorava kako niti oni ciljani sprečavanju štetnih emisija i klimatskih promjena (6,4 milijardi dolara) također više doprinose rastu cijena, nego što imaju visoku ekološku učinkovitost.
Ostaje i pitanje koliko je fiskalnih stimulansa do sada ostalo nepotrošeno. Taj dio koji tek treba potrošiti mogao bi dalje gurati inflaciju prema gore. Prema projekcijama Mikea Misha Shedlocka nepotrošeno je ostalo još oko 2000 milijardi dolara, što američke Federalne rezerve dovodi u vrlo neugodnu poziciju jer se od njih očekuje zaustavljanje inflacije, iako rast cijena sada i dalje generiraju fiskalni sukobi, zastoji u opskrbi te cijene energenata.
Ispod je grafikon koji je priredio Mike Mish Shedlock koji otkriva kako postoji značajna razlika između raspoloživog dohotka i osobne potrošnje, što ukazuje na mogućnost daljnjeg rasta cijena:
