Ne dogodi li se čudo, još će dvije ili tri žene biti ubijene u Hrvatskoj do kraja tekuće godine. To sugeriraju brojke, hladna forenzična matematika čiji su rezultati precizni i pokazuju kako - iz godine u godinu, i tako cijelo posljednje desetljeće - takozvani partneri ubiju dvadeset žena, ili malo više.
Početkom ove godine upozoreno je na 300 žena ubijenih u prošlih 10 godina u Hrvatskoj, uz objašnjenje kako se svi u društvu trebaju osvijestiti na podatak da se nasilje nad ženama ne smanjuje. Deset mjeseci kasnije…
...Koliko je ubijeno žena ove godine u Hrvatskoj nije točno poznato jer se barata brojkama od 16 do 18. A pritom je jedan od temeljnih problema to što sudovi i državne institucije često ne prepoznaju nasilje kao nasilje pa ne štite žrtve i ne jamče im sigurnost. Posljedica je to da su u dva zadnja mjeseca u Hrvatskoj još najmanje četiri žene ubili partneri i bivši partneri.
Krivci su ubojice, ali često je odgovorna država.
Unatoč ovim zastrašujućim podacima, Republika Hrvatska još nije ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, poznatu kao Istanbulska konvencija, koja deteljno propisuje kako treba sprječavati nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje. Posljedice su točno onakve kakvima su ih opisale aktivistice fAKTIV-a: "Ženama žrtvama nasilja ne osigurava adekvatan sustav podrške; slučajeve nasilja prema ženama ne istražuje temeljito; ne prepoznaje nasilje prema ženama kao institucionalizirano nasilje; nasilje prema ženama ne kažnjava adekvatno; ženama ne nadoknađuje štetu za pretrpljeno nasilje koje nije spriječila, iako je dužna to činiti; ne jamči neponavljanje ovog zločina, iako je dužna to jamčiti”.
Teško je reći je li paradoksalnije to što je Hrvatska jedina država zapadnog Balkana koja nije ratificirala Istanbulsku konvenciju ili podatak da je specijalna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama ugledna hrvatska diplomatkinja Dubravka Šimonović, inače u uskom krugu osoba koje se bave zaštitom desetaka milijuna diskriminiranih žena diljem planeta. Iako je ona inzistirala da dođe do ratifikacije, i lijeve i desne vlade u Banskim Dvorima ignorirale su njezine apele.
Kakva bila da bila, statistika pokazuje da je u Hrvatskoj zla kob biti žena, pripadnik manjine (seksualne, nacionalne ili osoba s invaliditetom) ili s obzirom na mjesto odrastanja.
Statistiku će često usporediti s bikinijem, koji puno otkriva, ali prikriva ono najvažnije, no službeni podaci o životu u Hrvatskoj jasno pokazuju u kojoj je mjeri važno roditi se ili kasnije doseliti u Zagreb, umjesto životarenja u većini ostalih regija. Stopa nezaposlenosti za Hrvatsku iznosi priličnih 17 posto, ali kad se pogleda kroz županije, ona je u Zagrebu podnošljivih deset posto nasuprot čak do 44 posto u Virovitičko-podravskoj županiji.
U Zagrebu vrtić pohađa 90 posto djece, a samo 22 posto u nekim drugim županijama.
Usto, u riziku od siromaštva u Zagrebu je šest posto ljudi, a čak oko 35 posto u nekim drugim županijama. Statistika je i to što je, prema podacima Pravne klinike Pravnog fakulteta u Zagrebu, u Hrvatskoj 14. ožujka 2016. živjelo 511.094 osoba s invaliditetom, koji predstavljaju 11,9 % ukupnog stanovništva, a od toga njih 49% je u radno aktivnoj dobi od 19 do 64 godine. No, iako je Vlada još 2014. uvela zakonsku obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, ukupan broj osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi koje su zaposlene manji je od pet posto. I ovaj djelomični kaleidoskop hrvatskog društva 2016. otkriva uzroke masovne rezignacije.