Što S&P-ov BBB- znači za život i rad u Hrvatskoj

Možda jedina stvar s kojom se slažem s aspirantom na široku paletu političkih pozicija, danas još sucem, Mislavom Kolakušićem jest - veliki paket nepotrebnih zakona može se izbrisati jednim potezom, novim zakonom kojim se suvišni zakoni ukidaju. To je, uostalom, bila još mantra Ive Sanadera kojemu je, dok je bio premijer, međunarodni tim savjetnika servirao “regulatornu giljotinu”. Kada ukinete tu gomilu suvišnih zakona, brzo ćete se zapitati što su nam oni uopće trebali, rekao je, predstavljajući u proljeće 2006. “giljotinu” hrvatskim regulatorima, tadašnji glavni ekonomist Svjetskoga gospodarskog foruma Augusto Lopez-Claros.

Nešto se tada i počelo događati, “One stop shop” ipak nije bio samo “one more stop shop” kako su Hitrorez zvali po gospodarskim misijama u veleposlanstvima u Hrvatskoj. Tada je netko zaključio da treba prestati rezati. Nikada nije donesena odluka da se to dogodi, samo je proces tiho zaustavljen. Sumnja da je tome pridonio netko kome bi daljnje rezanje zakona smanjilo prihod iz plavih kuverti nije bez osnove. Taj netko ne može biti jedna osoba. Riječ će biti o relativno brojnoj kasti srednje rangiranih državnih službenika koji su se, stjecajem okolnosti, našli na poziciji da, zbog zakona takvih kakvi jesu, mogu utjecati na ritam investicijskih procesa na području koje je pod njihovim nadzorom.

Rezultat je Hrvatska kakvoj svjedočimo: paralizirana na točki zaustavljanja reformi. Prisiljena da zbog gramzljivosti onih koji ni po čemu ne zaslužuju biti povlašteni gleda u leđa bržim i učinkovitijim državama. Zato me čini nervoznim kad slušam političare i financijaše koji ponavljaju kako “Hrvatskoj nedostaju kvalitetna greenfield ulaganja” ili kako “moramo ne samo dizati količinu investicija, nego i paziti da one budu kvalitetnije i omoguće ljudima veće plaće”.

Da, siromašni smo investicijama i da, među realiziranima je malo onakvih kakve smo željeli. Željeti je, međutim, lako, no da bi ulagači, domaći ili inozemni bez razlike, poželjeli svoj novac uložiti u Hrvatskoj, Hrvatska treba postati drukčija država.

Čini li se nekome da je pokretanje Hitroreza u vrijeme Ive Sanadera bila gorka ironija sudbine i da je on, kao “posljednji predgiljotinski premijer”, sebi i svojem društvu dotad već osigurao maksimum prihoda od biznisa u sivoj zoni, to možda jest zgodna priručna doskočica, ali Sanadera od njegovih prethodnika, kao i od većine nasljednika, osim političkog talenta, dijeli jedino to što se on zbog toga našao pred sudom, u seriji procesa koja još nije dovršena, opet vjerojatno zato što nekima odgovara da naši sudski procesi traju do beskraja. Je li Sanader kriv? Puno toga navodi na zaključak da jest, ali da je pravosudni sustav odradio posao ne samo da bismo znali je li Sanader kriv ili nije, nego bi serija njegovih nasljednika, ne u krivnji nego na funkciji, bila zaustavljena prije nego što se upustila u vlastite sive biznise.

Na ovaj slijed misli potaknula me, nekoliko dana prije ugodnog povratka kreditnog rejtinga u investicijsku zonu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svojim podsjećanjem na naša “investicijska lutanja, potkapacitiranost ljudstva koje se bavi privlačenjem ulagača i nedostatak planskog pristupa i koordinacije”.

Vladi je predsjednica uputila pet, prema njezinu mišljenju ključnih, smjernica da bi rast ulaganja ubuduće učinila bržim i lakšim. Nužno je, poručila je, na nacionalnoj razini objediniti nadležnosti svih odgovornih u privlačenju izravnih stranih ulaganja, izraditi strategiju privlačenja investicija usklađenu s ostalim gospodarskim strategijama te staviti naglasak na nove modele i “meke poticaje” za ulaganja za više dodatne vrijednosti, kao i na konstantnoj izradi privlačne investicijske klime.

Te rečenice, različito upakirane, slušamo tri desetljeća, pa i dulje ako uključimo i lov na investitore prije napuštanja bivše države (i u Jugoslaviji se, naime, investiralo). Od početka taj koncept ima dvije ugrađene pogreške. Prvo, da će inozemni ulagači kojima je svijet na raspolaganju doći u Hrvatsku uhvate li se u mrežu neke državne “službe za privlačenje ulagača”. Drugo, važnije i pogrešnije, da inozemni novac može pokrenuti domaću ekonomiju.

Ako u poratnim godinama možda i nije bilo domaćeg keša za ulaganje, danas hrvatska investitorska klasa svoj novi novac ulaže izvan hrvatskih granica. Oni uspješniji okrenuti su prema EU, oni skloniji riziku prema pasivnijim područjima bivše države. Dok oni ne pokažu da se njihov novac sigurno i brzo okreće kod kuće, teško da možemo očekivati značajniju ulogu inozemnih investitora.

Pogrešno je od Hrvatske očekivati ponavljanje irskog modela rasta na inozemnom kapitalu jer je tamošnje “strane” investicije snažno gurala golema irska dijaspora, bogato zastupljena u vrhu globalnih korporacija. Uz to, nova je ekonomija bila u inicijalnom uzletu, a državni aparat uvježban za akciju.

Mi, naravno, ne možemo čekati bogaćenje naše dijaspore. Možemo se, međutim, nadati da će državni aparat u jednom trenutku uhvatiti zajednički radni ritam. Povratak investicijskog rejtinga Hrvatskoj zasad je zasluga troje ljudi: ministra financija Zdravka Marića, jer je pokazao da zna državne financije staviti pod kontrolu, istisnute Martine Dalić, koja je počela nepovratni obračun s Agrokorom, i Andreja Plenkovića, koji ih je podržao. Čekamo buđenje ostalih.