U posljednjih nekoliko godina mnoga mala istarska mjesta i gradići postali su turistički i izletnički vrlo atraktivni. Daleko su od glavnih turističkih tokova s jedne strane, nude izvornu Istru, ali i razvijaju svoju turističku ponudu na neki malo drugačiji način.
Primjerice, možda nemaju svoje muzeje kao veći istarski gradovi, ali su zato odlučili svoje priče, legende, povijest, tradiciju i ostavštinu prezentirati drugačije i inovativno kako bi privukli velike i male, ljubitelje kulture i aktivnog odmora, ali i gastronomije.
Inovativni interpretacijski centri niknuli su u gotovo svakom većem mjestu Istre, bogato su opremljeni multimedijom, nude intrigantna rješenja koja će zaintrigirati posjetitelje, poput raznih igara i kvizova, povezali su lokalnu ponudu i sada mogu slobodno reći da su postali mamac za posjetitelje. Dio njih je već u funkciji, a dio je pri kraju uređenja.
Tako u Istri možete posjetiti Kuću vještice Mare uz Svetvinčentu, centar posvećen Trci na prstenac u Barbanu, Kovarsku kuću Arsia posvećenu rudarima u Raši, ekomuzej Vlaški puti u Šušnjevici, Kuću od kobasic u Svetom Petru u Šumi, Kuću gastronomije u Taru, Kuću Maraston u Vižinadi, Katinu kuću u Gračišću te mnoge druge.
Teme su raznolike pa se za svakoga može ponešto naći, a što je najbitnije za obitelji s djecom, bit će itekako sretna ako ih tamo dovedete. Jer interaktivne multimedije ne nedostaje kao ni zabavnih sadržaja za sve uzraste djece. Tako se za razgovor s vješticom Mare u malom mjestu Svetvinčenat čeka red. Nije ni čudno kada je lijepa i odmah vas očara svojim predivnim glasom. Ona je, naime, hologramski vodič koji prezentira povijest Savičente putem suvremene tehnologije - 3D mappingom te virtualnom i proširenom stvarnošću u Kući vještice Mare. - Ja sam vještica Mare. Ne brinite, neću vas začarati. Jedino što će vas ovdje začarati je predivno slikovito srednjovjekovno mjesto Svetvinčenat, puno tajni iz prošlosti - počinje pričati ova virtualna vještica u ovom posjetiteljskom centru. Ona oživljava lik Mare Radolovich koja je prema pričama spaljena usred obližnjeg kaštela Morosini-Grimani davne 1632.
Bila je travarka, a optužili su je sklopila je ugovor s vragom. Građani kojima je dotad pomagala osudili su je na smrt na lomači. Naravno, iza čitave priče javlja se sumnja da je ljubovala s nekim od plemića obitelji u čijem je vlasništvu kaštel zbog čega je završila kako je završila. Njezina se priča inscenira već nekoliko godina u sklopu poznatog srednjovjekovnog festivala te srednjovjekovnih večeri u Svetvinčentu. No, nije zanimljiv samo hologram koji vam se obraća, ovdje se možete putem aplikacije interaktivne virtualne stvarnosti uključiti u igru o nepoznatom vitezu. Igra se sastoji u tome da na glavu stavljate virtualne naočale i gađate mete lukom i strijelom u srednjovjekovnom kaštelu Morosini-Grimani.
Nakon što odradite dio virtualne priče, igra se nastavlja u samom mjestu. Tada uzimate naočale za proširenu stvarnost i krećete se prema centru malog mjesta i obilazite njegove najvažnije točke: crkvu Svetog Vincenta na groblju, crkvu Svetog Roka, crkvu Svete Katarine, ložu i renesansni trg, a vrhunac obilaska je kaštel. Šetnjom kroz mjesto saznajete sve što je bitno iz povijesti, ali i legende koje ga prate. Kraj virtualne priče je u drevnom kaštelu koji je nedavno, obnovljen još jednom zanimljivom multimedijalnom izložbom te ugostiteljskim objektom, otvorio svoja vrata.
Ali to nije sve. Uz pomoć virtualne stvarnost i potrage za blagom mogu se posjećivati i lokalni OPG-i gdje će gosti moći kupiti i kušati lokalne proizvode, i to slijedeći stazu Vještice Mare pod brojem 692 koja vodi kroz čitavu Savičenštinu. Na kraju je poanta potrage za blagom završiti u nekoj od tamošnjih konoba te od tih proizvoda dobiti neko tipično istarsko jelo i svojevrsnu nagradu. Riječ je o stazi pod nazivom Dinneridi Trail. Ovom poučnom stazom umreženo je pet OPG-ova, a staza je duga 33,2 kilometara. Na njoj se posjetitelji susreću s logičkim zagonetkama koje su smještene unutar OPG-ova. Prolazeći stazu, sudionik igre rješavanjem zagonetki "prikuplja" svoj obrok, odnosno namirnicu po namirnicu te se istovremeno upoznaje s proizvodima lokalnih proizvođača: vinom, maslinovim uljem, ovčjim sirom, lavandom, magarećim mlijekom. Stazu je moguće obići biciklom, pješice, quadovima i konjima.
Kada ste gotovi sa Svetvinčentom, gdje ćete se sigurno zadržati nekoliko sati, ako ne i cijeli dan, možete i do obližnjeg Barbana. To je još jedan istarski gradić koji je poznat po svojoj trci na prstenac. To je oživljeno viteško natjecanje slično Sinjskoj alci koje se održava u Barbanu od 1976. godine svakog trećeg vikenda u kolovozu. Velika pučka fešta okupi na tisuće znatiželjnika koji vole vidjeti lijepe rasne konje, konjanike u staroj nošnji koji se bore za prstenac. No, sada trku možete iskusiti i sve druge dane u godini i to zahvaljujući tamošnjem posjetiteljskom centru na barbanskoj placi.
Na samom ulazu je info pult Turističke zajednice gdje se mogu dobiti sve potrebne informacije o Centru, ali i Barbanštini. Tu možete pogledati i film o trci na prstenac, a potom se po stepeništu možete uputiti na prvi kat centra i najimpresivnijeg dijela ove male turističke atrakcije - crnog hodnika sa svjetlosnim efektima u obručima koji simboliziraju stazu Gradišće kroz koju jahači moraju proći da bi došli do prstenca.
Dok hodate kroz zanimljive obruče, prati vas topot konja, baš kao da ste na pravoj jahaćoj stazi. Naime, veliki prstenovi uz pomoć senzora detektiraju brzinu i ritam kretanja posjetitelja te svjetlosnim efektima dočaravaju pokret čime se stvara napetost i doživljaj konjanika pri ciljanju prstenca. Nakon što osjetite duh trke na prstenac i tremu konjanika i njihovih konja na startu staze, ulazite u manju dvoranu s prezentacijom trke kroz povijest i njezinih sudionika, eksponatom ptice prstenac i koplja položenih oko nje u središtu prostorije te tradicionalnih narodnih nošnji i popratnih rekvizita.
Riječ je o replici skulpture Josipa Diminića koju svaki slavodobitnik prima kada osvoji prstenac. Na zidu ove prostorije ispisana su imena svih dosadašnjih slavodobitnika trka uz godine kada su pobjeđivali, kao i pobjednici trke za viticu koja se održava dan prije trke na prstenac. Na drugom zidu te najveće prostorije nalazi se stara slika Barbanca u narodnoj nošnji gdje su opisani svi njeni elementi, kao i sve ono što sam konjanik na trci mora imati od opreme.
Za one koji nisu toliko upućeni u povijest, dobro je znati da je trka obnovljena 1976. godine i to zahvaljujući grupi entuzijasta koji su u sklopu tadašnje Istrijade odlučili ponovno u Barbanu pokrenuti staru vitešku igru, koja je starija i od Sinjske alke iz 1715. godine. Tada nisu ni slutili da će se iz tog druženja i zabave izroditi jedna od najpoznatijih istarskih manifestacija ovakvog tipa, koja spada u najmasovnije pučke ljetne fešte na Poluotoku. Trka naravno ima i svoju povijesnu komponentu. Barbanska se trka prvi put spominje 1696., a savičentska 1713. U Savičenti su ovakvom turniru mogli pristupiti samo plemići i građani, a u Barbanu su mogli nastupiti svi koji su ispunjavali pravila objavljena u Proglasu na slobodnom sajmu u Barbanu 10. lipnja 1696., prema kojima je na turniru mogao sudjelovati samo konjanik opremljen kao ratnik, vojnik ili vitez.
Prostor dalje vodi u kružnu galeriju u kojoj se vrti film u krugu, odnosno za 360 stupnjeva. Tu se mogu vidjeti videomaterijali o trci i pripremi za samu trku, ali i konjanicima. Tu možete pogledati i desetak kratkih filmova u tehnici od 360 stupnjeva koji se vrte u kružnoj dvorani - o folkloru, crkvama na ovom prostoru. Isto tako, možete se i sami okušati u trci. Trebate samo uzeti virtualne naočale, sjesti na konja i krenuti. Vjerujte mi, nije tako lako pogoditi prstenac.
Koga pak zanima istočna dio istarskog Poluotoka i njegova povijest te tradicije, mora do Raše. Ovo rudarsko mjesto, najmlađi gradić u Istri, koje je planski sagrađeno prije stotinjak godina te kao takvo predstavlja spomenik arhitekture tog doba, dat će vam uvid u život rudara. Naime, cijelo 20. stoljeće, a i dio 19. stoljeća ovo je područje obilježilo rudarstvo. Rudnik Raša, kao jedan od rudnika raškog ugljenog bazena, započeo je s eksploatacijom ugljena 1928. godine. U neposrednoj blizini Raše u naselju Krapan rudarenje započinje još davne 1626. godine, no upravo u vrijeme fašističke ere eksploatacija ugljena u raškom rudnika doživljava pravu ekspanziju. Raški ugljeni bazen u zlatnim danima zapošljavao je više od deset tisuća radnika, a sam ugljeni bazen bio je raspoređen na gotovo 30 horizonata odnosno razina duž kojih su se razgranali transportni hodnici dužine gotovo 400 kilometara. Rudnik Raša zatvoren je 1966. godine, prvenstveno zbog iscrpljenosti nalazišta, a ni sveopća ekonomska kriza nije išla u prilog cijeloj situaciji. Ostavština tog doba je ogromna i još nije potpunosti valorizirana. No, Raša je uz Labin napravila prvi korak prema tome kada je otvorila Kovarsku kuću, odnosno rudarsku kuću na svom trgu nedaleko od velebne crkve svete Barbare, zaštitnice rudara.
Sam ulazak u muzej koji predstavlja težak život rudara s maketom tipičnog rudarskog stana je poseban jer ilustrira rudarsko okno. Kontrast svjetla i tame svakome će dočarati kako je to bilo ulaziti u rudnik, a sam doživljaj rada ispod zemlje pojačavaju brojni rudarski eksponati poput bušilica, krampova, lopata, boca s kisikom... U jednom trenutku pronaći ćete se kako hodate po rudarskim tračnicama, a svi ljubitelji povijesti sigurno će se naježiti kada pogledaju videoprojekcije o tome kako je Raša izgledala kada je sagrađena i kakav su život njeni stanovnici vodili. Takvi arhivski filmovi iz 20. stoljeća nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim jer se čovjek zapita je li moguće da je to bilo samo prije stotinu godina. A čini se da je prošlo pola milenija. Cijelim putem prati vas i zvukovna podloga buke rudnika.
U sklopu Kovarske kuće Arsia možete vidjeti i kako je izgledala svakodnevica rudara izvan rudnika. Ulazite u mali rudarski stan otprije 40 ili 50 godina gdje možete osjetiti duh života Rašana i Labinjana nakon Drugog svjetskog rata. Ulazite u blisku prošlost. Za one starije generacije ovo će biti prisjećanje na mladost. Šteta da se još uvijek izletnički nakon posjetiteljskog centra ne može pogledati i onaj pravi rudnik, no oni željni više doživljaja i informacija o rudarskom životu mogu produžiti do obližnjeg Labina. Tamo mogu posjetiti Šoht, Lamparnu, ali i Narodni muzej koji će im dati dodatan uvid u industrijsku baštinu ovog dijela Istre.
Nedaleko od Labina u smjeru Učke svi željni priče o Istri koja je povezana s njenom najvećom gorom moraju obavezno do Šušnjevice. Malo je to mjesto podno obronaka Učke koje je poznato po svojoj tradiciji – istrorumunjskoj ili vlaškoj. O tome priča i njihov ekomuzej Vlaški puti gdje je službeni jezik upravo istrorumunjski. Vlaški jezik je visokougrožen jezik jer ga praktički roditelji nažalost više ne prenose na djecu. On nije samo lokalno blago, već je i zaštićena nematerijalna kulturna baština.
Osim što ćete ovdje moći čuti kako taj jezik zvuči, ali i kako se piše, moći ćete pretraživati građu na vlaškom i žejanskom jeziku te digitalizirane publikacije o jeziku i jezičnoj zajednici, kao i publikacije sa zavičajnom tematikom. No, ne zaboravite sa sobom ponijeti i gojzerice. Zašto? Zato što je ovaj centar usko povezan s Parkom prirode Učka. Naime, interpretacijski centar "Putevima kontrabanda" govori o tome kako su ljudi živjeli u ovim krajevima 30-ih godina prošlog stoljeća i na koji se način odvijalo krijumčarenje robe iz Istre prema Kvarneru.
"Kontraband" ili krijumčarenje odvijalo se tridesetih godina prošlog stoljeća kada je za vrijeme talijanske vlasti proglašena "zona franca" ili bescarinska zona u Kvarnerskoj provinciji. "Zona franca" je obuhvaćala Rijeku, Opatiju, Ičiće, Iku, Lovran, Mošćeničku Dragu i Matulje i na tom je području roba široke potrošnje bila jeftinija nego u okolnom području pa je nastala prilika za način preživljavanja švercanjem robe iz bescarinske zone. Kada izvidite kuda su išle ove rute, krenite i vi njenim stopama kroz tematske staze koje vode preko najviše istarske planine.
Kada govorimo i pišemo o Istri, neizostavna je gastronomija. Jednostavno, ovdje se uživa jesti i piti. Baš zato je uređeno i nekoliko posjetiteljskih centara koji veličaju istarske kobasice, vina, pršute, kolače… Ovdje možete svašta saznati o istarskoj hrani, ali i ponešto kušati uz stručnog sommeliera. Poput primjerice u Taru gdje je otvorena Kuća gastronomije, i to zimi i ljeti, naravno kada nema lockdowna. Upravo zahvaljujući izvozu vina i ulja Tar se u 18. i 19. stoljeću naglo obogatio, pa je logično da to i danas bude okosnica njihova razvoja.
Riječ je o javnom projektu kojim se želi promovirati lokalna gastronomija, proizvodi, a napose vino i ulje. Naime, okolica Tara poznata je po brojnim vrhunskim proizvođačima maslinova ulja, a na ovom području djeluju i neki od vrsnih vinara. Međutim, kako nemaju svoje podrume, ovo je idealno mjesto gdje se danas prezentiraju svima, bilo kroz ciljane degustacije, bilo kroz ponudu vina u baru, uz ručak ili večeru.
Dakle, kada god dođete ovdje, dočekat će vas neko lokalno vino, sirevi, pršut, istarske kobasice, ombolo, ali i kuhano. Priprema se i riba i meso na tradicionalan način, uz sljubljivanje s istarskim maslinovim uljima, a specijalitet im je u siječnju cipal koji se od starine lovi u obližnjoj Tarskoj vali. Naime, ribarenje na ovom području ima dugu i bogatu povijest, a dokumenti, koji govore o pravu na izlov ribe porečkih biskupa, to su zauvijek zapečatili. Lovilo se tako da se mrežama zatvorio zaljev, a onda bi se one vukle prema kraju.
Danas se tako na stolu ovoga gastronomskog centra uz renomirana imena istarskih vinara mogu kušati vina obitelji Muzica, Žužić i Coccolo koja možda nisu toliko poznata javnosti. A kroz ovaj centar imaju idealnu priliku u centru Tara doći do vinoljubaca i predstaviti svoju priču i svoj terroir. Kuća gastronomije jedina nudi i misna vina Porečko-pulske biskupije koji imaju vinograde u okolici.
No, nisu vino i riba jedini adut Kuće gastronomije. Ovdje uz stručno vodstvo može probati ulje dvadesetak tarskih maslinara. No, ne zaboravlja i druge vrhunske lokalne proizvede poput sira, posebice onoga s obližnje Stancije Špin. No, Kuća gastronomije samo je dio velike priče oko promocije lokalnih proizvoda na ovom području. Prije nje Općina Tar otvorila je specijaliziranu trgovinu proizvoda tamošnjih poljoprivrednika La Botega koja je spojena uz ovaj gastronomski centar.
Od Tara možete odmah produžiti do Vižinade, autom ili biciklom. Još i bolje ako možete dijelom proći i po nekadašnjoj uskotračnoj pruzi Parenzana. U Vižinadi ćete vidjeti i maketu vlaka koji je nekad prometovao po ovoj povijesnoj pruzi, no njihova se Kuća Maraston u samom centru na glavnom trgu ne bavi ovom povijesnom prugom, već ovdje možete "probati" nešto slatko. Vižinada je naime postala poznata po svojoj manifestaciji Slatka Istra koja se održava svake godine uoči blagdana Vele Gospe, na starogradskom trgu uz Battistelinu šternu. U Slatkoj Istri sudjeluju domaćice i domaćini koji spremaju slastice po starim recepturama, a ocjenjuju se fritule, kroštule, cukerančići, paštine, pandešpanje, pince, breskvice, bucolaji i povetice te posebno izbor domaćih kolača pod nazivom "istarske užance". Sada se svi ti recepti mogu vidjeti u ovoj staroj obnovljenoj kući koja na tri kata govori o tri teme koje su za ovo malo vinsko mjesto. Tu je i kuhinja gdje se kolači mogu pripremati, a i idealno je mjesto za kulinarske radionice.
Drugim katom centra oduševit će se plesači. On je posvećen znamenitoj balerini Carlotti Grisi koja potječe iz ovom malog mjesta nad Mirnom s predivnim pogledom na Motovun. Ova je plesačica upisana u povijest baleta kao prva Giselle, ali i kao diva za koju je napisan taj baletni klasik 19. stoljeća. Rođena je 1819. godine u Vižinadi, a plesala je na pozornicama u Milanu, Parizu, Londonu i Petrogradu.
Treći kat je za filmoljupce. On naime prikazuje kako se snimao sada već znameniti film "Zlato za odvažne" prije 50 godina u kojem je glumio i slavni Clint Eastwood. Zanimljivo je da je tada i stara jezgra Vižinade promijenila svoj izgled jer je dio srušen radi snimanja ove ratne komedije. Snimanja filma nakon Drugog svjetskog rata mnogi se još sjećaju pa se u centru mogu čuti mnoga svjedočanstva kako je to izgledalo kada je Vižinada bila pod opsadom Hollywooda. Naime, Vižinada je tada ugostila neke od vodećih holivudskih zvijezda. Američki studio Metro Goldwyn Mayer, u suradnji s beogradskim Avala filmom, snimao je ratnu komediju u kojoj su glavne uloge tumačili Clint Eastwood, Donald Sutherland, Don Rickles i Telly Savalas. Doduše, Eastwood, Sutherland i drugi tada nisu bili toliko poznati i razvikani glumci kao danas. Bili su na početku karijere, a mase je u Vižinadu privlačila sama pomisao da se tamo snima neki film američke produkcije.
Malo istarsko mjesto u ratnoj komediji odglumilo je francuski gradić Clairemont gdje se nalazila banka s nacističkim zlatnim polugama. U toj je banci, koja je bila postavljena za potrebe filma na glavnom trgu u istarskom mjestu, ni više ni manje nego bilo skriveno čak 16 milijuna dolara u zlatu. Oko tog su se zlata sukobili Amerikanci i Nijemci, a Clint Eastwood je u tenku haračio mjestom. Prije pandemije u mjestu je bila i inscenacija tog filma, a kada epidemiološki uvjeti to budu dozvolili, ona će se opet odigrati. Inače, kuća Maraston još službeno nije otvorena zbog epidemije, ali vjerujemo da će brzo svoje zanimljivosti pokazati svim posjetiteljima.
Ubrzo će vrata otvoriti i prva Hrvatska kuća od kobasica u Svetom Petru u Šumi koji se proslavio svojom manifestacijom "S klobasicom u Europu" gdje je valorizirao ovaj omiljeni istarski suhomesnati proizvod. Veliki muzejsko-galerijski prostor bit će idealan za organizaciju brojnih gastronomskih događanja, kao što su Večeri tradicionalnih proizvoda, Makinača po starinski, ljetni sajam Okusi sela, smotra folklora, Istarska praščina po starinski te druge slične manifestacije koje veličaju tradiciju i običaje istarskog sela. Posjet je moguć svakim danom. Ovdje ćete pak moći saznati puno toga o kobasičarstvu ne samo u Istri, nego i kako to izgleda diljem svijeta. U muzeju su prezentirani razni začini koji se koriste u proizvodnji kobasica, alati, oprema i mnogi interesantni detalji vezani uz kobasičarsku proizvodnju. U sklopu centra postavljena je Knjiga o kobasicama koja na 40 panela dočarava proizvodnju kobasica i otkad seže. Tu možete pročitati što su kobasice, koji su najznačajniji sajmovi, koji su rekordi, kako izgleda praščina ili svinjokolja u Istri te slično.