“Ajde kopati, a ne hodati”, vikala je, smijući se, u smjeru naše male planinarske družine jedna gospođa, držeći u rukama lopatu i stojeći usred svog povrtnjaka, nedaleko od planinarskog doma Vagabundina koliba. Smijali smo se i mi s njom, “ujedinjeni” u nepodopštini. Naime, svi smo redom - i ona, ali i mi - kršili glavno pravilo tog dana, a što bi bio “odmor”. Ona je to činila lopatom, mi hodanjem. Što drugo reći nego da nas je na ovogodišnji Praznik rada, umjesto roštilja, ipak više zvao novi, nama neosvojeni vrh. Bio je to zov Viševice.
iskreno, nisam znala apsolutno ništa o toj planini i, zapravo, nisam ni htjela znati. Nisam pogledala nijednu sliku, nijednu stazu, nijednu preporuku... Neopterećena odabirom i planiranjem izleta (srećom, to su radili drugi iz naše družine), dala sam se potpuno iznenaditi. Bio je to pun pogodak: Viševica me dočekala potpuno “neokaljana” prethodnim istraživanjima, sasvim novi, neistraženi teren.
U biti, znala sam samo jednu stvar. “Pazite se mišje groznice”, napisala mi je prijateljica, priključujući toj rečenici nakešeni smajlić, prije nego što smo krenuli na sam izlet. Naime, tih su dana novinski naslovi vrištali o počasti te bolesti i nevjerojatno brojnim malim glodavcima.
Ubrzo se pokazalo da su natpisi sasvim opravdani. Naime, tek smo što smo zagrabili po našoj ruti, mala slatka lica, sivkasta klupka dlake ukazivala su se na svakom koraku, bježeći pred nama u svoje duplje pa provirujući iz njih sumnjičavo. Takvi pogledi pratili su nas svako malo, praktički sve do samog vrha.
Istodobno, cijelu je šumu kojom smo hodali ispunjavao, na mahove, vrlo jak miris medvjeđeg luka. Prekrivao je mjestimično cijeli šumski svod, poput gustog, debelog tepiha, izazivajući još uspavana stabla svojim jarkim zelenilom da se probude, govoreći im da više doista nemaju što čekati.
Uživala sam u doslovno svakom koraku našeg uspona pa i onom kad bi bol proparala kroz noge. Kasnije, nakon povratka, kad sam iščitavala materijale o toj planini, začudila me informacija da Viševica baš i ne slovi kao popularno planinarsko odredište. Potpuno nezasluženo, rekla bih.
Navodno su joj prilazi razmjerno dugi i strmi, no dojam koji sam ja stekla, ali i ostali iz naše ekipe, bio je upravo suprotan - poštena je to šetnja, no ništa nemoguće ni prezahtjevno. Opet, ta je informacija objašnjavala činjenicu da smo cijeli izlet proveli gotovo u osami, da su šuma i padine Viševice bile samo “naše”. Na putu smo, naime, sreli samo još jednu grupicu planinara.
Što se tiče samog vrha, a on broji 1428 metara, jedan je od najudobnijih na kojem sam boravila u posljednje vrijeme. Obrastao niskom travom, prepun odličnih vidika na sve strane (uključujući i na more) te niz drugih planinskih vrhova, dočekao nas je potpunim miran, bez daška vjetra ili bilo kakve druge “smetnje”. Dugo smo se tamo zadržali, izležavajući se, uživajući u zagrljaju netaknute prirode u tom, kako govore za taj vrh, središtu velikog prirodnog amfiteatra.
Naime, vrh Viševice tako opisuju jer je ona podjednako udaljena od Velebita, Bjelolasice, Bijelih stijena, Risnjaka, Učke i vrhova na sjevernim jadranskim otocima. Pogled puca daleko i neprekinuto, iznad velikih krošanja guste bukove šume i predstavlja savršenu nagradu nakon trosatnog uspona. Zasluženo ga hvale kao jedan od najljepših vidikovaca Gorskog kotara. Negdje u daljini, daleko ispod naših nogu i mora medvjeđeg luka te posljednjih ostataka tvrdoglavih nakupina snijega, čekale su nas predivne Fužine, mjesto koje je, baš kao i Viševicu, šteta propustiti.