Premda je zbog pandemije novog koronavirusa projekt “Rijeka 2020. - Europska prijestolnica kulture” pao u drugi plan, Riječani nisu odustali i uspjeli su izvući maksimum iz ljetnog “prozora” u normalnost te realizirati 400-tinjak EPK programa.
Gostovanja velikih svjetskih imena umjetničke scene zbog izvanrednih su okolnosti u kojima se našao cijeli planet izostala, no naglasak je stavljen na domaće snage, a uspjelo se realizirati i ono što će ostati trajna ostavština, za buduće generacije, i nakon EPK i nakon pandemije. Riječ je o kulturnom, art-kvartu koji je nastao transformacijom bivšeg tvorničkog kompleksa Rikard Benčić, a nakon Muzeja moderne i suvremene umjetnosti te predivne barokne Palače šećera, koja je postala Muzej grada, sada je na red došla i Dječja kuća.
Ovaj smo objekt obišli u društvu riječkog pročelnika za kulturu Ivana Šarara i arhitekta Saše Randića, koji ga je projektirao, uoči samog tehničkog pregleda, koji je na redu idući tjedan, i nakon toga sve je spremno za otvorenje u ožujku. Radovi su gotovi, zgrada je opremljena i čeka “useljenje” novih stanara, djece u dobi do 12 godina, zbog kojih je sagrađena, s namjerom da im postane dnevni boravak, učilište, “inkubator” za kreativnost i kulturu.
Prva je to Dječja kuća u Hrvatskoj, a u regiji nešto slično, ali u bitno manjem opsegu, postoji samo u Sloveniji. Zgrada od dvije i pol tisuće četvornih metara na pet etaža (prizemlje, tri kata i krovna terasa) zamišljena je tako da može služiti nizu kulturnih sadržaja - tu su Dječji odjel “Stribor” Gradske knjižnice Rijeka, koji se upravo useljava i oprema te prostori za filmsku i video produkciju, dvorana za filmske projekcije, predstave ili koncerte, prostori za druženje, “gaming”, likovno stvaralaštvo, izložbe, radionice različitih vrsta...
Sve je multifunkcionalno, može se paralelno događati sedam različitih programa u Kući, a da nitko nikome ne smeta - kaže Ivan Šarar. - To je doslovno ‘prostor odrastanja’. Interesantno je da su se te stvari izgubile. Radio sam u Bakru Dom kulture, ti prostori, koji su se nekada gradili u svim naseljima, danas su preveliki za svoju funkciju jer se promijenio način života. No, on se nije promijenio za najmlađu populaciju. Javnih prostora ima, na deklarativnoj razini, jako puno, ali javni je prostor, s novim načinom života, izgubio na važnosti. On više nije mjesto susreta i razmjene dobara, ta konkretna svrha se izgubila i ostala je samo šetnja. Dječja će kuća, nadam se, ponovo aktualizirati temu javnih prostora i to je dimenzija koja je meni jako zanimljiva. Da se djeca potpuno različitih profila i različitih interesa nalaze na istome mjestu - nadovezuje se arhitekt Randić.
Dječja kuća ujedno je jedan od sedam pravaca projekta Europska prijestolnica kulture, jedini pravac koji uključuje i izgradnju fizičkog objekta, a programi su, u godinama priprema i tijekom 2020., stvarali pretpostavke za razvoj platformi za dječje stvaralaštvo.
Šarar kaže da je Dječja kuća zamišljena i kao “prozor” u art kvart Benčić za najmlađe generacije, upoznavanje s onim što kultura jest, mjesto gdje će djeca steći nove interese i nova znanja, upoznati vršnjake, steći nove prijatelje... - Prostor je, s jedne strane, ‘starinski’, kao Dom kulture za djecu, a s druge je strane strašno suvremen, jer nema baš prostora u širem okruženju, gdje imaš najsuvremeniju audiotehnologiju, videotehnologiju, 3D print... Poanta je bila da djeca uđu u mjesto na kojem je sve moguće. Način na koji će se sada povezati lutkari, ljudi od knjige i ljudi od filma ono je što je najzanimljivije, jer svako dijete dođe s jednim interesom unutra, a sve druge interese može ostvariti pet koraka dalje - kaže Šarar. - To miješanje različitih mozgova izrazito je važno i za individualni razvoj, ali i za razvoj društva u cjelini - dodaje Saša Randić.
- Dječja kuća je kao švicarski vojni nož. Imaš sve alate na jednome mjestu. Mislim da će iz ove kuće izlaziti jako medijski pismena djeca, u svim žanrovima, što je neka vrsta presedana - nadovezuje se Šarar. U arhitektonskom smislu, Saša Randić je napravio “kuću u kući” - Dječja kuća je, naime, nastala rekonstrukcijom Ciglene zgrade, koja je sagrađena krajem 19. stoljeća kao dio tadašnje Kraljevske ugarske tvornice duhana na mjestu dviju starijih građevina.
Prema prikazu kompleksa iz 1875. godine, na mjestu današnje Ciglene zgrade bile su dvije manje građevine, od kojih je jedna bila mlin na potoku Brajdi. Izvorno je mostovima bila povezana s H zgradom, današnjim MMSU-om, na južnoj strani i danas srušenom građevinom sa sjeveroistočne strane. Nakon Drugog svjetskog rata Ciglena zgrada postaje dio novoosnovane tvornice brodskih strojeva Rikard Benčić, a propašću tvornice 90-ih godina 20. stoljeća građevina je napuštena.
Njezina arhitektonsko-povijesna vrijednost leži u tome što predstavlja primjer industrijske arhitekture kraja 19. stoljeća i tadašnje tipologije skladišnih građevina. Prema Randićevoj zamisli, potpuno je sačuvan i obnovljen vanjski, cigleni dio zgrade, tako da izvana izgleda jednako kao i kada je sagrađena, u 19. stoljeću, a unutra je podignut potpuno novi objekt, koji već po izgledu i dizajnu interijera šalje poruku da će djeca ovdje voditi glavnu riječ.
U prizemlju je veliki lounge, s namještajem koji je hrvatski dizajn, i kafićem koji još nije otvoren, a po bojama i svjetlu sve izgleda kao da je ispalo iz filmova Wesa Andersona. Od prizemlja do krova, u središtu objekta uzdiže se “dimnjak”, točnije “uspomena na dimnjak”, kroz koji ulazi prirodno svjetlo, a na katu je Dječja knjižnica sa svim popratnim zajedničkim prostorima i sadržajima. Vizualno, posebna je atrakcija etaža koju autor zove “Alisa u zemlji čudesa”, a taj je naziv najbolji opis kako izgleda. Tu se nalazi potpuno opremljen filmski studio, sa svom opremom za snimanje i montažu videa i zvuka, koji će voditi Art kino Croatia, još jedna riječka kulturna institucija koja je lansirana i već etablirana u mandatu Ivana Šarara. Glavni dio “Alise” je dvorana za filmske projekcije, s najsuvremenijim razglasom, koja može služiti i za predstave, pa i manje koncerte.
U Dječjoj će kući nastajati animirani filmovi i videoreportaže, u glazbenom studiju stvarat će se muzika, na velikom platnu projekcijske dvorane djeca će moći igrati videoigre, a tu će ih moći i stvarati. Ovdje će moći i dizajnirati svoje proizvode, printati ih putem 3D printera, u malom amfiteatru na krovu kuće nastajat će pripovjedno kazalište, mali lutkari izrađivat će lutke, tu će stolovati i “senzorno” kazalište za djecu, s posebnim naglaskom na radu s djecom s poteškoćama u razvoju, održavat će se i posebno prilagođene filmske projekcije za djecu s teškoćama u razvoju, svakodnevne projekcije filmova za djecu, igraonica u knjižnici… Sada, kada je sve gotovo i spremno za otvorenje, preostaje samo još napuniti je sadržajem i dječjim smijehom.
- Budući da će ovdje biti ‘Stribor’, Dječjom kućom upravljat će Gradska knjižnica Rijeka, ali ovdje će svoj dom naći i sve ostale kulturne institucije, kao i udruge, koje rade s djecom i stvaraju programe za djecu - kaže Šarar.
S obzirom na epidemiološke mjere i neizvjesnost oko razvoja pandemije, još se ne može govoriti o detaljnim, konkretnim programima jer trenutno je nezahvalno išta planirati. - Sigurno može ići ono što je trenutno epidemiološki dozvoljeno, dakle, lutkarstvo, kino i knjižnica. Lutkari imaju već spreman kontingent, Art kino priprema projekcije za djecu... Pitanje je kada će se moći započeti s radioničkim programima koji su glavni, ali čim to bude moguće, radimo - najavljuje Šarar.
Istodobno s Dječjom kućom uređuje se i okoliš, javna površina u Benčiću, tako da to sada doista poprima vizure kvarta. Bit će tu i park, odnosno zelena površina, a zasadit će se, među ostalim, i stabla amule, “divljeg” voća koje je nekada raslo u gradovima i kojim su se sladila djeca, no kako su zreli ljepljivi plodovi padali i prljali automobile, većina takvih stabala u Rijeci je posječena. Posebna je atrakcija nastala slučajno - naime, čitav kompleks Benčić sagrađen je na mjestu kojim prolazi potok (zato se taj dio grada i zove Potok), koji je bio zatrpan i do sada ga se nije moglo vidjeti. Kada je počela gradnja, zbog zahvata na sustavu oborinske odvodnje trebalo ga je otkopati i potok je ponovo “oživio”, a njegovim koritom teče bistra voda. Sada je donesena odluka da će on postati sastavni dio javne površine u Benčiću, tako da Riječani dobivaju novo mjesto za meditaciju, svoju minijaturnu Veneciju - od Dječje kuće do zgrade MMSU-a čak i prolazi most iznad tog potoka, tako da se asocijacija nametnula sama od sebe. - Stalno je pun vode i daje lijep zvuk - kaže Randić.
Ukupna je vrijednost radova s kompletnim opremanjem Dječje kuće 45 milijuna kuna, a više od pola tog iznosa financirano je sredstvima iz fondova Europske unije. Kao Spomenik domovini - smije se Randić, aludirajući na činjenicu da je sama Dječja kuća stajala 35 milijuna kuna, dakle čak i manje od tog zagrebačkog objekta.
Već u ožujku zakoračit će ovamo prvi klinci i njihovi roditelji, kao i svi Riječani ili posjetitelji iz drugih gradova. Kvart Benčić je, inače, najveći infrastrukturni projekt u kulturi od hrvatske samostalnosti, ujedno i praktički nov, “nepoznati” dio Rijeke u samom središtu grada s obzirom na to da je kao tvornički kompleks stoljećima bio zatvoren za javnost. Palača šećera s postavom Muzeja grada, koji na inovativni način priča riječku industrijsku priču, već je, unatoč pandemiji, postala atrakcija koju su, uza sve epidemiološke mjere i tijekom lockdowna razgledale tisuće Riječana, a s Dječjom kućom sada i najmlađi postaju punopravni dionici riječke kulture. Odmah do nje, radovi na Gradskoj knjižnici, koja nastaje unutar takozvanog T objekta, odvijaju se punom parom i s njom će, najvjerojatnije početkom iduće godine, priča oko Benčića biti zaokružena, a EPK će dobiti novi “happy end”.