Ljeti nema boljeg nego bit' na rijeci - čujem kako iz susjednog kajaka govori Srećko Vukov, čovjek koji je planine Hrvatske prohodao uzduž i poprijeko. Ne stignem se ni začuditi da Srećko više ljeti neće u planine, pažnju mi okupiraju lastavice, možda i stotinu ih je u tom času izletjelo iz gnijezda, prošaralo nebo. Uznemirili smo ih.
Ljudi je na rijeci Lici malo. Lastavice se gnijezde pod kaluđerovačkim mostom, u njegovoj konstrukciji pronalaze mjesta za sebe. Sjedim u kajaku na rijeci, desnim ramenom oslonjena na most i gledam kako zakratko i posljednja od onih što su uzletjele iščezava u daljini, u pravcu sjevera. Da ih je gore iznad nas u gnijezdima možda još čitavo jato, čujem po cvrkutu.
Nedaleko od mosta, ni stotinu metara nizvodno, kolonija je galebova.
Sve to usred Like, na rijeci istog imena koja teče 78 kilometara i, možda pamtite iz školskih udžbenika, najduža je naša ponornica. Od ljudi većim dijelom svojeg korita gotovo posve zaboravljena, divlja, nedirnuta. Gore na sjeveru, nedaleko od Ličkog polja i Kosinja, davno je stvoreno akumulacijsko jezero Kruščica. Do 1966. tamo gdje je danas jezero bilo je istoimeno selo, živjelo se, radilo, slavilo i umiralo, obrađivali su polja, uzgajali stoku, a onda su, hidroelektrane radi, ljude iselili, dali im da sa sobom ponesu oltar tamošnje crkve svetog Ilije, naselili ih u obližnju Aleksinicu, a u njihove kuće i dojučerašnja polja pustili vodu.
Ulazeći u kajak nedaleko od Perušića, desetak kilometar sjeverno od Gospića, očekivala sam visok, stjenovit kanjon. Tako pamtim Liku u ljetna doba još iz djetinjstva. Kišilo je puno ovog proljeća; makar je već skoro konac lipnja, vodostaj je još visok pa i stijene kroz koje meandrira široko korito rijeke djeluju pitomije. Od Perušića sjeverno sva je plovna, voda je, ljetu unatoč, još duboka. Na mjestima, kažu, drži još oko dvadeset metara.
Lika je stajaćica, riječna struja je slabašna, nema valova, nema brzaca, njezina površina podsjeća na jezero, pa ako ćeš s kajakom naprijed, veslima ne smiješ pustiti da miruju.
Veslajući nizvodno na sjever okrećem se više puta, pogledavam Velebit. Pokušavam dokučiti koji se sve vrhovi naziru u daljini, je li moguće da se, osim Visočice i okoline, vidi sve do Svetog brda na jugoistoku? S kajakom kao da dobiješ novi organ, plovidba je usporediva s "krilima" koja letaču prišije paraglider, donese novu perspektivu, dade slobodu kretanja, mogućnost da se uvučeš u utrobu, da s vode gledaš ono što inače vidio ne bi. S kajakom ćeš tamo gdje cesta i putovi ne vode.
"Planinareći, biciklirajući, šećući, koristimo staze, putove, ceste koje je napravio čovjek, a kad ploviš rijekom, onda se koristiš prometnicom koju je stvorila priroda. Ne možeš biti više u prirodi nego na rijeci. Rijeka je", definira to ovako Srećko Vukov, "prirodna prometnica kroz divljinu ili kroz prirodu. Dok njome ploviš, jesi ograničen njezinom trasom, ali imaš slobodu stati gdje hoćeš, usidriti se gdje hoćeš, okupati se gdje hoćeš… Ljeti nema boljeg mjesta nego biti na rijeci", ponavlja Vukov.
On i Bruno Mezić vode ovu plovidbu. Obojica outdoor entuzijasti dosad su vodili stotine planinarskih, biciklističkih, kajakaških izleta. Trasirali su sad već dobro poznati Via Adriatica trail, napravili i Via Adriatica biciklističku trasu, osnivači su zagrebačkog planinarskog društva AktivNatura, odradili su na tisuće volonterskih sati pokrećući razne projekte, vodeći mnoge po prirodi širom Hrvatske. Odnedavno ture vode u okviru agencije Go Wild Adventures.
"Na rijeci je najvažnija sigurnost, oprema, dobra priprema, dobro je i savjetovati se s lokalnim ljudima ili onima koji su već plovili tom rijekom. Treba dobro proučiti karte, satelitske snimke, mjesta gdje možeš izaći, to je kao i kod planinarenja… Jer, može se dogoditi da se nađeš na dijelu rijeke gdje ti nitko ne može prići, kanjon je uzak, ne možeš se vratiti jer te struja nosi nizvodno, a ispred tebe je recimo barijera ili slap, možda neko drvo koje je srušeno, neka vrsta prepreke. Moraš biti spreman na svašta. Kad smo Bruno i ja išli istraživati rijeku Glinu, znali smo da je uska, da drveće koje oštete dabrovi često padne preko rijeke pa smo za prvi put sa sobom nosili motorku i ručne pile. Moraš biti spreman na razne, nepredviđene prepreke. Nije loše da ljudi kažu da se malo i boje rijeke, jer i sam imam strahopoštovanje prema tim voda, pogotovo onim većim i bržim, i onima koje imaju slapove. Jer, često su rijeke najopasnije tamo gdje su najljepše, ljepota te opije, zaboraviš na sigurnost i onda možeš stradati", govori Vukov.
Nedugo kako smo krenuli, Bruno i Srećko, svaki u svojem kajaku, uplovljavaju u stjenovitu pukotinu. Kako se približavam, postaje mi jasno da je to Zelena špilja o kojoj je pričao Bruno. "Zelena špilja, jer ako ona na Biševu može biti modra, ova je zasigurno - zelena…", smije se. Nevelika spilja u stijeni, ulazimo u nju, u utrobu prima tri, četiri kajaka. Voda je bistra.
Bruno pripovijeda da su jednom kad je voda bila puno niža, spilju dugo tražili pogledom, a onda je ugledali - na pet metara iznad površine vode.
Stijene koje omeđuju korito Like čine da je njezina zelena drugačije nijanse negoli su ostale hrvatske zelene rijeke. Ponešto toj zelenoj doda i crnogorica koje je, kako se približavamo Kruščićkom jezeru, sve više. Crnogorica je eto karakteristična za Liku koja izvire negdje oko Metka, u podnožju Velebita, nedaleko od Vaganskog vrha, i na tom je dijelu na oko 600 metara visine. Ostale hrvatske rijeke ne teku na takvim visinama. Više od Like je, primjerice, goransko Lokvarsko jezero, na oko 750 metara, rubova mjestimično gotovo oivičenih crnogoricom. Što je niži vodostaj, to je više blata, mulja. U blatu je gušt pristati, zariti stopala u mekano, blatnjavo, toplo tlo. Napraviti nekoliko koraka kroz korito, baciti se u rijeku koja je ljeti, volite li hladnije vode, gotovo pretopla, točnije topla kao i more. Ili, zasigurno toplija negoli more u podvelebitskom kanalu.
Voda je čista, neki se ne ustežu njome gasiti žeđ. Uz Liku je malo znakova "civilizacije", pokoji čamac, poneki ribič, u Kaluđerovcu se začuje pjesma. No, sve je to krajnje sporadično, jer Lika je zapravo od Ličana gotovo pa ostavljena. Ljudi joj ne gravitiraju. Ono malo svijeta što je ostalo po tamošnjim selima bavi se stočarstvom, do rijeke dođu rijetka stada krava, ovaca… Kuće i vikendice ovdje nisu gradili uz rijeku, nego gore, više, s rijeke se one ne vide. Ako su gdje i blizu, dijeli ih šumoviti dio.
Kako se približavamo jezeru, i domaćih je životinja sve manje za vidjeti. Telefonski signal izgubili smo odavno. Ima neke sreće u saznanju da sam do sutra - nedostupna. Iskrcavamo se na poluotoku, na samom ulazu u jezero Kruščica. Osamljujem se, lutam, makar se ne udaljavam puno od ostatka ekipe. Popnem se na nevisoku stijenu s koje se pruža pogled na prostor oko kojega smo nasukali kajake. Zatvorim oči i slušam ptice. Od insekata ne možeš pobjeći. Srećom, komaraca nema. Prene me zvuk koji na prvu ne prepoznajem u ambijentu, dron kojim Srećko Vukov sa svakog izleta Go Wild Adventures donosi fotografije te "divljine". Mene vuče ploviti barem mrvu dalje, zanima me vidjeti jezero u njegovoj širini. Ispod je potopljeno selo.
"Na jezeru budu neki zemljani sprudovi. Kad se voda povuče, izrastu otočići, potopljeno selo zapravo. Otočići izgledaju kao arhipelag, nikad ne znaš koju će formu imati i koliko će izaći van", govori Bruno.
Odrasla sam slušajući priče o ostacima sela koji isplivavaju na površinu kad vodostaj ovdje opadne. Koliko intrigantno, bude to i malo sablasno, kaže Srećko. Vodostaj je sad previsok da bismo išta od toga ugledali. Dogodi se, ako je sušna godina, da jezero posve presuši, bilo je tako prije desetak i više godina, na dnu ostane sasušeni mulj i ono što je od nekadašnjeg sela odoljelo vodi i vremenu. Pitam se kako se tad osjećaju ljudi iz sela Aleksinice, dođu li vidjeti svoje nekadašnje kuće i dvorišta koja su napustili 1966. Stijene korita išarane su tragovima što ih je ostavila voda, djeluju kao opomena da će ponovno nadoći.
Vraćamo se sutradan istim putem, od ulaza na jezero Kruščica preko Kaluđerovca prema Perušiću. Trag na stijenama kanjona nepogrešivo pokazuje dokud je jučer dosezala voda. U nedjelju je rijeka, prostim se okom lako čita, bila niža desetak centimetara negoli prethodnog dana. Razmišljam koliko se to korito promijeni već s metar višim ili nižim vodostajem, kamoli neće s pet, šest i više metara razlike. Bitno mi je vratiti se, doći ponovno, jer Lika je, ovisno o visini vodostaja, svaki put drugačija.