Dramatični krajobrazi, autohtona arhitektura, odlični domaći proizvodi i tradicijski život. Sve to njeguje Vrgorac, gradić u makarskom zaleđu, koji je daleko od turističke vreve dalmatinske obale, a opet blizu glavnim turističkim središtima, koji je poznat po jagodama i Tinu Ujeviću. Makarska mu je na četrdesetak kilometara, a nešto bliže su mu Tučepi, Baška Voda, Podgora. Pa opet, Vrgorac ne iskače na turističkoj karti Hrvatske. Barem nije dosad.
Tiho je to mjesto koje prije svega njeguje poljoprivredu, no turizam polako na mala vrata osvaja i ovo područje. Jer, putnici uvijek traže nešto novo i neotkriveno. Vrgorac i kraj oko njega, koji će zadiviti svakog ljubitelja prirode, definitivno je nebrušeni biser dalmatinskog zaleđa o kojemu će se još govoriti i pričati. Ako dođete u ovaj kraj, budite sigurni da će vas dočekati odlični domaćini, koji će vas primiti kao da ste dio njihove obitelji. Baš zato ovdje sam iskusila autentičan doživljaj mjesta koje je još netaknuto masovnijim turizmom i svime što takav turizam donosi.
Nažalost, u Vrgorcu sam provela samo jedan dan, ali to je bilo dovoljno da me osvoji i namami da se vratim. Posebno zbog Vrgorskog polja koje je poznatije kao polje Jezero. Nalazi se na nekoliko kilometara od ovog dalmatinskog gradića i jedna je od najobrađenijih i najplodnijih površina Dalmacije. Stali smo iznad njega na vidikovcu s kojega se pruža pogled na cijelo Jezero. Slobodno mogu reći da je to jedan od najboljih pogleda u Hrvatskoj. Poput mozaika pod nogama se šire polja kukuruza, paprika, nasada jagoda, smokava, bresaka. I silni vinogradi. Svi su lijepo isprepleteni i omeđeni putovima i cestama te rječicom Maticom koja je zbog suše imala niski vodostaj, ali svejedno je očarala svojim zelenilom. I kada sam došla na to mjesto, jedva sam čekala da se spustim u dolinu i vidim ta plodna polja izbliza. Tim više što su sada vinogradi puni grožđa te se trsovi povijaju pod ukusnim plodovima kasnog ljeta. Puno boja i okusa. I tako je i bilo. Zanimljivo je da je ova zelena oaza dalmatinskog krša nekad bila pravo jezero, a danas je najveće vinogorje Hrvatske, s više od deset milijuna čokota vinove loze. Dom je jedinstvenih vinskih sorti poput zlatarice vrgorske, medne, trnka i plavke. Moram priznati da taj podatak nisam znala. Ovdje je zanimljivo doći u bilo koje doba godine. Uvijek se ima što vidjeli i fotografirati. Mogu samo zamisliti kako je na proljeće kada cvjetaju sve voćke.
Ono najljepše što Vrgorsko polje nudi jest aktivni turizam u spoju s enogastronomijom. Dakle, raj za moju malenkost - bicikl i vino. Čim smo sišli u polje, dočekali su nas električni bicikli kojima smo napravili krug oko vinograda u suton. Naš vodič Karlo Kučan, promotor biciklizma i inspektor EuroVelo ruta, strastveni ljubitelj bicikliranja i bicikala koji vodi grupe na ovo područje, trasirao je Vrgorsko polje i od njega napravio zanimljivu među biciklističkih staza koje ne vode istim putem. I sam priznaje da za Vrgorsko polje do prije nekoliko godina nije znao i da ga je očaralo čim ga je prvi put vidio. Otad je pravi ovisnik o ovom pejzažu. Shvaćam ga jer je doista nešto posebno.
Na stazama duž cijelog polja postavljeni su totemi koji povezuju nekoliko točaka, a vi sami birate kojim ćete putem i koliko kilometara napraviti. Uređeno je i biciklističko odmorište gdje možete predahnuti, ali i napuniti mobitele. Staze su ravne, vijugaju među poljima. Isprepleću se asfalt i makadam. Odlične su za rekreativne bicikliste koji ne vole uspone, ali i za obitelji. S električnim biciklom stvar je još jednostavnija. Ide sama od sebe. A kada negdje stanete, onda je najbolje da naletite na nekog vinara. Jer, ovdje ćete uistinu piti autohtono vino. Dalmacija je poznata po autohtonim sortama, pa sam jedva dočekala što će nam pripremiti vinar Goran Franić, vlasnik vinarije Franić-Krystal Modus iz sela Vina pokraj Vrgorca. Tim više što se kušaonica nalazi na čarobnom mjestu.
Naime, smjestila se usred njegovih vinograda, u idiličnom pejzažu ispod drvene sjenice. Divota. Iako se njegova obitelj oduvijek bavi vinogradarstvom i vinarstvom, Goran je dugo bio u drugoj poljoprivrednoj branši sve dok prije desetak godina nije pokrenuo svoju vinariju. A najviše se ponosi svojim crvenim vinom od autohtone sorte trnak. Uz uvijek interesantne vinske priče, od njega i njegove obitelji saznajemo kako se živi u ovom kraju i koliko je vrgorski kraj zapravo veliki proizvođač grožđa. Veliki su kooperanti mnogi poznatim vinarima iz Hrvatske, a Vrgorsko polje ima idealne uvjete za uzgoj vinove loze. Em je odlična zemlja, em ne nedostaje vode. Da smo dolazili u neko drugo doba godine, sigurno bismo kušali i njihove poznate vrgoračke jagode. Iako, kako čujemo od naše domaćice Željke Opačak iz Turističke zajednice Vrgorca, odmah se sve prodaju, pa za kušanje ostane malo.
Ovdje su svi veliki proizvođači poljoprivrednih dobara, i to voća i povrća. Registrirano je više od 450 OPG-ova koji godišnje proizvedu 550 tona jagoda, 900 tona breskvi i nektarina, 450 tona šljiva, 150 tona krušaka, 1200 tona jabuka, 1300 tona stolnoga grožđa, što je 80 posto hrvatske proizvodnje, 150 tona bijelog luka i 200 tona krumpira. Ne proizvede se sve to samo u polju Jezero. Oko Vrgorca su još dva polja: Bunina i Rastok. I jednako su pitoreskna kao i Jezero.
No, atrakcija vrgorskog kraja nije samo Vrgorsko polje. Kada ste ovdje, nezaobilazan je posjet Vrgorcu. Mali je to dalmatinski grad na brdašcu koji mami da ga posjetite još dok ga gledate s autoceste. Baš zbog svoje neobične pozicije na brdu nad kojim bdije stara utvrda. Ima oko 6500 stanovnika s okolnim mjestima. Na bogatu povijest Vrgorca, koji je dobio ime po uzvišenom položaju u podnožju brda, podsjeća Gradina. Pogađate - stara srednjovjekovna utvrda. Obrambena je to utvrda iz 15. stoljeća koja gradu daje savršenu vizuru. Oko nje se širi starogradska jezgra mjesta. Utvrda Gradina, nekad zvana Grad, pripada lancu utvrda u unutrašnjosti Dalmacije koje su bile smještene uz važne prometnice. Najviši dio Gradine, ujedno i najstariji, čini kula s kruništem koja je sagrađena na živoj stijeni i u kojoj su boravili srednjovjekovni gospodari i osmanski dizdari. A centar grada je zapravo nastao puno kasnije, u vrijeme austrougarske vladavine. Tada dobiva današnje vizure.
Kao i u drugim mjestima, tako je i ovdje ta država ostavila velik pečat. Najviše je vidljiv na jednoj od najvećih tajni Vrgorca - gradskom parku. Zato, kada ste u ovom gradiću, nikako nemojte propustiti obilazak te lokacije. Zašto? Zato što će vas iznenaditi što ćete vidjeti. Riječ je, naime o starom perivoju Duhanske stanice. To mnogi stručnjaci iz ove branše nisu niti znali, čujemo od Željke. Stoga su često iznenađeni da se takav ambijent nalazi u srcu Vrgorca, što je jako neobično za gradiće u zaleđu Dalmacije. Park je nastao 1898. godine kada su završena skladišta duhana i zgrada za činovnike i otkup duhana. Zapravo je park stvoren zbog razvoja duhanske industrije na ovom području budući da je Vrgorac u to doba bio centar trgovine duhanom. U to je vrijeme vrgorački kraj također proglašen klimatskim lječilištem.
Kako se uz park nalazila zgrada gdje su u vrijeme Austro-Ugarske obitavale najbogatije obitelji, taj se perivoj često u prošlosti nije mogao obići. No, srećom, danas je otvoren za javnost i predstavlja savršen bijeg od posla i ljudi. Uklesan u stijenu s raznim uređenim puteljcima, odmorištima i pomno biranim biljem, savršeno se uklopio u gradsko tkivo. Park je 2010. godine upisan kao kulturno dobro u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske. Vrijedan posjeta.
A što bi bio Vrgorac bez Tina? Jedan od naših najpoznatijih pjesnika rođen je u ovom mjestu sada već daleke 1891. godine. Rodna je kuća u tzv. Tinovoj kuli koja se još naziva Kapetanovića kula, Dizdareva, Dizdarevića, Kapetanova kula i Franića kula. Jedna je od osam fortifikacijskih kula u mjestu koje su ostale iz doba Osmanlija te je zaštićeno kulturno dobro. Osim što su bile u obrambenoj funkciji, u njima se i živjelo. Tinova je iz 17. stoljeća i najveća je u Vrgorcu. Smatra se da je bila dio srednjovjekovnih zidina. Nađete li se ovdje u srpnju, možete i na obilježavanje Tinova rođendana. Njemu u čast od 30. lipnja do 5. srpnja priređuje se sedmodnevna kulturno-književna manifestacija "S Tinom u Vrgorcu". U kuli je "književna vitrina" današnjih dobitnika Nagrade "Tin Ujević" i sudionika te kulturno-književne manifestacije. Kula ima galeriju.
Vrgorac je poznat i po svjetskim putnicima, odnosno po jednom specifičnom svjetskom putniku - Mati Šimunoviću. U njegovu se čast u gradskom parku održava Festival svjetskih pustolova, posvećen svjetskim pustolovima, putopiscima i putnicima. Putovao je čak 19 godina, i to između dva svjetska rata. Na put je krenuo 1928. godine sa psom Globusom te je biciklom, pješice i jedrilicom prešao čak 360.000 kilometara na pet kontinenata. Na svom je putovanju obišao 70 država. Stigao je i do brojnih otoka u Indijskom i Tihom oceanu.
No, ono po čemu će ipak većina znati za Vrgorac su pršuti. Oni dalmatinski koji se, naravno, u tehnologiji proizvodnje razlikuju od istarskog, krčkog i drniškog. Sve nam je to objasnio Darko Markotić, predsjednik klastera Hrvatski pršut koji je ujedno i direktor proizvodnje tvrtke Pivac. Poveo nas je u razgledavanje najveće proizvodnje pršuta u Hrvatskoj te nam detaljno objasnio razliku između pojedinih pršuta u Hrvatskoj. Otkrio nam je i da se nekad pršut u Dalmaciji nije jeo kod kuće. On je bio za prodaju kako bi se kupile druge stvari za domaćinstvo. Čuvali su ga za posebne prigode.
Ovaj pogon u tamošnjoj poduzetničkoj zoni otvoren je prije dvije godine. Sušara se prostire na 10.500 četvornih metara. Godišnje proizvede 300 tisuća komada certificiranog Dalmatinskog pršuta, delikatese zaštićene oznakom EU zemljopisnog porijekla, te 2500 tona dalmatinske pancete i buđole. Zasad sušara nema prezentacijski centar, ali će on biti, kako čujemo, realiziran iduće godine. Tada će svaki posjetitelj Vrgorca moći kušati i vidjeti njihove proizvode po kojima je cijeli ovaj kraj poznat. Jer, kako nam kaže Željka, želja im je da Vrgorac postane nadaleko poznat po pršutu i vinu te da bude veliki mamac svim gostima. Baš zato organiziraju Dane Dalmatinskog pršuta i vina u lipnju. No, ako niste u Vrgorcu u to doba, nemojte misliti da ne možete kušati tipičan pršut ovog podneblja u nekoj finoj konobici.
Autentično iskustvo sigurno ćete doživjeti na seoskom domaćinstvu Borovac u samom gradu nedaleko od Gradine. Pršut, sir, domaće rajčice, kokošja juha, meso pod pekom i rozata. Za kraj turska kava. Koga ovaj obrok ne bi okrijepio? Ako ste na terasi, zavirite malo u unutrašnjost domaćinstva. Da, prava je etno zbirka vrgorskog kraja. Uz dalmatinsko ognjište smjestili su se brojni predmeti ovog kraja koji su nekada bili u upotrebi. Kuha vam domaćica Dragica Borovac. I to kao da kuha sebi. Može li autentičnije?!