Nema tog novca, ali i da ih i ima, nikad ne bih otišao odavde, govori nam 50-godišnji Jurica Kolaković. Vjerujemo mu. Uostalom, zašto ne bi? Naime, stojimo na malenom mostiću koji povezuje drvene mlinice, a ispod naših nogu žubori kristalno bistra voda. Ispred nas - prizor s razglednice, jedne od naljepših u Lici. Nalazimo se na Majerovu vrilu, jednom od izvora Gacke, rijeke koja se može pohvaliti jednom od najkvalitetnijih voda u Europi, a Kolakovićeva kuća, ukrašena crvenim cvijećem, nalazi se svega nekoliko metara od nas.
Oduvijek živi tamo, uz samo vrelo u kojem se kupao još kao mali, a divlje patke koje ga naseljavaju, taj krug intenzivne plave boje, naviknute su na njega. Hrani ih, pa su se i nama približile dok smo pričali, nadajući se besplatnom obroku. Nažalost, nismo imali ništa. Osim divljenja prema prizoru pred nama. Bio je to jedan od onih trenutaka kad imaš baš sve što ti treba.
Osim Kolakovićeve kuće, a možda već pogađate, nalazimo se u selu Sincu, još samo nekoliko njih okružuje moćno vrelo te ponornice. U vertikali je taj izvor dubok 23 metra, no proteže se ona još mnogo stotina metara kroz podzemlje, dobro skrivena od naših očiju, no opet i dovoljno javna da zauvijek obilježi ljude koji žive uz nju. Pa tako i Kolakovića.
Priča nam kako se kod tih mlinica, starih 200-njak godina, čekalo u redu za mljevenje žita. Danas, nažalost, reda više nema. Vremena su se promijenila, govori nam Kolaković, vlasnik istoimenog OPG-a. Uostalom, i Sinac je nekad imao 700 stanovnika, a danas ima 300-njak. Ni ljudi više ne uzgajaju stoku...
No, unatoč promjeni, a s njom su došli i turisti, njegov mlin jedan je od rijetkih koji radi. Radio je i tog dana. Melje Kolaković razne vrste brašna. Godišnje i po nekoliko tona, od pšeničnog, raženog, pirovog do prosenog i heljdinog. "Ovo gdje se stavlja žito mi zovemo koš, a ovo dole je okance... Ovo je čekalo, a ušicom štelate da ide manje ili više žita. Ovaj tu dio je za štelanje granulacije, a imate gornji i donji mlin. Donji miruje. Tu vam pak se diže brana. Kad se digne, voda pada na lopatice i pokreće mlin", detaljno secira pokretnu sliku pred nama dok stojimo u staroj, ali obnovljenoj mlinici, dok se korito njegova mlina polagano punilo finim, samljevenim brašnom. Šest je mlinova u mlinici. Šest i vlasnika. Svaki je uvijek, tradicionalno, mlio na svom - pet, šest sati po vreći od 50 kilograma.
Da, ta Lika... Dobila nas je odmah na prvu. Ravna polja i udoline, livade prepune poljskog cvijeća, ovce i koze na ispaši, uske ceste, uređene okućnice, mir i tišina, a u pozadini uvijek neki vrh, neki greben, neko brdo, neka rijeka, neko jezero...
Za pojmove male Hrvatske mnogo je to četvornih kilometara ljepote. I za jedan dan, koliko je trajao naš posjet, apsolutno previše. No, nismo gubili ni trenutka. Hlapljivo smo pokušavali upiti sve. A upravo je "sve" ključna riječ. "Najljepša županija, imamo baš sve. Netko ima more, netko ima planine, netko doline, mi imamo baš sve", rekao nam je u jednom trenutku Ivan Radošević, direktor Turističke zajedničke Ličko-senjske županije.
To "sve" za nas je tog dana počelo u Kući Velebita. Kad se uputite u Krasno, selo usred Krasnarskog pola na nadmorskoj visini od 800 metara, inače mjestu gdje je 1765. osnovana prva šumarija u Hrvatskoj, gdje je rođen poznati krasnarski sir i gdje, kaže, nema nijednog nezaposlenog, prepoznat ćete je odmah. Odjevena je u kvadrate različitih boja. Riječ je, objasnit će nam malo kasnije Dina Abramović Tomljanović, stručna suradnica za promidžbu Kuća Velebita, o pikseliziranom prikazu Hajdučkih i Rožanskih kukova: bijelo i sivo za stijene, zeleno za vegetaciju, plavo za nebo.
Zabavno je to mjesto, pogotovo za lošeg vremena, kad Velebit nije blagonaklon prema posjetiteljima pa se oni s moćnom planinom druže virtualno. Naime, Kuća Velebita služi kao posjetiteljski i informativni centar, odnosno interaktivni muzej posvećen najmlađem hrvatskom nacionalnom parku - Nacionalnom parku Sjeverni Velebit (jednom od dva, uz Paklenicu, koji se nalaze u Parku prirode Velebit, koji zato i nosi nadimak "park nacionalnih parkova").
Na njezine četiri etaže nalazi se baš sve što je potrebno odraslom, ali i djetetu kako bi pobliže upoznao sve tajne 109 četvornih metara velikog nacionalnog parka, inače jednog od, kako kažu, najzanimljivijih krških područja na svijetu.
Naime, u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit do 2017. godine otkriveno je i djelomično istraženo više od 440 špilja i jama. Njih čak tri dublje su od 1000 metara, s dobro poznatim rekorderom - 1392 metara dubokom Lukinom jamom. Upravo na toj dubini, u njezinu sifonu, otkrivena je 1994. godine Meštovljeva pijavica. Bilo je to biospeleološko otkriće desetljeća.
Posjetitelji, naravno, ne mogu u nju, no mogu u speleolift Kuće Velebita koji, povezujući njezina četiri kata, simulira spuštanje u dubine jame, dok vani, ispred samog ulaza, stoji takozvani "buromat", mjesto za upoznavanje s najvažnijim vjetrom tog područja. Pritiskom na crvenu tipku na vlastitoj koži možete osjetiti njezin orkanski nalet, odnosno brzinu od 110 kilometara na sat.
Sama Kuća Velebita sagrađena je 2017. godine i nudi pregršt informacija. U njoj, primjerice, možete čuti glasanje noćnog leptira mrtvačke glave i zvuk umirućeg stabla kojeg izjedaju potkornjaci. Kad su 3D naočale u opticaju (a trenutno nisu zbog korone), možete letjeti kao ptica ili se zavući u medvjeđi brlog, a tu i brojne druge interaktivne igre i hologrami. Možete čak vidjeti kako bi se čovjek, kroz vrijeme, prilagodio životu u špilji.
"Izgubio bi vid, pogrbio bi se, dobio ticala, postao proziran...", objašnjava Dina, dok u čudu gledamo u stvorenje nalik na čudnovatog kukca, a zatim ukazuje na još jedan od tamošnjih izložaka - originalnu opremu speleologa s jedne od ekspedicija u već spomenutu Lukinu jamu koja se nalazi u strogo zaštićenom rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi. Oprema teži čak 70 kilograma.
Zadnji kat Kuće Velebita priča priču o kulturnoj baštini. O tome kako su nekadašnji Podgorci, stanovnici naselja s primorske padine Velebita, ljeti selili sa stokom na više nadmorske visine i napasali je. Živjeli bi tada u stanovima, jednostavnim nastambama od grubo klesanog kamena i drvene šindre. Najveće takvo naselje, odnosno kompleks stanova, nalazi se u dolini Mirovo, rasprostrtoj na visini od 1350 metara. Upravo tamo su danas obnovljena tri stana i u njima se može noćiti, u grupama od sedam ili 10 osoba.
No, čak ni to nije sve. Naučit ćete, među ostalim, i sve o Zavižanu i tamošnjoj meteorološkoj stanici, najvišoj u Hrvatskoj, o ponikvama i škrapama, Alanu, Lubenovcu, legendarnoj Premužićevoj stazi, Velebitskom botaničkom vrtu (u koji je velebitska degenija 'uvezena' jer ona raste samo na Srednjem Velebitu), prostranoj dolini, popularnom izletištu i izvoru pitke vode Štirovača, koja je 1928. godine, zajedno s Plitvicama, bila proglašena nacionalnim parkom. Taj je status imala samo godinu dana.
U sam nacionalni park tog dana nismo kročili, no pohodili smo jedno drugo vrlo upečatljivo mjesto. Riječ je o jedinom takvom u Europi: pećinskom parku Grabovača na području Perušića, praktički u samom srcu "hrvatske kralježnice" kako ponekad nazivaju Liku.
Osvježenje od vrućeg ljetnog dana alternativno bi možda potražili u miru najveće europske ponornice, Like. Dugačka 78 kilometara i izašla iz velebitske utrobe na visini od 600 metara, mamila je svojom bojom dok smo stajali u jednom trenutku na njezinoj obali, na Čojluku, kako ga zovu, dobrano zavideći grupici mladića koji su se osvježili pa odmarali na drvenim klupicama u gustoj, tog četvrtka potpuno mirnoj hladovini. No, u biti nismo imali razloga za tugu. Na nas je čekalo jedno sasvim drugačije osvježenje - ono prosječnih osam Celzijevih stupnjeva špilje Samograd.
Iako nije jedina špilja u tom pećinskom parku, samo je ona uređena za posjetitelje, kao svojevrsni "centar" područja koje je 2019. godine proglašeno i značajnim krajobrazom. Naime, tamo se nalazi čak četvrtina ukupnog broja speleoloških objekata, odnosno jama i špilja, u Hrvatskoj.
Dakle, nakon kratkog pješačenja u društvu speleovodičice Ivane Prpić, stepenice su nas dovele do zelenilom obraslog obraslog okna Samograda. Stavili smo kacige sa svjetiljkom, napravili nekoliko koraka i pred nama se otvorio potpuno novi, hladniji, tamniji i vlažniji, no prelijep svijet.
"Špilja je, sa svim sporednim kanalima, dugačka 345,8 metara, a sama tura za posjetitelje dugačka je 240 metara. Riječ je o, u biti, o vrlo jednostavnom špiljskom kanalu koji se sastoji od četiri dvorane, Frasova te Perušića, Karlovića i Kukuljevića dvorana. Ova posljednja najbogatija je šiljskim ukrasima pa je nazivamo i Katedrala", objašnjava Ivana. Do nje vode ručno uklesane stepenice, njih ukupno 474. Dovršene su 1903. godine povodom dolaska Khuena Héderváryja, no on na njih na kraju nikada nije kročio. Danas upravo to čini sve više i više posjetitelja.
Špilja je, govori Ivana, impresivna, među ostalim, zbog svoje veličine. Neke od dvorana visoke su i do 35 metara, a kako sve dublje ulazite u nju, tako postaje sve bogatija. Zadnja, četvrta dvorana šepuri se, primjerice, crvenkastom bojom, balkončićima, tvorevinama nalik na orgulje... Zahvaljujući tim ukrasima, koji u Samogradu u prosjeku rastu brzinom od jedan do dva milimetra godišnje, a koji su stari najmanje 100 tisuća godina, doista nalikuje na bogato ukrašenu bogomolju.
Posebitost Samograda su također čak dva špiljska mosta, nastala kada je voda ispunjavala cijelu špilju i svojom snagom lomila bazne stijene. Današnji mostovi tek su njihovi ostaci. Inače su, pojašnjava, rijetkost u špiljama, a ovdje, na kratkoj relaciji, postoje čak dva.
Duboko u unutrašnjosti Samograda, gdje se ulaz čini kao tek mala, plavkasta rupica na dnu prostrane špiljske cijevi, potpuno smo uronili u svijet neobičnih prizora. Kaskade, u kojima se preko zime zadržavaju mala jezerca vode, špiljski koralji i zavjese, svjetlucanje kalcita, špiljske zavjese i saljevi, oni koji nalikuju na vodopad i oni koji izgledaju poput kupola.... Tu je i najstariji zapis ljudskog prisustava u samoj špilji. Naime, ispod kapice jednog od ogromnih stalagmita nalazi se očuvani zapis austrijskih časnika koji datira iz 1835. godine.
"Pametno su se potpisali ispod kapice jer bi u suprotnom njihov zapis prekrili novi slojevi", kaže Ivana, a zatim svojom baterijom oslikava niz drugih čuda prelijepe špilje. Tu su krila, pa jedno namrgođeno, ljuto lice, Snjeguljica i sedam patuljaka, pa čak i smajlić, visoko gore pri samom stropu... Samograd je stvoren za maštu.
Iako se tamo, te na poučnim stazama Grabovače, lako zadržati cijeli dan, mi smo odlučili upoznati još jedan nevjerojatni svijet, onaj jednog genija. Naime, potegli smo do Smiljana i Memorijalnog centra Nikole Tesle.
Upravo tamo imali smo prilike namirisati ozon koji nastaje nakon paljenja njegova transformatora, inače napona od milijun volti, i prošetati prostorijama kojima je i on trčkarao do svoje sedme godine života. Naime, nekadašnja kuhinja i dnevna soba, spavaća soba i ured Nikolina oca Milutina, paroha u smiljanskoj parohiji, kao i pravoslavna crkva Svetog Petra i Pavla koja stoji uz samu kuću, datiraju još iz 1765. godine, no i dan danas pričaju priču o Nikolinom životu i postignućima. U njoj, kao jednom od objekata multimedijalnog centra otvorenog 2006. godine, na 150. Teslin rođendan, doznajemo nevjerojatne detalje o njegovim vizijama, fobijama, opsesijama. Odgovor na pitanje - o onim najzanimljivijima, kao da je stvoren za ovo naše, pandemijsko doba.
"Nije se volio rukovati s ljudima zbog straha od virusa i bakterija. Uvijek je nosio rukavice koje je, kad bi se ipak rukovao, odmah bacao. Nije volio dirati ni ljudsku kosu. Rekao je da bi taknuo čovjeku kosu samo pod prijetnjom revolvera. Nije volio ni kamfor... Isto tako, fascinantne su njegove opsesije. Brojao je korake dok je hodao, brojao je zalogaje, gutljaje dok bi pio, izračunavao volumen juhe u tanjuru... Sve je moralo biti djeljivo s brojem tri", objašnjava Sanja Kolak, vodičici u Centru.
Dok izlazimo iz kuće u kojoj je Tesla živio, Sanja nam pokazuje prozor s kojeg je Tesla, koji je imao viziju da ćemo jednog dana letjeti kao ptice, skočio te polomio nogu i ruku. Nije to bila ni približno jedina njegova "prognoza". Najavio je da ćemo letjeti u svemir, bežično komunicirati, pa čak i uspostavljanje poretka u kojem će žene jednog dana zavladati svijetom.
U Centru se nalazi i replika jednog od Teslinih laboratorija. "Tesla je imao 12 laboratorija, od kojih je devet bilo u New Yorku. Ovakav, ali deset puta veći, bio je u Colorado Springsu. Antena je služila za hvatanje munja i on je ciljano išao tamo zbog podneblja, zato što su tamo bili česti udari groma. Smatrao je da jedna munja u sebi ima toliko struje da bi, kad bi je uhvatio i spremio, mjesecima mogao napajati cijeli jedan grad električnom energijom. No, Colorado Springs je svako malo ostajao bez struje, svako malo je sve izgaralo, pa su ga potjerali... Imao je on puno više transformatora, proučavao je visoke frekvencije, napone, pripremao se za taj svoj najveći pothvat na Long Islandu, a to je bežični prijenos struje", objašnjava Sanja, a zatim i sami postajemo dio eksperimenta. Daje nam neonske lampu u ruku i gasi svjetlo.
"Kad uključimo transformator, on oko sebe stvara magnetsko polje. Mi imamo magnetsko polje i kad držimo lampu dolazi do tzv. skin effecta, struja ide po vanjskom dijelu kože i vaše tijelo služi kao prijenosnik za struju i lampe se pale. Plin neon se ionizira u magnetskom polju i svijetli", govori nam. Tesla je transformator, objašnjava nam nakon što su iz njega prestale sukljati male munje, a lampe se ugasile, patentirao 1891. godine. I da, samo usput rečeno, izumio je i neonsku rasvjetu....
U tavanskom dijelu njegove kuće koji smo netom prije toga obišli (i gdje stoji upozorenje da su izlošci opasni za ljude s elektronskim pomagalima, primjerice pace makerom), nalaze se pak replike nekih od njegovih najvažnijih izuma. Nakupilo ih se tijekom njegova života čak 700, no patentirao je samo neke - njih 112 u SAD-u, sedam u Kanadi i 29 u Velikoj Britaniji.
Često nismo svjesni, govori Sanja, da mnoge stvari koje danas koristimo u kućanstvu nose upravo Teslin "pečat". Primjerice, elektromotor motor na izmjeničnu struju u svim kućanskim aparatima ili pak daljinski upravljač. Naime, upravo je on stajao iza prvog predmeta na daljinsko upravljanje - broda podmornice. Kad je demonstrirao sustav, njegovi suvremenici su mislili da se radi o prevari. Ili telepatiji. Tko bi ih krivio, Tesla doista kao da je imao magične moći.
"Njemu je duhovno bilo iznad materijalnog, što je danas nažalost obrnuto. Da je htio, mogao je biti najbogatiji čovjek na svijetu koji tih novaca ne bi mogao potrošiti ni za sto života, ali njega to ništa nije zanimalo. Bio je čovjek otvorenog uma i rekao je da ono što najviše usporava ljudsko kretanje jest neznanje", zaključuje Sanja.
Ta njezina izjava lagano je nagovještavala kraj našeg boravka u Lici. No, otišli smo u velikom stilu, s vidikovca na Baškim Oštarijama, okupani posljednjim sunčevim zrakama tog dana. S jedne strane, bili su ogoljeni Pag i morsko prostranstvo, s druge velebitski vrhovi i zeleni proplanci. Lika doista ima sve.
