"Oprez! Područje medvjeda", nijemo su nas upozoravala bijela i žuta slova ispisana na znaku iznad ilustracije medvjedice s dva mala medvjeda. "Evo ga, a mi se ništa nismo dogovorili...", prošlo mi je tada kroz glavu dok sam se prisjećala razgovora iz automobila, iz vožnje prema Tuku u općini Mrkopalj, iz kojeg smo tog pomalo tmurnog dana odlučili uspeti se na sam vrh Bjelolasice.
Ljudi, idemo u područje medvjeda, koja nam je strategija, odzvonilo je u jednom trenutku u automobilu, negdje na pola puta od Zagreba. Razglabali smo o opcijama, što bi bilo kad bi bilo i kako postupiti u tom trenutku, praćeni zabrinutim pogledima dva psa, kao da su svjesni da će, dođe li do toga, dio odgovornosti bez sumnje pasti i na njih.
Za razliku od nas, oni su ubrzo sve zaboravili. Veselo su njuškali oko znaka upozorenja dok smo mi počeli glasnije govoriti.
U tom trenutku, u susretu s prvim od brojnih pokazatelja da smo kročili u divljinu, Gorski kotar nam je već dobrano pokazivao svoje adute. Ostavili smo iza sebe Tuk i u njemu ispijene šalice kave te tamošnji planinarski dom Bijele stijene, u čijem se dvorištu već okretalo pečenje, kao i jedan od prvih šumskih uspona toga dana.
Stajali smo, naime, na samom početku prelijepe Matić poljane. Široka gotovo oko 300 metara, dugačka oko tri kilometra, mamila nas je svojom travom žute boje, prošaranom zelenim borovima. Odjednom, netko je naglas spomenuo prvu asocijaciju koja nam je pala napamet kad se pred nama pokazao novi prizor: "Stonehenge!"
Naime, u središtu velike poljane redali su se golemi kameni blokovi, postavljeni u pravilnom razmaku jedan za drugim, isprva veliki, a tek mrvice u daljini.
Kamene gromade koje se izdižu iz trave spomenik su palim borcima iz Drugog svjetskog rata. Naime, s noći 19. na 20. veljače 1944. godine, 26 partizana 13. primorsko-goranske divizije smrzlo se na tom mjestu dok su marširali iz Jasenka prema Mrkoplju.
"Snažniji pomažu slabijima, borac hrabri borca - još malo, još malo, samo da izdržimo - moralo se ići. Tromo se dižu noge, vjetar, mećava, borci zaostaju, padaju, vuku se dok ne klonu. Matić poljana traži žrtve, kolona se smanjuje. Nestaje nade, nestaje boraca", glasio je jedan od stihova uklesanih u obližnji spomenički monolit, uz ime autora "Dubravko Došen, učenik 5.a". Prema informacijama Turističke zajednice Mrkopalj, pokraj tog se spomenika, djela arhitekta Zdenka Sile, dan danas, svake godine, obilježava Memorijal mira.
U oštrom kontrastu s uklesanim riječima, te se subote, kad smo mi koračali njome, Matić poljana činila pitomom i mirnom, jesenski predivnom. Povremeno obasjana suncem, protezala se uz nas, tek povremeno pokazujući ožiljke koje su joj rovanjem zadale divlje svinje dok smo mi grabili makadamskom cestom, sve do račvanja koje će nas odvesti ponovno u šumu, put novih markacija, sve do samog vrha Bjelolasice.
Na putu smo se kratko zaustavili kod planinarske kuće Janjčarica, smještene na visini od 1236 metara. U trenutku našeg boravka bila je zatvorena, a klupice i stol ispred nje zjapile su prazne. Imali smo pogled samo za sebe - sunce je nakratko obasjalo hrbat Bjelolasice, najviše planine Gorskog kotara, koja se u tom trenutku činila previsokom i predalekom za već umorne mišiće.
No, nismo stali. Grabili smo dalje pa u jednom trenutku prošli pokraj još jednog čuda prirode - Vrbovske poljane, udaljene od Begovog Razdolja, najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj, samo sedam kilometara. Hvale se u Mrkoplju da se na njoj, pošto leži na visini od 1240 metara, dulje zadržava kvalitetan snijeg, čak i u mjesecima kad ga nema u okolnim područjima.
Njezina smirujuća ravnica bila je tek lijepa misao koju smo prizivali u pomoć kad smo nešto kasnije potezali prema vrhu, vrlo strmim usponom. Malo hodanja i boli, pa stanka, pa sve iznova, sporo i teško, sve dok debeli sloj lišća ispod naših nogu nije postao išaran stijenama, i dok nas nije obavio nježni sloj izmaglice. Bili smo nadomak hrpta Bjelolasice, Kulskih njivica, a to znači i samog vrha - Kule i njezinih 1534 metara.
Dočekao nas je obavijen maglom koja je skrila sve ono što mnogi opisuju kao jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj, s kojeg se vide čak i Alpe. No, i bijela zavjesa je imala svojih čari. Travnati hrbat, prošaran biljkama koje su dale svoje, izgledao je kao s nekog drugog planeta, tajanstveno i misteriozno. Sunce se na kraju nije pokazalo, a ni bijela koprena nije popustila - tek bi se ponekad, čisto nakratko, ukazale naznake onoga što nam je taj dan ostalo skriveno i što smo poželjeli vidjeti jednom u budućnosti.
Zadržali smo se kratko, uživajući u zadovoljstvu ispunjenog pothvata, a zatim - srca velikih poput kuća - krenuli na dugi put natrag, do sigurnosti Tuka i njegovih 875 metara nadmorske visine. Vratili smo se taman kad je mrak počeo gutati to mjesto, umorni i ispunjeni. Dok smo prepričavali dojmove, iz mraka kafića izmilio je čovjek u šeširu i čizmama s mamuzama. Zveckale su u pravilnom ritmu, a zatim je pokraj kafića protutnjao, pod svjetlima, automobil Hrvatske gorske službe spašavanja. Počinjala je intervencija, otrežnjujući podsjetnik da planinu nikad ne treba shvaćati olako. Doista smo mali pred njezinom ljepotom i moći.