Dogodilo se da sam posljednjih godina uglavnom više-manje putovala na zapad, zbog čega mi se prošlotjedni posjet albanskoj prijestolnici Tirani učinio kao dugosanjani dašak egzotike za kojim sam, očito, potajno poprilično žudjela. Nažalost, ti su svi zapadnoeuropski i srednjoeuropski gradovi više-manje isti - da, razlikuješ ih po arhitekturi, jeziku i nekim specifičnostima, ali u smislu neke sadržajnosti i ponude uglavnom je riječ o "McDonald's tipu turizma" - unificiranom iskustvu baziranom više-manje na već prokušanim modelima, zbog čega mi je posjet Tirani bio gotovo pa ljekovit.
Pritom ne mogu reći da nisam imala očekivanja - otkako sam saznala da ću se na nekoliko dana poslovno zateći u Albaniji, počela sam istraživati sve o Tirani kako bih na najbolji mogući način iskoristila slobodno vrijeme za upoznavanje grada i već tada sam iz dojmova posjetitelja mogla naslutiti da bi me to putovanje moglo pozitivno iznenaditi.
U mojem slučaju to se dogodilo već pri samom ulasku u Tiranu na putu s aerodroma, koji je relativno blizu grada, no zbog prometnih gužvi, koje praktički ne staju, autobusom nam je u nedjelju popodne oko 13 sati - dakle u vrijeme kad je Zagreb automobilom moguće prijeći u valjda petnaestak minuta - trebalo sat i 20 minuta da bismo stigli do hotela blizu centralnog Skanderbeg trga.
Što tu posjetitelja treba pretjerano oduševiti?
One koji vole mir i tišinu doslovno ništa i njima preporučujem da Tiranu zaobiđu, no onima koji vole šušur, ljude, miris začina, automobilske trube, ulične prodavače voća, trgovine u garažama, buku i malo patine Tirana bi se mogla svidjeti najmanje koliko i meni.
Mišung je to svega i svačega što se u teoriji ne bi trebalo slagati, ali je u albanskoj prijestolnici zaprimilo neki začudni sklad - putnika namjernika samo nekoliko koraka dijeli od najluksuznijeg tiranskog hotela Maritim Plaza do scena uličnih prodavača koji na plastičnim kašetama, u sokacima koji djeluju kao prečaci, ali su zapravo sasvim normalne ulice, prodaju tko zna gdje ubrano voće i povrće, pa sve te kašete sele i prevrću da bi propustile skupocjeni automobil koji se pokušava isparkirati iz obližnjeg dvorišta.
Tom veselom i eklektičnom dojmu Tirane posebno pridonose šarene i neusklađene fasade tiranskih javnih i privatnih zgrada koje se među sobom nadmeću upadljivim bojama i stilovima, sve redom onda još obogaćene obaveznim tendama koje se, ne pretjerujem, nalaze gotovo na svim prozorima, a ponad kojih, u tom smogu i buci, onda još visi netom oprani veš za kojeg sam Bog zna kako mu održavaju bjelinu.
Nisu, naravno, u pitanju samo fasade - gradska arhitektura mišung je raznolikih arhitekturnih stilova, estetika i materijala, dominiraju vijugavi i balkoni i izbočenja, socijalizam se isprepleće s istokom i Mediteranom, a cijelu priču, pak, zaokružuje moderna gradnja bazirana uglavnom na neboderima i modernim materijalima po kojima se Tirana može natjecati s mnogim zapadnijim gradovima.
S obzirom na količinu gradilišta - i to ne izvan, nego praktički u centru grada - vidi se kako tiranske vlasti imaju prilično velike ambicije. Kompletan širi centar trenutno je nepregledno gradilište; na svakom se koraku gradi i popravlja, ruše se straćare i podižu nove stambene i poslovne zgrade, a sugovornici me uvjeravaju kako je, osim u Tirani, val investicija u građevinarstvo jak u cijeloj zemlji.
Baš zbog te visokogradnje u Tirani se prilično jednostavno snalaziti jer se zahvaljujući nekoliko upečatljivijih zgrada i krovova prilično brzo možeš orijentirati, ali načelno grad je praktičan i zbog svoje veličine (Tirana ima malo više od pola milijuna stanovnika) te je idealna za brzinski city break jer ju je u nekoliko dana doista lako brzo i dobro upoznati.
Ono što je mana za brzinsko putovanje jest nedostatak direktnih avioveza između Hrvatske i Tirane, pa je nas tako put do albanske prijestolnice vodio preko Beča, a za one koji ne žele presjedati, varijanta je automobilom potegnuti do Beograda pa tamo sjesti na direktnu vezu za Albaniju.
Već pri ulasku u grad mnogi će se iznenaditi ugledavši neočekivano široke gradske avenije, vječito krcate automobilima i pješacima koji ih zaobilaze, ali i brzo shvatiti da je Tirana grad pun zelenila i parkova.
Onaj najveći, Grand park, prostire se na čak 290 hektara i omiljena je rekreacijska zona građana, ali i nezaobilazna točka brojnih turista koji se ovdje dolaze rashladiti od tiranske vrućine te razgledavati njegove atrakcije, veliko umjetno jezero, zoološki te botanički vrt.
Park je petnaestak minuta hoda od centra grada i zbilja je oaza koju ne treba propustiti, no tiranske su vlasti i inače iznimno svjesne važnosti hortikulture u planiranju grada, zbog čega Tirana vrvi zelenilom i parkovima, hladom i klupama, zonama za šetnje pasa, pa čak i poligonima za agility koje građani i vlasnici pasa mogu koristiti besplatno.
Samo srce grada predstavlja divan Skanderbeg trg, nazvan po albanskom narodnom heroju Georgu Kastrioti Skanderbegu, vođi pobune protiv Otomanskog Carstva i centralne figure albanskog narodnog preporoda davno nakon njegove smrti.
Ploha trga pritom je impozantna - prostire se na 40.000 četvornih metara s kipom Skanderbega na konju u sredini (prije Skanderbega na njegovu je mjestu bila statua Staljina), a trg je okružen mnogim poznatim zgradama kao što je hotel International s prekrasnom terasom na kojoj se može popiti piće i diviti pogledu na Tiranu, zatim Nacionalni povijesni muzej, zgrada Opere ili pak Palača kulture.
Trg je svoj današnji izgled zadobio nakon preuređenja 2017. godine kad je dobio i nagradu EU za najbolji europski javni prostor i kada je njegova površina blago zaobljena pod kutom od 2,5 posto, a prostor u potpunosti pretvoren u veliku pješačku zonu koja može posramiti gotovo sve suvremene projektante zagrebačkih javnih površina.
Nažalost, ni tiranskim gradskim vlastima nije strano plohu trga povremeno zatrpati privremenim ugostiteljskim objektima, pa je tako i prvog dana našeg posjeta, zbog potrebe festivala, dobar dio trga bio nedostupan, no već drugi dan kad su ograde, stolovi i šankovi uklonjeni, Skanderbeg nam se otvorio u svojoj punoj ljepoti i dao misliti nad načinom kako bi se mogao urediti i centar Zagreba.
U njegovoj blizini nekoliko je obaveznih punktova iz turističkih vodiča - toranj sa satom s početka 19. stoljeća, do čijeg vrha posjetitelje vodi 90 spiralnih stepenica, te džamija Etem Bay, koja je bila zatvorena u vrijeme komunističkog režima te opet otvorena 1991. godine.
Nezaobilazni punkt za posjetitelje svakako su i poznati tiranski bunkeri, danas pretvoreni u prostore povijesti i kulture.
U cijeloj ih je zemlji tijekom komunističkog režima Envera Hoxe i za velike količine javnog novca sagrađeno više od 173.000, no s padom komunističkog režima uglavnom su zaboravljeni, osim njih nekoliko koji su pretvoreni u turističke atrakcije.
Na području Tirane dva su takva bunkera pretvorena u muzeje, a mi smo posjetili Bunk'Art 2, na samo minutu hoda od Skanderbeg trga i glavne pješačke ulice Rruga Murat Toptani.
Riječ je, zapravo, o muzeju koji priča povijest Albanije kroz priču o uspostavi albanskog ministarstva unutarnjih poslova, sigurnosnih službi te granične policije, a predstavlja sustav od četiri povezana hodnika s brojnim prostorijama u kojima se nalaze originalne slike te preslike fotografija, dokumenti, popisi žrtava komunističkog režima, replike ureda i kontaminacijskih soba, prikazi iz svakodnevnog života sigurnosnih i drugih albanskih snaga, kao i videoizložba posvećena svim žrtvama komunističkog režima.
Za ulaznicu je potrebno izdvojiti 500 leka, što je ekvivalent tridesetak kuna, a bunker dobro dođe i da se čovjek rashladi jer temperature u Tirani u proljeće, a posebno ljeti, penju jako visoko.
Nezaobilazna je na uobičajenoj turističkoj ruti i nova tiranska tržnica koja se nalazi u poznatom kvartu New Bazaar (Pazari i Ri), također na pet minuta hoda od srca grada, a okružena je brojnim kafićima, restoranima te pekarnicama.
U odnosu na zagrebački Dolac, riječ je, zapravo, o malenom prostoru, koji se ipak ističe modernističkim arhitektonskim rješenjem iz 2016. godine, a u sklopu kojeg je moguće kupiti svježe voće i povrće, drangulije, tepihe, nešto antikviteta ili pak razgledati meso i ribu u zatvorenom dijelu.
Albancima engleski još malo šteka iako uvijek znaju dovoljno da bi se sporazumjeli, a sasvim je uobičajeno i cjenkanje, pa se ne trebate bojati pokušati izboriti što bolju cijenu.
U restoranima blizu tržnice preporučuje se kušati autohtonu albansku kuhinju, uglavnom baziranu na janjetini, a kao jedan od najpoznatijih restorana ističe se Oda, obiteljski biznis s prekrasnim dvorištem u kojemu posjetitelje nerijetko zabavljaju svirači.
Ipak, oprez za sve ljubitelje mesa - mesni meni u Odi uglavnom se zasniva na janjećim iznutricama ili janjećoj glavi, no zato je bezmesni meni divan, pa se preporučuje kušati punjene patlidžane ili paprike, kao i pitu s porilukom po kojoj su poznati.
U Tirani se uistinu može odlično jesti za malo novca. Primjerice, večera za dvije osobe koja je uključivala pola litre bijelog vina, miješanu salatu, porciju punjenih patlidžana te punjenih paprika platili smo 110 kuna, što je novac kakav bismo u Zagrebu dali za jelo iz obične zalogajnice.
Općenito, Tirana je pravi mali dragulj za ljubitelje dobre i nepretenciozne hrane te se tijekom godina ovdje otvorilo doista jako puno zanimljivih lokala u kojima je za malo novca moguće jako dobro jesti. Velik je izbor među autentičnim objektima i krčmama u koje zalaze lokalci, ali i u novijim, moderno uređenim restoranima koji su u centru, između ostaloga, koncentrirani na prostoru bivšeg tiranskog dvorca iz bizantinskog razdoblja.
Riječ je o ostatku šest metara visokog zida te unutrašnjosti prostora koja je pretvorena u šetnicu s restoranima i kafićima, omiljenom sastajalištu u noćnim satima, gdje je moguće nešto dobro pojesti i popiti.
Ostaci dvorca nalaze se na početku pješačke ulice Rruga Murat Toptani, svojevrsne tiranske Tkalče, s restoranima i kafićima, zapravo promenade na potezu između zgrade Parlamenta i Nacionalne umjetničke galerije.
Ona u svojem nastavku vodi prema poznatoj instalaciji "Oblak" japanskog umjetnika Sou Fujimotua, koja je u Tiranu postavljena 2016. godine i zbog svojeg specifičnog oblika i materijala služi kao multifunkcionalni prostor koji je moguće razgledati, ali unutar kojeg se potom održavaju i manifestacije - koncerti ili plesni nastupi.
Za zadnji dan posjeta ostavljamo obilazak poznate i kontroverzne tiranske četvrti Blloku u blizini Grand Parka, a u kojoj je centralna turistička atrakcija bivša kuća albanskog diktatora Envera Hoxe.
Blloku je danas iznimno interesantna zbog svoje prošlosti, ali i preobrazbe koju je kvart doživio - naime, taj je dio grada u vrijeme Hoxe u potpunosti bio zatvoren za građane i služio je kao rezidencijalni dio namijenjen članovima albanskog politbiroa, a u to vrijeme njegova se tajnovitost čuvala i tako da ga se izbjegavalo obilježavati na službenim kartama.
Ipak, s padom komunističkog režima, Blloku je iz geta za povlaštene pretvoren u najpoznatiji tiranski kvart, trendi prostor za posjetitelje i gradske hipstere, ali i prostor nekih od najskupljih gradskih nekretnina koje su užurbano građene proteklih godina.
Na samo petnaestak minuta od srca Tirane, u Blloku se isplati izgubiti te razgledati prostor koji nazivaju "igralištem za albansku elitu", popiti kavu u nekom od njegovih brojnih, hipsterskih kafića te uslikati Hoxinu bivšu vilu za koju sadašnja gradska vlast još nije osmislila novu namjenu.
Razmišljalo se o njenom rušenju, potom i otvaranju za javnost, no u vrijeme našeg posjeta, kuća je bila zatvorena, a dvorišna vrata osigurana lancem s lokotom.
Ipak, i bez toga u Tirani je sasvim dovoljno sadržaja za posjet od nekoliko dana i turističko iskustvo koje će se dugo prepričavati. U tom smislu, albanska je prijestolnica najbolji dokaz kako za koncept grada po mjeri građana nisu potrebni neograničeni budžeti ni zlatna runa.
Potrebno je samo malo dobre volje i razmišljanja izvan okvira.
