Okupana poslijepodnevnim zrakama sunca i stiješnjena u kotlini između brda, Idrija se polako pripremala ostaviti iza sebe još jedan dan. Još samo nekoliko sati i ljetna će noć zaviti u crno i kuću u njezinu centru u kojoj je nekad živjela Napoleonova ljubavnica, i staru rudarsku ulicu, i ostatke nekadašnje topionice na padini obližnjeg brda, i crkvu sv. Antuna, a i strmi križni put odmah pokraj nje, na čijem smo se vrhu gostili vizurom grada rasprostrtog ispod naših nogu. Da, još malo i njezini će stanovnici, njih oko šest tisuća, početi paliti svjetla u kućama, a zatim ih ugasiti i utonuti u san, ostavljajući neumornom žuboru rijeke Idrice da zavlada tminom...
Zasluženi je to odmor maloga grada velikih priča. Počele su se one plesti još davno, dvije godine prije otkrića Amerike, kada je jedan od žitelja današnjeg idrijskog područja, dok je izrađivao korito, u potoku ugledao nešto svjetlucavo. Mislio je da se radi o srebru, no prevario se. Bila je to živa, jedini metal u tekućem stanju na sobnoj temperaturi, čak 13,6 puta teži od zlata i 20 puta od željeza.
Nije mogao ni slutiti koje će razmjere imati njegovo slučajno otkriće ni da će ono zauvijek odrediti sudbinu toga grada. Idrija će se, naime, u narednim stoljećima upisati u povijest kao najstariji rudarski grad u Sloveniji, a 2012. godine završiti na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine, uz bok najvećem rudniku žive na svijetu, španjolskom Almadénu, pod zajedničkim nazivom “Baština žive”.
No, ne otkriva Idrija sve to odmah i na prvu. Poput sante leda, isprva pokazuje samo svoj vrh, ostavljajući vam tragove svoje bogate povijesti na šarmantnim ulicama i trgovima, a zatim vas uvlači dublje, sve dok naposljetku ne završite na mjestu u kojem su se kroz sva ova stoljeća pokretali kotačići njezina razvoja - u podzemlju ispod samoga grada.
Pokazat će vam tako prvo dvorac Gewerkenegg, danas muzej, a nekad sjedište rudarske uprave, ali i zatvor za one koji su krali dragocjeni metal i preprodavali ga. Pokazat će vam i kuću Giovannija Antonija Scopolija, tirolskog doktora koji je ne vlastitom željom, već spletom okolnosti završio u Idriji kako bi brinuo za rudare, i koji je depresiju uzrokovanu osobnim tragedijama (obitelj mu je izgorjela u požaru) liječio boravkom u okolnoj prirodi te se prometnuo u poznatog i cijenjenog botaničara i znanstvenika.
Mamit će vas Idrija i cvijećem zasađenim u rudarskim kolicima u kojima se izvlačila cinabaritna ruda, starim magazinom u kojem se skladištilo žito za oštru zimu i, odmah do njega, jednim od najstarijih kina u Europi, koje je i dandanas u funkciji. Ispričat će vam sve i o najstarijoj čipkarskoj školi u Europi, smještenoj u samom centru grada, živim spomenikom umijeću kojim su žene rudara kratile vrijeme i pokušale zaboraviti opasnosti s kojima su se, duboko u nutrini zemlje, susretali njihovi muževi.
Plest će, dakle, Idrija mrežu oko vas sve dok ne završite ispred Antonijeva rova, drugog najstarijeg rudarskog rova u Europi, jedinog u Idriji koji je i danas u funkciji, doduše u turističke svrhe. Upravo tamo, na ulazu u mrak i uske, niske prolaze osigurane drvenim trupcima pozdravit će vas tradicionalnim rudarskim pozdravom “Sretno!”. Uostalom, što drugo preostaje reći čovjeku koji odlazi u nepoznato i opasno?
Mnogi su svakodnevno, kroz nekoliko stoljeća, na početku svake smjene izgovarali upravo tu riječ. Radilo se naporno i teško sve dok ispod grada nije stvoren razgranati podzemni labirint - ukupno 700 kilometara rudarskih rovova koji su sezali do dubine od čak 400 metara te kilometar i pol u širinu. Taj je podzemni svijet danas, osim spomenutog Antonijeva rova, ispunjen vodom ili betonom. No, “podzemna sjećanja” su živa i neraskidivo povezana s razvojem grada na površini.
Počeci su bili, prije nego što je tehnologija učinila svoje, mukotrpni. Sve se svodilo na ručnu snagu. “Radilo se na palentu”, objasnio nam je Jože Pavšič, vodič u Antonijevu rovu koji je i sam nekad radio u rudniku, dok smo se vrzmali podzemnim prolazima i oprezno nabadali po vlažnim stepenicama. Gledali smo povremeno u svjetlucave kapljice žive zaštićene staklom i doznali sve o teškoj svakodnevici rudara i cijeni koji su plaćali kako bi prehranili svoje obitelji.
Rudarili su na početku bez ikakve zaštitne opreme, “naoružani” lampama uljanicama, vodili svakodnevnu bitku s tvrdim, u tektonskim igrama ispremiješanim i namreškanim slojevima zemlje. Poboljšavali su se uvjeti rada u rudniku kako je prolazilo vrijeme, no opasnosti su vrebale odasvud. Miniralo se naveliko, dnevno bi se trošilo pet do šest tona eksploziva. “Miniranje je zanimanje koje nema popravnog ispita”, ustvrdio je u jednom trenutku Pavšič, a zatim zloslutno dodao: “Živa ne bira”.
Opako bi udarala na živčani sustav, bez obzira na tjelesnu snagu i godine, kao posljedica isparavanja u vrućim rudarskim rovovima, u kojima je baš uvijek - zbog velikih količina drva - prijetila opasnost od požara. No, najgore je ipak bilo, doznajemo, u samoj topionici rude, u koju su se, jedan za drugim, neprekidno slijevali cinabaritom prekrcani rudarski vagoni. Otrovne živine pare tamo su uzimale najveći danak unatoč kraćim smjenama. Kako bi se oporavili, rudarima se nerijetko propisivao rad u šumi, u rudarskoj šumariji, kako bi na svježem zraku izbacili otrov iz svojih tijela.
Spokoja nije bilo ni u rudarskim kućama, zidanim svjedocima vremena u kojima su si rudari vidali rane nakon teškog posla. U svakoj od njih svakodnevicu, a isto tako i kuhinju i kupaonicu, dijelilo je više rudarskih obitelji, a žene su dane provodile po strogo zadanom rasporedu. Točno se znalo koja kada vrtlari, pere suđe i odjeću ili kuha. Slobodno vrijeme, ispunjeno neizvjesnošću, kratile su - priča se - zadubljivanjem u komplicirane uzorke idrijske čipke ili pak izradom žikrofa, čvarcima i krumpirom punjene tjestenine koja oblikom podsjeća na minijaturnu napoleonsku kapu, delicijom koja je i danas neupitni simbol Idrije u čiju se čast svake godine održava festival. Nerijetko, u slučaju loših vijesti, nanovo bi se, i to po brzom postupku u samo nekoliko tjedana, udavale za drugog rudara. U suprotnom, morale bi napustiti stan u kojem su živjele.
Bila je to surova pozadina idrijskog rasta, među ostalim do statusa najboljeg rudnika u Habsburškom Carstvu, a poslije i drugog najvećeg svjetskog rudnika žive u kojem se proizvodilo čak 13 posto ukupnih količina tog metala na globalnoj razini. Na njegovu vrhuncu u njemu je radilo čak 800 rudara, a tijekom cijelog njegova postojanja iskopano je cinabaritne rude koja bi bila dovoljna za izgradnju jedne i pol Keopsove piramide. Proizvedena su ukupno dva olimpijska bazena žive, odnosno čak 150 tisuća tona tog tekućeg metala koji se na tržište plasirao u metalnim bocama, teškima po 34 kilograma, cijena kojih je svojedobno dosezala i 800 dolara.
Teško je pojmiti razmjere cijele rudarske operacije u idrijskom podzemlju. No, jedan od simbola tog grada pomaže u stjecanju dojma. Riječ je o idrijskom kamštu, ostatku nekadašnjega gorostasnog sustava vodenih pumpi koje su sezale u dubinu do 283 metra i ispumpavale vodu iz rudnika, omogućujući rudarima da prodru još dublje i dalje.
Ključni “kotačić” tog megapogona bio je upravo vodeni drveni kotač promjera 13,5 metara, koji je pokretala voda kroz dva i pol kilometra dug sustav kanala koji stanovnici Idrije zovu “rake”. Kad bi tako dopremljena voda ispunila trećinu od ukupno 124 lopatice kotača, od kojih je svaka zapremine 75 litara, kotač bi se pokrenuo, a s njime i horizontale i vertikale golemog sustava pumpe. Tada je predstavljala vrhunac tehnologije, no i dandanas je dijelom misterij. Naime, trajnim zatvaranjem rudnika većina sustava zauvijek je ostala zarobljena ispod površine zemlje. Ono što je do danas očuvano - među ostalim, sam kotač, najveći očuvani u Europi - tek je šestina opisanog sustava izgrađenog 1790. godine. U funkciji je bio narednih 158 godina.
“Kod kamšta je bilo jako glasno, mokro i sve je bilo u kretnji. Voda koja je pokretala pumpu i koja se ispumpavala ujedinila bi se ispod kotača i onda se slijevala u drugi kanal koji je vodio u Idricu. Ona je tada bila blatna, prljava... I ostatak prirode je izgledao drugačije. Kad je rudnik bio aktivan, sve je većinom bilo golo... Mnogo drva se koristilo i za rudnike, ali i za pogon...”, priča nam Tina Zadnik, kustosica Gradskog muzeja Idrije pod čijom je paskom danas kamšt.
Osvrćemo se oko sebe i pokušavamo zamisliti spomenuti kontrast, maknuti suvremeno lice Idrije nastalo nakon zatvaranja rudnika 1980-ih godina, a koju i sad, kao i nekad, krasi jak poduzetnički duh. Grad se može pohvaliti najnižom stopom nezaposlenosti u cijeloj Sloveniji, objašnjava nam Valerija Božić, direktorica turističkog zavoda Idrije. Upravo u tom je gradu sjedište dviju jakih tvrtki, Kolektora i Hidrisa, koje se, među ostalim, bave automoto industrijom.
Teško je ogoliti zelene padine i kristalno bistru Idricu zamisliti prljavom. Naime, Idrija je danas vrlo svjesna da dio njezine snage i potencijala leži upravo u onome što je rudnik uporno uništavao - u prirodi koja je okružuje. U tom kontekstu doista se ima mnogo čime pohvaliti. Na obalama savršeno prozirne Idrice mnoštvo stanovnika Idrije traži rashlađenje od ljetnih vrućina, ili na “divljim” neuređenim šljunčanim plažama pitome rijeke ili pak na uređenom, od Idrije nekoliko kilometara udaljenom, kupalištu Lajšt. Mnogi se uz nju, ali i u okolnim šumama, šeću ili voze bicikl. Idrijska je priroda idealna za aktivni odmor, a zbog svih svojih posebitosti proglašena je i UNESCO-ovim globalnim geoparkom.
Naznake tih posebitosti daje na neočekivanom mjestu, u samom središtu grada, u tamošnjem Centru za posjetitelje, u kojem izložba o prirodnim znamenitostima idrijske okolice posjetitelje nutka da ih posjete na licu mjesta. Doznat ćete tamo sve o fosiliziranom amonitu, srčkovkama odnosno srcolikim fosiliziranim školjkicama koje su pronađene na visoravnima u okolici ili pak upoznati pretka dinosaura koji je živio prije 20 milijuna godina, bio visok kao čovjek i čijih je šest stopa pronađeno u okolici grada.
Doznat ćete sve potrebno i o temeljnim značajkama idrijskog područja - spoju krškog i predalpskog terena - zahvaljujući kojem tim područjem kruži izreka da “u Idriji i kokoši, kako bi uhvatile svoja jaja, moraju nositi vrećice”. Naime, cijelo područje može se pohvaliti prosječnim nagibom od oko 20 stupnjeva te visinama do 1400 metara te glavnom “zvijezdom” tamošnjeg krajolika - idrijskim rasjedom.
Sam rasjed, objašnjavaju nam u Centru, dugačak je 120 kilometara, i prolazi kroz tri države - Italiju, Sloveniju i Hrvatsku. Proteže se 14 kilometara u dubinu, a i dalje je aktivan. Svake godine mjerenja pokazuju pomak od 0,1 milimetar.
Nemirno je, isto tako, i tamošnje Divje jezero, jedan od najznačajnijih simbola krškog idrijskog lica. U trenutku našeg posjeta ono je, potpuno suprotno svom imenu, bilo mirno, nalik na pitomo jezerce. No, daleko je od toga. Riječ je o misterioznoj krškoj jami, koje je istražena do dubine od 160 metara, i koja je dosad uzela živote šest speleoronilaca. Svoju divlju ćud najbolje pokazuje za vrijeme velikih kiša. Tada razina vode naglo raste, a na njegovoj se površini formira vodena kupola široka tri i visoka metar i pol. Iz njega izvire i najkraća rijeka u Sloveniji, Jezernica, koja se nakon samo 50 metara toka ulijeva u Idricu. Zanimljivo, u vremena obilnih kiša, sama Idrica je vraća prema Divjem jezeru i njegovoj uzburkanoj površini.
Dok Divje jezero i dalje čuva dio svojih tajni, ostatak idrijske prirode otvoreno se pokazuje posjetiteljima. Primjerice, u Idrijskim Krnicama nedaleko od samoga grada, gdje u raštrkanim domaćinstvima na visini od oko 1000 metara živi oko 150 ljudi. Jedna od njih je i Katarina Kenda, vlasnica tzv. Hiške na Griču, seoskog domaćinstva na kojem žive pufaste japanske svilenke i nekoliko krava i prasaca. Seosku, ozelenjenu idilu, u pozadini koje u daljini sramežljivo proviruje i sam Triglav, “remete” neobični ostaci nekih prošlih vremena. Naime, samo na njezinu imanju nalaze se tri talijanska bunkera, kojima je inače načičkano cijelo okolno područje.
“Bunkere je gradila talijanska vojska 1932. godine u sklopu Vala Alpina, odnosno Alpskog zida, kao obranu za slučaj da Jugoslavija napadne Italiju. Ovi bunkeri bili su dio treće obrambene linije, a na jugoslavenskoj su strani bile utvrde Rupnikove linije”, objasnila nam je Katarina, a zatim nas pustila da još malo uživamo u tamošnjim prirodnim ljepotama. Biciklima smo, praćeni lijenim pogledom krava na paši, potegnuli tamošnjim vijugavim cesticama okruženima strminama i pitomim jarko zelenim livadama sve do jednog od tamošnjih vidikovaca, Lokvarskog vrha na 1078 metara. U daljini, pogled su nam mamili zabijeljeni alpski vrhovi, izazivajući nas da si obećamo da ćemo se vratiti.
