”Aaaa, pazi... Aaaa, odi malo više u sredinu!”, zaorilo bi se svako malo iz mojih usta, s pogrešne, lijeve strane automobila, s “krivo” posloženog suvozačkog mjesta u nadi da će - isto tako neprirodno - njegovo lijevo uho, a onda i mozak reagirati na moje vapaje. Da tako je to kad dešnjaci uzmu rent-a-car u “lijevoj zemlji” pa se odvaže napraviti prve kilometre - trbušni se mišići grče, stopalo udara po imaginarnoj kočnici, a mozak vrije od koncentracije. Mi smo ih, u prosincu, radili na Malti, sićušnoj, ali atrakcijama krcatoj otočnoj državi usred Sredozemnog mora u koju nas je odvukla želja da uhvatimo malo sunca i topline.
Doista mala. I nekako dobroćudna. I izgrađena. Previše izgrađena? Bili su to neki od prvih dojmova o državi čija se veličina može usporediti s onom srednje velikog grada. Površina joj je samo 316 četvornih kilometara, otprilike je upola manja od Zagreba. Stoga, sa svojih najviše pola milijuna stanovnika, Malta slovi kao jedno od najgušće naseljenih mjesta na svijetu. Preciznije, ona - deseta najmanja zemlja na svijetu - osma je najgušća naseljena država te četvrta po gustoći naseljenosti u Europi.
Ponovno ja o prometu, ali jedna je i od prometno najzagušenijih. Naime, statistika iz 2018. godine govori da na svaka tri stanovnika Malte dolaze dva automobila, i to za prosječne vožnje od samo šest kilometara. Tu bi udaljenost mogli i prohodati, zar ne? No, budimo pošteni, razvidno je s početka teksta da je ni mi nismo prehodali te da smo se naglavačke odlučili baciti u nama potpuno neprirodnu prometnu stvarnost, negdje između infarkta i prometne nesreće. Nismo željeli niti razmišljati kako bi to tek izgledalo u ljetnim mjesecima, kad majušni otok i njegov asfalt preplave turisti. I silne vrućine. Sada smo ipak, u većini slučajeva, vodili bitku samo sa svojim instinktima. I na sreću - kad bismo radili čudne stvari na cesti - nailazili na silno razumijevanje lokalnog, na pogubljene turiste vjerojatno naviklog stanovništva. Naime, godišnje Maltu pohodi čak 1,6 milijuna turista. Nije ni čudno što im se čak ne da ni trubiti.
”Pazi” i “odi malo u sredinu” postat će mantra (isprva vrlo česta, pri kraju putovanja sve rjeđa) tih naših kratkih dionica vožnje od jedne atrakcije do druge. Na Malti dugih ni nema, cijeli otok doslovno prođete u jednom popodnevu, bez obzira na maksimalnu brzinu od 80 kilometara. Doduše, toj je mantri prethodila jedna druga - ona pandemijska “ako prođe, prođe”.
Naime, putovanje na Maltu bilo je nekako prepušteno sudbini. U želji da malo promijenimo zimsko okruženje, kupili smo iznimno jeftine avionske karte - oko 260 kuna dvije povratne i direktne iz Zagreba - i odlučili riskirati. Ako nas covid i spriječi te sve otkažemo, novčani gubitak bit će minimalan. No, imali smo sreće. Te smo se prosinačke subote ukrcali na avion u Zagrebu i sat i 40 minuta kasnije već tapkali po parkiralištu malteške zračne luke buljeći malo u od vjetra nakošene palme i u malo promjenjivu situaciju na nebu, nadajući se najboljem kad stisnemo po gasu.
Naime, tog dana se Malta, poznata po prosjeku od osam sati sunca dnevno, opasno “ljutila”. Vremenski su se uvjeti, bez pretjerivanja, promijenili barem 30-ak puta, a gubitak vozačke nevinosti otežali su nam zlokobno nebo, jaka kiša i orkanski vjetar. Zahvaljujući njemu vjetrobransko nam je staklo bilo na meti češera i granja, a izbjegavanje potrganih strujnih kabela koji su se poput zmija vijorili nad cestom još izazovnije.
No, kad smo nekako domilili do našeg prvog odredišta, svojom nas je prisutnošću počastilo sunce: Blue Grotto nam se pokazao u najboljem izdanju. Tako će biti i u ostatku naših dana na Malti, kada je ta država definitivno opravdala status jedne od najpoželjnijih europskih toplih zimskih destinacija.
Ljetno izdanje spomenutog Blue Grotta podrazumijeva brodice krcate turistima i refleksiju predivnog tirkiznog mora po stijenama, no ovo “naše”, zimsko, je otkrivalo kako je ta ljepota uopće i nastala. More se opako pjenilo pri dnu impozantne litice, inače kompleksa morskih špilja, baš kao i tisućama godina dosad, dubeći ogromni luk koji danas mami uzdahe.
Naime, otkad je slavni Azure Window, prirodni vapnenački luk visok 28 metara, podlegao oluji i stropoštao se 2017. godine na morsko dno, Blue Grotto slovi kao jedna od najljepših prirodnih ljepota Malte i predstavlja jednu od najpopularnijih tamošnjih turističkih atrakcija. U njoj smo uživali bez borbe za dobar kadar, kao i na idućoj destinaciji, pitoresknom Marsaxlokku, odnosno u prijevodu jugoistočnoj luci.
Gradić sa samo četiri tisuće stanovnika ribarski je centar Malte. Uz rivu se uredno nižu najbolji riblji restorani na otoku, a pogled iz njih bije na šetnicu ukrašenu šareno obojenim klupicama i nonšalantno bačenim ribarskim mrežama te plavetnilo u pozadini, načičkano stotinama šarenih ribarskih brodica.
Marsaxlokk je bio, i još uvijek jest, najveća malteška ribarska luka. Ulov s veselo obojenih luzzua, kako Maltežani zovu te tradicionalne brodice, i u današnje vrijeme opskrbljuje velik dio otoka. No, gradić - poznat i po svojoj tržnici - hvali se i predivnom okolicom, prvenstveno St. Peters Poolom, to jest bazenom sv. Petra koji se vremenom prometnuo u jednu od najpopularnijih plaža. Za razliku od nekih drugih na Malti, ona nije pješčana već je riječ o neobičnim, mjestimično jako glatkim stijenama na kojima se ljeti navodno ne može naći mjesta za ručnik. Sada smo “na bazenu” bili sami. Društvo su nam radili (ponovno) samo veliki, divlji valovi i zlokobno nebo. Svakim prijeđenim kilometrom postajali smo “sve ljeviji” i sve smjeliji, a apetit veći. Prošli smo u ta skromna tri dana u kontekstu Malte velikih 250 kilometara i dva otoka. Naime, malteški arhipelag čini ukupno pet otoka - Malta je najveći, a iza njega dolaze miran Gozo pa još mirniji Comino te dva nenaseljena otočića - Kemmunett i Filfla.
Drugi najveći, Gozo, s oko 34 tisuće stanovnika i površinom od 67 četvornih kilometara, pokazao se dobitnom kombinacijom. Mnogo je tiši od glavnog otoka, Malte, pa mu nerijetko tepaju “Malta kakva je nekada bila”. Ruralan je, manje urbaniziran i zimi zeleniji. Na njemu, a složili bismo se s tom tvrdnjom, vrijeme sporije prolazi.
Do njega, navodnog doma Odisejeve ljubavnice, nimfe Kalipso, odvela nas je kratka, ali iznimno vjetrovita vožnja trajektom. Ogromno plovilo dobrano se ljuljalo, no vožnja do pristaništa na Gozu trajala je samo 20-ak minuta. Od tamo sve ceste, kaže se, vode do Victorije i njezine citadele.
Administrativno središte otoka i njegova tvrđava, koja se nalazi na UNESCO-ovoj listi kandidata, neizmjerno je šarmantno. Sama utvrda potječe iz 15. stoljeća, no na brdu na kojem je ona niknula obitavalo se još u neolitiku. Usred nje, što je za Maltu sasvim očekivano, nalazi se crkva. Naime, Malta je krcata bogomoljama. Ima ih na svakom koraku, svih mogućih veličina - njih čak 365, za svaki dan godine po jednu, rekli bi neki.
No, još više od rukom izgrađenih hramova nas su se dojmili oni koje je izgradila priroda na Gozu. Pogotovo na području pod imenom Dwejra. Tu si je, kao i u slučaju Blue Grotta, doista dala truda. Nekada je tamo stajao i već spomenuti Azure Window, no područje je i dalje, bez njega, nevjerojatno impozantno, pogotovo tzv. inland sea, odnosno unutarnje more.
Riječ je o malenoj laguni, odnosno šljunčanom zaljevu s jedne strane okruženom strmim, 80 metara dugačkim liticama, a s druge blagim padinama. Na obali tog neobičnog mora stoje pak polukružno raspoređena ribarska spremišta šareno obojenih vrata i pripadajući dokovi.
More je s pučinom spojeno 63 metara dugačkim prolazom, odnosno tunelom kroz spomenute litice. Za dobra vremena, brodovi, kako ribarski tako i oni turistički, bez problema prolaze kroz tunel. No, u trenutku našeg posjeta, kad su valovi dosezali gotovo do šarenih vrata, prolaz i majušno svjetlo na kraju tunela nazirali su se samo u pravilnim razmacima, između valova.
Iako nismo isprobali, pa nam je preostalo vjerovati internetu, upravo unutarnje more jedno je od najboljih mjesta za ronjenje na Malti, koja i inače slovi kao top destinacija za tu aktivnost zbog zanimljivog podmorja, među ostalim mnoštva olupina brodova i podmornica. Navodno je čak i Jacques Cousteau, francuski istraživač i redatelj, rekao kako je upravo u unutarnjem moru na Gozu doživio jedan od 10 najboljih zarona svog života. U trenutku kad smo se mi divili njezinoj divljoj zimskoj ljepoti, nije bilo skoro pa nikoga. Društvo nam je činio samo zaigrani dječak koji je crvenom mrežicom hvatao valove.
Malta je zimi, zaključivali smo sa svakom minutom provedenom u toj zemlji, odlična destinacija ako trebate malo mira, a upravo to - mir (ali ponovno i gorostasne valove) pronašli smo i u solanama na sjevernoj obali Goza. Tamo se sol vadi još od doba Feničana i Rimljana, a tradicija je jaka i danas. Ne bi je bilo da uvjeti za prikupljanje soli nisu naprosto idealni - dobra kvaliteta vode, klima, pozicija, stijene... Neke tamošnje familije tu tradiciju predaju s koljena na koljeno već 350 godina, no težak je to posao. Naime, stotine i stotine plitkih “posuda” u stijenama nikada ne smiju potpuno presušiti.
Općenito govoreći, dugačka 271 kilometar, malteška je obala prepuna kontrasta. S jedne strane tu su pješčane plaže (jedna od najpopularnijih zove se Għadira), s druge litice. Malta se može pohvaliti s čak 29 “kompleksa” litica, no najpoznatije su litice Dingli na samoj Malti te predivni Sanap na Gozu.
Upravo na njima do izražaja dolazi “sportska strana Malte”. I jedno i drugo mjesto odlično je za uživanje u prirodi, u šetnji, vožnji biciklom... Dingli, čije se litice protežu duljinom od dva kilometra, obiluje i klupicama s odličnim pogledom na plavo prostranstvo, dok Sanap krasi predivna šetnica s još ljepšim pogledima na južnu obalu Gozoa.
Ljubitelji aktivnog odmora na svoje bi mogli doći i posjetom utvrđenim obrambenim zidinama pod imenom Victoria Lines, koje glase kao izvrsna opcija za treking. Obrambene linije izgradili su i 1897. godine dovršili Britanci, i to uzduž tzv. linije velikog rasjeda koji razdvaja sjeverni i južni dio Malte. Upućeni tvrde da je riječ o jednoj od najspektakularnijih i najmirnijih šetnji na Malti, dugačkoj ukupno 12 kilometara.
No, Malta osim tih predivnih “džepova” očuvane prirode i opcija za aktivni odmor nudi i vrlo zanimljivu urbanu scenu. Oni koji vole gradove, kulturu i povijest, upravo na Malti doći će na svoje, možda najviše u Valletti, glavnom gradu te države.
Valletta, nastala 1566. godine, najmanja je i najjužnija europska prijestolnica, a nerijetko je nazivaju muzejom na otvorenom. Niknula je na poluotoku između dviju prirodnih luka pod imenom Grand Harbour i Marsamxett Harbour, a na svoju okolicu ponosno gleda s uzvišenja, ulica posloženih u pravilnu mrežu. Vallettu bije glas prvog planiranog europskog grada, ali i jednog od povijesno najkoncentriranijih područja svijeta.
Skromnih 0,61 četvornih kilometara, kolika je površina tog grada, toliko su krcati povijesnom ostavštinom da se od 1980. godine nalazi i na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine. I tu, kao i gradovima i naseljima u ostatku Malte, kamen i u vesele boje obojeni prozori, vrata i balkoni, nisu rijetkost. Kao ni restorani, kafići, dućani... U svojoj je srži šarmantna Valletta potpuna suprotnost drugom gradu koji nas se iznimno dojmio - doista posebnoj Mdini.
Povijest tog grada dugačka je pak više od 4000 godina, a navodno je upravo u njemu neko vrijeme živio i apostol sv. Pavao, nakon što je doživio brodolom na malteškom otočju. U tom zidinama opasanom, na strateškom mjestu postavljenom gradu živi najviše 250 ljudi, a promet i broj vozila su strogo ograničeni. Nerijetko je nazivaju “plemenitim gradom”, no najpopularniji joj je nadimak - zbog prethodno navedenih razloga - ipak “tihi grad”.
U njemu smo i mi zašutjeli. Ponekad je šteta riječima kvariti ljepotu... I nije nam to bio prvi trenutak takve šutnje na Malti. Maloj. A opet tako velikoj.
