Hrastove šume Turopolja oblikovale su jednu od najstarijih europskih izvornih pasmina svinja – turopoljsku svinju. Poplavne šume Turopoljskog luga, ispresijecane malim vodotocima, rijekom Odrom i nekoć nasipima neukrućenom Savom, osigurale su bogatstvo života na ovom prostoru na kojemu sa 75% udjela dominira hrast lužnjak, a zbog čega je i danas ovaj prostor prirodni rezervat pod Natura2000 zaštitom.
U takvom okruženju stasala je i turopoljska svinja koja je u simbozi sa šumom i svojim pastirima živjela pod stoljetnim krošnjama hrasta koji je pasminu othranio žirom tako joj dajući poseban okus mesa, a sva ostala vegetacija bila je dovoljna da najveći dio godine ova pasmina boravi u šumi. Uzgoj i širenje Turopoljske svinje se zasnivao na veoma jednostavnoj tehnologiji sa specifičnim načinom ishrane, koji se uglavnom zasnivao na šumskoj ispaši, žirenju i završnom tovu s kukuruzom.
Smatra se da je nastala na području Turopolja još tijekom ranog srednjeg vijeka križanjem lokalnih svinja kojima je izvorni oblik bila sredozemna divlja svinja (Sus mediteraneus) i šiške – izravnog potomka europske divlje svinje (Sus scrofa ferus), koju u ove krajeve sa sobom dovode novo pridošla slavenska plemena zbog čega se smatra jednom od najstarijih izvornih pasmina svinja u Europi. Prvi pisani trag o uzgoju svinja u Turopolju datira iz 1352. godine, kad je hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit naložio istragu pljačka svinja u Turopoljskom lugu. Druga polovina 19. i prva polovina 20. stoljeća razdoblje je uspona moderne Turopoljske svinje i ona postaje značajan gospodarski faktor poznat na tržištu Austrije i Mađarske. O značaju turopoljske svinje za tadašnje svinjogojstvo Hrvatske svjedoče Bečke poljoprivredne novine u svom članku „Uzgoj svinja u Hrvatskoj i Slavoniji“ iz 1898. godine, u kojem se navodi da je „u Hrvatskoj najraširenija turopoljska svinja“, te da su „…probrane turopoljske svinje na svim stočnim izložbama, posebno u Beču, uvijek odnosile prve nagrade“. Podatak iz 1921. godine o brojnom stanju turopoljske svinje govori da za područje središnje Hrvatske se procjenjuje brojka od 85.000 jedinki što bi bilo gotovo 10% ukupne današnje cjelokupne proizvodnje svinja u Hrvatskoj.
Sredinom 20. stoljeća dolazi do ulaska stranih mesnih pasmina u hrvatsko svinjogojstvo, mijenjaju se zahtjevi tržišta u omjeru meso - mast, zabranjuje se šumska ispaša te pasmina gubi gospodarski značaj u Hrvatskoj te gotovo nestaje. Posebno poguban utjecaj imala je nacionalizacija šumskih prostora na koje su svinje išle na „žirovanje“ odnosno ispašu, a koje su kroz čitavu povijest bile pod upravom današnjih nasljednika Plemenite općine turopoljske. Sve one značajke šumske ispaše koje su omogućile da uzgoj bude iznimno povoljan, a danas bi rekli i ekološki koji daje iznimnu kvalitetu mesa, tako su nestale njenim izgonom iz prirodnog staništa.
Autohtona hrvatska pasmina „Turopoljka“, uz crnu slavonsku i banijsku šaru bila bi zaboravljena da pod vodstvom Plemenite općine turopoljske, danas nadležne uzgojne organizacije za ovu pasminu, nije pokrenut program revitalizacije uzgoja pasmine koji svoje začetke ima u 1994. godini. Nepovoljne uzgojne karakteristike, a prije svega govorimo o dvogodišnjem periodu tova u kojoj postižu težinu do svega 200 kg kao i malena legla, stavile su je u neravnomjeran položaj s drugim pasminama te utjecale da je proteklih desetljeća broj svinja rastao vrlo sporom dinamikom. No, stavljanjem fokusa na ekološku komponentu i kvalitetu mesa, pod novim vodstvom uzgojnog udruženja broj svinja se u posljednjih pet godina udvostručio te dosegnuo broj od 250 jedinki u registru, što i dalje predstavlja vrlo maleni broj koji pasminu stavlja u kategoriju kritično ugroženih.
I koliko god to zvučalo nevjerojatno, jedini način da se osigura opstanak i razvoj pasmine je komercijalizacija proizvoda koja bi nagnala da se broj svinja i njenih uzgajivača, kojih je sad dvadesetak, poveća. Stoga je Plemenita općina turopoljska pokrenula niz projekata kako bi podigla vrijednost proizvoda, a u budućnosti želi osigurati dovoljno velik „genski bazen“ kako bi mogla imati programe daljnjeg broja povećanja uzgajivača i samih svinja.
Uzgojno udruženje je tako ishodilo nacionalnu oznalu izvornosti za proizvod „Meso turopoljske svinje“ kojim se želi osigurati zaštita kvalitete proizvoda te sljednost proizvodnje kako bi konzumenti ovog visokovrijednog proizvoda uvijek mogli očekivati samo najbolju kvalitetu mesa ove izvorne pasmine. Mnogo se brige posvećuje i promociji pasmine, ne samo među općom populacijom i potencijalnim uzgajivačima, već i prema restoranima koji se žele istaknuti posebno kvalitetnim namirnicama. Tako je u ožujku pod stručnim vodstvom chefa Tomislava Špičeka održana trodnevna radionica za kuhare na kojoj je sudjelovalo 12 restorana Zagrebačke županije, a na kojoj su se kreirala jela od turopoljske svinje koja bi se trebala naći na menijima prestižnih restorana zagrebačkog okruženja. Komentari iz kulinarskog svijeta posebno ističu kvaliteta špeka, masti te samoga mesa u čijoj pripremi treba što manje utjecati na izvorni okus koji proizlazi iz genetskih i proizvodnih karakteristika. Sljedeći projekt, koji je tek u začetku, je stvaranje mogućnosti da svi uzgajivači turopoljske svinje koriste zajednički prerađivački centar za meso i suhomesnate proizvode, što bi osiguravalo postojanu kvalitetu i dostupnost proizvoda, ali i svojevrsni izletnički centar na kojemu bi se prikazao život ove pasmine.
Nakon što je jednom već bila na rubu izumiranja, najstarija izvorna pasmina svinja u Hrvatskoj spremna je za novi uzlet.
Karakteristike mesa turopoljske svinje
Meso turopoljske svinje je zbog dužeg tova i slobodnog kretanja životinje tamnije i crvenije boje, kompaktnije mišićne teksture i sa manje površinskog sekreta nego kod standardno proizvedene svinjetine. Prirođeno, ima veći stupanj nakupljanja masnog tkiva, posebice u potkožnom dijelu te između mišića. Ohlađeno masno tkivo je čvrsto, sjajno-bijele boje. Termički obrađeno meso je pri konzumaciji elastično-sočne konzistencije, punog okusa i specifične arome koju daju otopljene masnoće mesa.